fbpx

Tko bi lustrirao Sutjesku?

Sutjeska spomenik

Ako postoji nešto što zaista u svakom smislu ujedinjuje ovdašnje narode, onda su to njihova zajednička antifašistička borba i mogućnost da zajedno sanjaju i ostvaruju bolji svijet.

Piše: Dragan Markovina

Negdje na margini javnog interesa, što zbog teme koja se sustavno potiskuje posljednjih desetljeća, što zbog skorih izbora, ali i pandemije zbog koje nije bilo masovnog okupljanja, provukla se kratka vijest da je Orsat Miljenić, kao izaslanik predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, odao počast “nesalomljivim Dalmatincima i Dalmatinkama” koji su poginuli na Sutjesci. Miljenić se štoviše nije pojavio samo na Tjentištu kraj spomenika nego se popeo i na Donje bare, na kojima je masovno stradala Druga dalmatinska, što predstavlja ozbiljan poduhvat. Ovim činom Milanović se naslonio na identičan prošlogodišnji potez premijera Andreja Plenkovića, koji je na godišnjicu Bitke na Sutjesci također poslao izaslanika s vijencem na kojem je pisalo “Herojima Sutjeske”. Stoga već možemo govoriti o tome kako je službena Hrvatska, makar i na ovaj način, bez prevelikog publiciteta, konačno odala priznanje borcima sa Sutjeske, što predstavlja značajan odmak od odbijanja da Sabor bude službeni pokrovitelj obilježavanja 75. godišnjice i općenite šutnje o bilo čemu izvan granica Hrvatske. No, s obzirom na to da je hrvatski HDZ trajno rascijepljen između potrebe da se međunarodnoj javnosti predstavi kao mainstream stranka uljuđenog desnog centra, dok joj u realnosti bazu sačinjavaju radikalni nacionalisti puni simpatija za nasljeđe ustaške države, kao i da vijesti do Bosne i Hercegovine očito i dalje sporo putuju, u Sarajevu se u organizaciji Ministarstva civilnih poslova BiH organizira okrugli stol suludog naziva.

Šta je lustracija?
Naime, ministrica Ankica Gudeljević u pozivu kojeg je ovih dana odaslala izabranim pojedincima naumila je organizirati skup pod nazivom “Lustracija između fašizma i antifašizma”. Kad čovjek pročita tekst poziva, istinski se zabavi u tolikoj mjeri da sva pitanja koja se s tim tekstom otvaraju suštinski postaju besmislena jer je teško išta iz dopisa shvatiti ozbiljno. Jasno je da se na ideju došlo nakon svih događaja vezanih uz misu za žrtve Bleiburga u sarajevskoj Katedrali, no to nam ni na koji način ne objašnjava što Ministarstvo civilnih poslova ima s temama kulture sjećanja, posebno u situaciji u kojoj ministrica nije u stanju složiti suvisli tekst poziva. Prvo s čim se u dopisu suočavamo je temeljno nepoznavanje pojmova. Lustracija je, naime, proces zakonskog onemogućavanja ljudi koji su bili aktivni sudionici totalitarnih režima da obavljaju poslove u javnim službama. Fašizam je pak totalitarna desna ideologija, dok se pojmom antifašizam označavaju pojedinci i pokreti koji su se borili protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu i prije njega ili se u današnjem društvu bore protiv ideja fašizma. Drugim riječima, nejasno je što, odnosno konkretno koga ministrica Gudeljević planira lustrirati.

Pojmovna i idejna zbrka nastavljaju se u ostatku teksta, u kojem se govori o nekakvoj lustraciji koja se fokusira na ratove devedesetih godina, ali se izbjegava ona koja se odnosi na razdoblje Drugog svjetskog rata i poraća. Ministrica dalje tumači kako nedostatak javnih rasprava o ovoj temi potiče medijske i stranačke manipulacije i ideološke sukobe, uslijed kojih se protivnici proglašavaju za neprijatelje i uklanja ih se iz javnog mnijenja. Teško se odlučiti da li je više nejasno ili zabavno potpuno ministričino neznanje o temi koju pokušava riješiti, ali i o tome što javno mnijenje jeste. Pitanje odnosa prema nasljeđu fašizma i antifašizma jeste primarno civilizacijsko i ideološko pitanje, političke stranke se, barem u teoriji organiziraju oko programa i ideologije, jednako kao što se u čitavom svijetu jasno zna koju ideološku poziciju zauzimaju određeni mediji. Drugim riječima, sve ono što ministrica civilnih poslova smatra problematičnim je posve normalno u demokratskim društvima i nezamislivo jedino u totalitarnim. Kako Bosna i Hercegovina pak živi u jednoj vrsti potpune disolucije društva na barem četiri javnosti, nemoguće je da zagovornici bilo kakvih ideja, pa i onih koji simpatiziraju nositelje fašizma na ovim prostorima, budu uklonjeni iz javnog mnijenja, niti se to događa. Štoviše, puno će prije biti da je proces obratan.

Od ostatka poziva na okrugli stol možda su najzabavniji naslov jedne od ponuđenih tema, “zagonetni karakter totalitarizma” i kasnije pozivanje na popperovski koncept argumentiranog akademskog dijaloga. Teško je povjerovati da je ministrica sama sastavila ovaj dopis, ali onaj tko ga je sastavio je očito bio na teškim mukama, s temeljnim zahtjevom kako iskazati europsku orijentaciju i privrženost liberalnim vrijednostima, a istovremeno imati problem s partizanskim pokretom. Rezultat je, naravno, ispao tragikomičan, ali i ništa manje problematičan od činjenice da obilježavanje godišnjice Bitke na Sutjesci nije zajednička stvar svih postjugoslavenskih država, a posebno Bosne i Hercegovine. Jer, ako postoji nešto što zaista u svakom smislu ujedinjuje ovdašnje narode, onda su to njihova zajednička antifašistička borba i mogućnost da zajedno sanjaju i ostvaruju bolji svijet. Dok to njihove političke elite same ne osvijeste, neće se desiti nikakav čudesni preokret koji će omogućiti da iskoračimo iz ove kaljuže u kojoj živimo već trideset godina.

Oslobođenje