fbpx

ZLATKO JELISAVAC: Brankova bašt(in)a

Branko Ćopić

Među knjigama koje su izbačene iz školske lektire našla se i Bašta sljezove boje Branka Ćopića. Kako i zašto je jedna od najlepših zbirki priča, iz domena tzv. lirske proze, zaslužila da bude sklonjena sa spiska školske lektire – pitanje je za „genijalce“ koji su ovu „seču“ knjiga i sproveli.

Vođeni misijom rasterećenja školskog gradiva dotični su krenuli da seku&izbacuju gomilu knjiga nanoseći ogromnu štetu prvenstveno đacima kojima bi oni navodno da pomognu, a sprovedeći, istovremeno, kulturni genocid nad piscima i literaturom koje/koju su proglasili ad acta. Svi su graknuli zbog Desanke Maksimović, ali Ćopića (kao i mnoge druge pisce sa liste za odstrel) nema ko da brani jer očigledno nema interesovanja za „partizanskog“ pisca među ideolozima naci-mitomanije koju prodaju našoj deci. Nije ovim egzekutorima lektira stalo do dece i njihovog obrazovanja već, pre svega, do ideološke indoktrinacije – koja odgovara vlasti i demontiranju kritičke svesti – koja, ponovo, odgovara vlasti, ali i biznismenima koji, opet, ne žele da im zaposleni „prave probleme“. Nisu đaci, budući radnici & menadžeri, tu da se bave „vantazijama“ – što bi rekao Ćopićev stric Nidžo, već da čitaju ono što će biti „korisno“ za njihovu budućnost i poslovnu perspektivu. Ne treba đake smarati kojekakvim „ćopićima“ jer oni ne doprinose ukupnoj polit-biznis atmosferi gde se mora jasno razgraničiti šta je korisna, a šta nepotrebna literatura kojom se deca nepotrebno opterećuju.

Ovaj final cut literature/lektire posledica je famoznog dualnog obrazovanja i digitalizacije mišljenja koje se ne formira na kritičko-racionalnim osnovama već na subordinaciji, poslušnosti i lojalnosti učenika, budućih radnika, prema „gazdama“. No, nisu samo savremeni trendovi doveli do ove redukcije lektire, to je proces koji traje već neko vreme i u koji su ugrađeni interesi&potrebe polit-ekonomskih strukura vlasti, samo što su ovi poslednji cenzori bahatiji, primitivniji i agresivniji od svojih prethodnika.

Zanimljivo, slične trendove, rasterećenja sopstvene savesti od partizanske&komunističke literature, primetio sam i u Republici Srpskoj gde se daje prednost Petru Kočiću kao autohtonom&ljutom Krajišniku dok se Ćopić, zbog svog levičarskog backgrounda, gura u pozadinu. A ko je bolje opisao tog istog Krajišnika od Branka Ćopića? Ko je bolje poznavao dušu krajiškog sveta od Ćopića, koja je i tematika mnogih njegovih dela – Osma ofanziva, na primer, ali i Bašta sljezove boje gde su đed Rade, stric Nidžo, pobratim Savo i sl. upravo autentični i dragoceni opisi „našeg čojeka“. Setite se samo partizana&ratnika iz Bašte koji razočaran posleratnom politikom želi da ode u Švedsku. Ne plače ratnik zato što ga nije briga za rodnom grudom, već se plaši da bi svojom „ljutom suzom“ zapalio suvu travu sprženu letnjim suncem. E takvi su pravi Krajišnici i to oni Ćopićevi – ljud’ne i ratnici nežnog srca.

A setite se samo đeda Rade koji je bio „neznajša o bojama kakvog nije vidio svijet“ pa je zbog njegovog neznanja stradao i mali Branko, ponos đedov, kada je na pitanje učiteljice koje je boje vuk, ponosno odgovorio da je vuk zelen. Ili stric Nidžekanja, nesmireni ratnik, koji se posle silnih avantura po belom svetu, vratio u svoje selo da bi postao „pjanac“ i sanjar. Bio je stric Nidžo i u Americi (kaže „mali“ Branko da bi i on „zgodio“ u Ameriku, ali ne zna put i boji se pasa) pa ga tamo zadesio Prvi svetski rat i on se odmah prijavio kao dobrovoljac. Svoje ratovanje Nidžo je proveo sa Senegalcima, francuskoj četi koja je bila deo velike internacionalne armije, i zadesio se tako u Parizu na trijumfalnom maršu pobedničke armade. Dok su marširali, Nidžo i njegovi Senegalci, pogledao je stric u neki izlog i sa zapepaštenjem primetio da on nije crn kao njegovi ratni kamaradi. Pa Nidžini ljubavni jadi… Patio je stric za izvesnom Marijanom koju je upoznao kao mlad vojnik negde – ko zna gde. Nije stric pominjao tu Marijanu sem sa proleća kada je pevao neku tužnu pesmu o dotičnoj, na veliku žalost i tugu njegove žene. Bilo đedu Radi žao „mladice“ pa je prvo mislio da upotrebi svoje „svete vile“ kako bi tu Marijanu izbio Nidži iz glave, ali je ipak, pre ovog drastičnog koraka, odlučio prvo da se posavetuje sa svojim pobratimom Savom. Pita đed Savu da li on možda nešto zna o toj famoznoj Marijani, a pobratim mu odgovara da je on poznavao neku Marijanu iz Like, tačnije iz sela Manita Draga, i da je ona bila „ajdučki jatak“. A penjanje na mesec sa đedovim merdevinama – i Nidžin komentar: Šta su te vantazije bolje od nas pjanaca?! Toliko je divnih, prelepo opisanih, dirljivo-smešnih ljudi i njihovih priča da ne znam koga/koju bi pre naveo. A čobanice iz Brankove Bašte: „dundave i dućaste“…

Celoj mojoj generaciji Branko Ćopić je bio nezaobilazan deo odrastanja i to ne samo kroz Baštu već i druga njegova dela „za decu“: Magareće godine, Orlovi rano lete, Glava u klancu, noge na vrancu – sve su to knjige koje i danas čitam sa jednakim uzbuđenjem kao i onda kada sam bio klinac. Te knjige nisu samo deo mog odrastanja već su i sastavni deo sentimentalnog vaspitanja bez koga ništa ne bi imalo smisla. Ne znam kako da vam to opišem… Poslušajmo, bolje, Branka Ćopića iz Bašte sljezove boje:“ Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio”.

Autonomija