Prosto je nemoguće da u civiliziranom zapadnom svijetu, političari vrše prebrojavanje kostiju žrtava u dnevno političke svrhe. Opet, doduše, Bosna i Hercegovina ne spada odavno u taj svijet.
piše: Muhamed Kovačević
Kratki historijski čas
Vjerovatno se više niko ne sjeća saziva vijeća ministara iz 2008. godine, na čijem je čelu tada bio gospodin Nikola Špirić. Desit će se, naime, baš te godine da će Vijeće sigurnosti UN-a na funkciju glavnog tužitelja pri međunarodnom sudu u Hagu (den Haag) imenovati i sadašnjeg tužioca Serža Bramerca (Serge Brammertz). Novoizabrani tužilac je s velikim entuzijazmom najavio sastanak s tadašnjim vijećem ministara povodom pravljenja strategije za procesuiranje ratnih zločina koja bi bila primjenjivana na sudovima BiH. Ta strategija je uključivala 800 predmeta sa tzv. A i B liste, odnosno, najosjetljivije i najveće predmete ratnih zločina u periodu od 1992. do 1995. godine. Pored toga, ta strategija je predstavljala jednu veliku platformu, koja je značila pravljenje posebnih odjela i timova ljudi raznih zanimanja: od novinara, policijskih inspektora, sociologa, pa do tužilaca, a koja bi se fokusirala isključivo na rješavanje pitanja ratnih zločina, a cilj je bio da se cjelokupni projekat završi zaključno sa sadašnjom 2020. godinom. Odmah nakon tog sastanka na televiziji se pojavio odavno zaboravljeni tadašnji ministar sigurnosti Tarik Sadović i najavio da od te priče nema ništa. Tako je Sadović još te sada već davne 2008. godine u borbi svoje stranke SDA protiv podmetanja Bošnjacima, omogućio hiljadama bošnjačkih ubica i silovatelja da komotno i slobodno šetaju Srbijom i Bosnom i Hercegovinom. Vrijeme je prolazilo, ali strategija ni dalje nije bila usvojena. Zadnji pokušaj je bio u jesen prošle godine, kada se na stolu presjedavajućeg vijeća ministara Denisa Zvizdića našla revidirana strategija, koja je od prijašnjih 800 slučajeva pala na svega 250, s rokom završetka do 2022. godine, ali pogađete, SDA nije dozvolila podmetanje Bošnjacima, pa ni taj dokument nije usvojen.
Količinski mehki fašizam
Stanislava Koprivica se zvala djevojčica koja je tada imala 15 godina, kada su iz pravca Konjica „doletjele 2-3 granate“, kako navodi Izetbegović, i usmrtile nju, a ranile još petero djece u naselju Kalinovik. Naravno, Stanislavino ime za Izetbegovića nije važno, dok ležerno u reklamnom intervjuu na državnoj televiziji napada rad državnog tužilaštva. Stanislava je samo kolateralna šteta, potuno nevažna prema broju ubijene bošnjačke djece iz Sarajeva, Srebrenice, Tuzle. To je potpuno novi vid proklamiranja bošnjačkog mehkog fašizma, koji je sasvim prirodna pojava, nastala višedecenijskom nacionalističkom kontaminacijom mržnjom prema drugom i drugačijem. Taj njemački nacionalistički model „više rase“ je odavno zabranjena pojava u svim uređenim državama zapadnog svijeta, dok je kod nas taj pojam tek počeo da dobiva značajnu medijsku prezentaciju. Glavni prezentator tog novog faktičkog stanja i tendencije je niko drugi do Bakir Izetbegović. Ponosan u svom neznanju, bahat u svom licemjerstvu i silan u svojim lažima, Bakir Izetbegović, kao papagaj, na svim televizijama ponavlja loše uvježbane fraze svojih loših medijskih savjetnika. Ipak, iako je suštinski teško analizirati količinu i dubinu gluposti koje izjavi u svom medijskom obraćanju Bakir Izetbegović, važno je napomenuti sljedeće:
Kada Bakir Izetbegović koristi argumentaciju o tobožnjoj nevinosti svojih generala, on svjesno izostavlja činjenicu da je vrhovni general i komandant Armije RBiH, Rasim Delić, u Hagu osuđen za ratne zločine. Pritom, naglašavanje da su „pojedinci pucali granate“ bez tobožnjeg znanja komandanta korpusa, indicira činjenicu, pa se svako može zapitati: Kakva je to, u stvari, armija bila kada komandant korpusa nije znao šta mu radi artiljerijska brigada? Odnosno, kako je moguće da artiljerijska brigada vrši dejstvo bez usklađivanja s komandantom korpusa? Odgovor na ovo pitanje je izuzetno bolan, ali s današnje tačke gledišta vrlo praktičan – to i nije bila armija! Ozbiljne historijske analize ratnih dešavanja nesumnjivo će donijeti bolne činjenice o velikoj neorganizovanosti i nesposobnosti Armije RBiH. Također, bit će lahko dokazivo da je vrhovna komanda imala takvu moć da svojim vođstvom kreira događaje o kojima se i dan-danas ne priča, a koji su tipičan primjer sistemskog žrtvovanja svojih ljudi zarad nečijih ličnih intreresa, koji su ostvarivani ratnim švercom svih vrsta. Kroz tu prizmu i treba posmatrati pojedince, jer taj isti general Dreković, kao i mnogi drugi generali Armije RBiH, uglavnom su bili dostavljači što većeg broja šehida, na čijoj pogibiji je SDA stranka izgradila mitologiju žrtve i kvazi-patriotizma koja je, osim što pojedincima donosi ogromnu materijalnu korist, izuzetno moćan alat da se u nedjelju navečer, u centralnom dnevniku javnog servisa, homogeniše nacionalni front neobaviještenog naroda, pogotovo kada u stranci odluče da se dotični „puste niz vodu“.
