Čemu se truditi oko izbora, koji ipak zahtijevaju nekakav trošak, angažman i rizik, ako ne postoji nikakva masovna pobuna protiv činjenice da ih duže od desetljeća nema.
piše: Dragan Markovina
Zanimljive i poražavajuće stvari događaju se u Bosni i Hercegovini. Paralelno s tim što se još uvijek ne stišavaju polemike i posljedice mise za žrtve Bleiburga, možemo pratiti sasvim ozbiljne rasprave o tome da bi se za jesen predviđeni lokalni izbori mogli ne održati zbog toga jer nije donesen budžet. Činjenica da je ovo stvarna tema i da to postaje politički problem, toliko je iritirajuća da o njoj ne treba pisati nikako drukčije nego na razini principa. Drugim riječima, sasvim je svejedno i za slobodu društva nebitno kome s političke scene i zašto odgovara da se izbori odgode na neodređeno vrijeme pa radi sve u tome smjeru. Jedino što je bitno i na što bi svi oni kojima je ovdje stalo do građanskih sloboda i društvenog ugovora trebali reagirati kako god znaju i mogu, jeste da se izbori moraju održati. Ovdje moram napomenuti kako o parlamentarnoj demokraciji nemam nikakvih iluzija, ne samo ja nego i sve veći broj građana diljem Europe.
Bez imalo srama ukidaju izbore
Odavno su izgubljene iluzije o tome da isključivo pravo da jednom u četiri godine zaokružimo nekoga od ponuđenih kandidata na izborima u uvjetima neravnopravne utrke, dok smo u periodu između dvaju izbora posve i planski isključeni iz procesa odlučivanja o bilo čemu predstavlja istinsku vladavinu naroda. Koliko je taj zajednički napor elita za isključivanjem građana omogućio aktualni uspon populizma, valjda je jasno svakome. No, u Bosni i Hercegovini nalazimo se u poziciji u kojoj čak i te rudimentarne ostatke demokracije moramo braniti na svaki mogući način. Jer, ako je suditi po onome čemu upravo svjedočimo, nakon što nas nacionalističke stranke već tri desetljeća metaforički teroriziraju vlastitim isključivostima, zakopanostima u uvijek iste teme i odbijanjima da iz tog kruga iskorače i postignu ikakav suvisao dogovor za budućnost, sada nam bez imalo srama čak i uskraćuju pravo da biramo. K tome, sve to rade unatoč tome što su redovno dobivali najveću podršku građana na svim dosad održanim izborima. Da se radi o konceptualnom činu u kojem bi istupili javno i rekli kako smatraju da izbori ionako više nisu potrebni jer smatraju da imaju bjanko-podršku većine društva za ono što rade, to bi se čak i moglo pozdraviti kao rijetka i dobro došla iskrenost, protiv koje bi se mogao osmisliti otpor. No, ovo jalovo inzistiranje na izgovoru o tome kako se eto pokušavaju dogovoriti, ali neki uporno miniraju dogovore samo povećava društvenu apatiju i kandidira Bosnu i Hercegovinu kao jedinstven sociološko-politički eksperiment, odnosno zemlju u kojoj je uveden kolektivni totalitarizam, ali kroz potpunu blokadu, umjesto kroz preuzimanje države. Na taj način postiže se to da je demokracija zapravo u stvarnosti ukinuta, ali običan građanin to ni na koji način ne osjeća, jer stvari funkcioniraju jednako kao i do sada.
KAMO DALJE?
Stoga kad iz današnje perspektive promatramo mostarsku agoniju demokracije, koja svoje nove epizode upravo ispisuje ovih dana, sve nam se izglednijim čini zaključak kako se ne radi o nekakvom ekscesu i posebnosti tog grada zaglavljenog u pat-poziciji po okončanju rata i nasilnog miniranja volje građana nakon prvih poslijeratnih izbora, nego o studiji slučaja kako jedan takav izuzetak preslikati na čitavu državu. Što, promatrajući iz perspektive vladajućih politika ima smisla. Čemu se truditi oko izbora, koji ipak zahtijevaju nekakav trošak, angažman i rizik, ako ne postoji nikakva masovna pobuna protiv činjenice da ih duže od desetljeća nema i da međusobnim dogovorom nekolicine stranaka mogu raspolagati našim novcima kako god žele. To što je manjini ljudi jasno da je riječ o klasičnoj uzurpaciji vlasti i neproglašenoj diktaturi, nema ih zašto posebno uzbuđivati. Nije na koncu ni netočna teza o tome da je možda i bolje da nam ukinu demokraciju kad vidimo kako smo je koristili posljednjih trideset godina, ali nakon toga nam ostaje pitanje, kamo dalje?
