Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Kosovo imaju najrazličitije rudno bogatstvo, no okolni procesi ukazuju na izvjesnost budućega čerupanja narodnog blaga i posljedično daljnje osiromašenje tih zemalja
Rastuća izloženost zemalja generalno upropaštene ekonomije prema rudnoj eksploataciji, jedna je od onih karakterističnih odlika njihova daljnjeg udesa u razvojnom pogledu. Znamo već pravilo: što je takva jedna država potvrđenija kao nalazište za unosna mineralna iskopavanja, to će se ona ekonomsko-politički s vremenom zakopavati sve dublje. Zlato ili nafta ili nešto slično treće često se zato poimaju više kao prokletstvo za domorodački živalj negoli kao poželjan blagoslov majčice prirode. A takav kontekst i perspektiva u novije doba sve izrazitije se otvaraju i ovoj regiji, našemu tzv. zapadnom Balkanu. Tako barem otkriva kratak pregled aktualnih sektorskih zbivanja u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na Kosovu. Odmah upada u oko da je riječ o najrazličitijim mogućim rudnim potencijalima, no to ujedno potvrđuje politički zajednički nazivnik tih situacija.
Hrvatska, počnemo li s najužeg domaćeg teritorija – pa i akvatorija, vidjet ćemo – još uvijek je bogata naftom i plinom. Struka procjenjuje da pod njom leži gotovo milijardu tona ekvivalentne nafte, tj. zajedno nafte i plina, dakle, računski prevedenih u istu jedinicu. Oglašena nova ispitivanja potencijala na Dinari, Biokovu i Mosoru trebala bi odgovoriti na pitanje koliko se od toga isplati crpiti na površinu, a već i pola bi bilo mnogo. Zasad je obustavljen plan bušenja podmorja južnog Jadrana i neposrednog mu priobalja, mada se od njega očekuje najviše, ali se pritom nailazi i na najveći otpor ekoloških aktivista.
Ipak, glavni problem leži u propasti nacionalne naftne industrije, a Vlada je poduzela ovih dana dodatne korake u odustajanju od Ine i nadzora nad njenim poslovanjem. Nisu ni saslušani prijedlozi naftaških stručnjaka – akademik Mirko Zelić i Davor Štern, recimo – koji su govorili o opciji državnog preuzimanja samo jednog segmenta Ine od Mola, koji je inače u većinskom privatnom posjedu. Po njima bi imalo smisla da Hrvatska pod svoje vrati upstream, odnosno istraživanje i crpljenje, a Molu da ostanu midstream i downstream, kao segmenti prerade, transporta i distribucije koji mađarsku kompaniju ionako više zanimaju.
Država sa značajnim zalihama nafte i plina, a bez vlastite naftne kompanije, međutim, nešto je poput golog protektorata. Srbija je naoko u boljem položaju, s obzirom na sačuvanost pojedinih ekonomsko-političkih uporišta te ukupno manje poharane privredne resurse. U takvim okolnostima zaista može ohrabrujuće zvučati nedavna potvrda vijesti da se na sjeveru Podrinja u Srbiji kriju golema ležišta s oko deset posto svjetskih zaliha litija. Taj laki metal – štoviše, najlakši – nezamjenjiv je u proizvodnji baterija, a baš su moderne baterije, izuzetno povećanog kapaciteta, velika nada čovječanstva u tranziciji na čistu energiju koja najčešće u praksi zahtijeva dugoročnije pohranjivanje umjesto momentalnog trošenja. Zato pred Srbijom danas navodno stoji vizija izgradnje tvornice električnih vozila, a ne puki izvoz litijeve rude jadarita u tehnološki naprednije zemlje.
Da, samo kad ne bi bilo činjenice da okolni procesi i tamo prije ukazuju na izvjesnost budućega čerupanja narodnog blaga. Nije posrijedi samo interes britansko-australske rudarske tvrtke Rio Tinto ili kineskog proizvođača električnih vozila Yinlong koji želi otkupiti Ikarbus u Zemunu. ‘Ne znam što bi novo mogli donijeti Kinezi, video sam njihove tvornice automobila. Ikarbus nimalo ne zaostaje, naša tvornica može proizvoditi električne autobuse’, izjavio je Petar Petrović, profesor na Strojarskom fakultetu u Beogradu. On smatra da zemunsko poduzeće ne treba prodavati, nego jače ekipirati njegov menadžment. Ali opća tendencija odaje uporno pogodovanje privatnom interesu, nipošto tek u rudarstvu i tek od strane Rio Tinta ili australskog Raiden Resourcesa, u Podrinju ili kod Majdanpeka i Bora.