Kada Bakir Izetbegović koristi argumentaciju o tobožnjem političkom uticaju na nerad tužilaštva BiH, on svjesno izostavlja činjenicu, da je u kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu, glavna tužiteljica Sabina Sarajlija, te da je šef odjela za ratne zločine u tom kantonalnom tužilaštvu Nedžad Ćorović, a da je rezultat njihovog rada, kad se radi o podizanju optužnica za ratne zločine protiv Bošnjaka, u protekloj godini ravan nuli, odnosno, da nije podignuta niti jedna optužnica za ratne zločine pri kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu. Također je važno napomenuti da od kraja rata pa do danas, federalno tužilaštvo BiH nikada nije osnovalo odjel za ratne zločine, iako je stranka SDA imala apsolutnu vlast u Federaciji, čak 18 od 24 poslijeratne godine.
Kada Bakir Izetbegović koristi argumente o tobožnjem napadu tužiteljstva BiH na Bošnjake, on svjesno izostavlja činjenicu, da je državna tužiteljica Zorica Đurđević, pravnim mahinacijama, oslobodila komandne odgovornosti, kako kaže Izetbegović, „neobrazovanog generala Fikreta Prevljaka“, za naređeno ubistvo Milana Krstića, zatvorenika koncentracionolog logora Silos, koji je ubijen na poljoprivrednom dobru Butmir, gdje je namjenski doveden da kopa tranšeje u aprilu 1993. godine.
Krdo spremno za izbore
„SDA će pobijediti 2020., 22.,24.“, rekao je gostujući u dnevniku Izetbegović, i potpuno je u pravu. On je apsolutni pobjednik u privatiziranju Bosne i Hercegovine, u kojoj je političko djelovanje odavno izgubilo svaki moralni kodeks, gdje su izbori izgubili smisao i gdje se nabacuje narativ da je bolje da krade Alija, nego Milan, Zoran ili Jovan. Tako je Bakir zaokružio misiju svog oca, napravivši sistem u kojem će uživati pojedinci, a u paralelnom svijetu, ljudi će protestovati da bi dokazali ubistvo svog sina. U takvoj privatnoj Bosni i Hercegovini jedini način preživljavanja je poltronstvo i partokratija. Nema progresa, nema nauke, nema kulture, nema sporta. Društveni odnosi su postavljeni na takav način da se sve rješava prijetnjom i ucjenom. Tako je normalno da se poglavar vjerske zajednice javlja, kako bi pritisnuo instituciju suda, da boračke organizacije prijete nemirima, baš takva organizacija djelovanja, koja je fin model djelovanja mafijaške organizacije je apsolutna pobjeda stranke SDA. Višedecenijski nepotizam, korupcija, kriminal svih vrsta i nivoa, koji nikada nije dokazan, jer je sistem postavljen da onemogućuje dokazivanje, još nije dozreo da osvijesti potpuno emocionalno i egzistencijalno sluđeni bošnjački narod i ostale građane, koji pod pritiskom lažnog straha od nacionalne ugroženosti na svoje oči gledaju kako gube mehanizme djelovanja za zaštitu svojih osnovnih prava u ovoj eksperimentalnoj državi BiH. Većina tog građanstva, zbog izrazitih ličnih interesa, pristaje na teror nekolicine kabadahija, koji apsolutno svim mogućim metodama napadaju i guše svaku moguću alternativu i opoziciju. Sociološki fenomen krize koja potresa jedno društvo neće se riješiti sve dok učesnici tog društva ne razviju svijest o osnovnim modelima odnosa, koji su već odavno uspostavljeni u zapadnom svijetu, kuda svake godine sve više i više ljudi i omladine hrli, u želji za slobodom i sigurnošću. Oni što ostaju bit će samo nijemi svjedoci propadanja i ljudske bijede, nespremni i nesposobni da mijenjaju trenutni sistem nepotizma, kriminala i korupcije.
Autor: Impuls