Odnosi domaćih radnika s investitorskim stranim subjektima upućuju nas općenito na krajnju skepsu. Dobar primjer je robovlasnički tretman zaposlenih u pogonima njemačke tvrtke Leoni, objavljen krajem siječnja. Od novijih pokazatelja može se izdvojiti i udar na rijeke Srbije – također prirodno blago, naime – iz krugova privatnih ulagača u poticane minihidroelektrane koji jatake nalaze u državnom vrhu.
No bacimo pogled na zapadnu stranu Drine, tamo gdje se prostire bitno oslabljenija država – Bosna i Hercegovina. Vareš, jedan od slavnih rudnih centara te zemlje, danas mukotrpno (ne) odolijeva zanimanju britanske kompanije Adriatic Metals koja je prije mjesec dana tamo objavila pronalazak dosad najizdašnijih uzoraka. Britanci su netom kod Vareša izvukli rudaču s visokim udjelima srebra, zlata, cinka, bakra, olova i barija. Ali notorna je istina da BiH svoju rudu – glavni izvozni artikl, uz drvnu građu – prodaje gotovo isključivo neprerađenu, s djelomičnim izuzetkom željeza i čelika.
Bez proizvodnje dodane vrijednosti država i lokalna zajednica profitiraju sasvim neznatno, a nepovratno trošeći svoju zemnu supstancu. To dokazuje Crna Gora, rudno potentna uglavnom boksitom i ugljenom te donekle cinkom i olovom. I jest da je Rudnik uglja u Pljevljima preuzela javna Elektroprivreda Crne Gore, ali i ona sama je pod prijetnjom privatizacije, jednom već neuspješno izvedene; znamo to jer je i Hrvatska elektroprivreda ciljala na preuzimanje. A kod Pljevalja se nalazi i rudnik olova i cinka Šuplja stijena, jedini u Europi u kojem se do tih metala dolazi površinskim kopom, što značajno pojeftinjuje eksploataciju. Poljski privatni vlasnik, tj. koncesionar Šuplje stijene, tvrtka ZGH Boleslav, za lanjski prihod od 12 milijuna eura je državi i jedinicama lokalne uprave platio manje od 300 tisuća eura naknade. Proizvodnja stalno raste i u odnosu na 2010. godinu je povećana za oko 20 puta, dok ‘uslovi rada za oko 130 radnika’, kako piše tamošnji portal Fos, ‘nijesu najpovoljniji’.
Ako se nekome čini pak da ovdje već govorimo o znatno nižim veličinama rudnog blaga i s njim vezanog prometa, spomenimo još i Kosovo, najmlađu državu od nabrojanih. Jer ono je odvajkada poznato kao područje basnoslovnih zaliha bar desetak različitih minerala, pored ugljena. Otud i popratne nezaobilazne rasprave o pravim motivima Amerike, Velike Britanije i Francuske u kontroliranju Kosova i njegovih rudnika. Srbija je Kosovo zacijelo izgubila, ali sva je tako prilika – i eto nam realnog sadržaja protektorata – da ga ni Kosovari nisu dobili za sebe. Dio lokalnih javnosti s uzbuđenjem dočekuje otkrića ležišta ovih ili onih, kao da je posrijedi spasonosan perpetuum mobile koji će ih trgnuti iz poniruće spirale ekonomske stagnacije. Ustvari je svaki naredni tok događaja suprotan jer dotične države – politički oslabljene u odnosu na globalizirano tržište – time dodatno posrću u začarani krug totalnog izrabljivanja, tvrd i mračan poput rudničkog okna.
Bez iznimke, prirodne vrijednosti kao što su minerali, vode i šume pustoše se zadnje. Nimalo slučajno, prije njih je već zauzdana javna infrastruktura, a pogotovo najdelikatniji resurs, onaj ljudski – radnička prava.
