fbpx

Konfliktna zona jugoistočne Europe: drugačija 1989. godina

jugoistočnae

Crtež: Peter Gut. Izvor: nzz.ch

Svi su pogledi uprti prema Berlinu i Pragu, Varšavi i Budimpešti kada je riječ o sjećanju na epohalni događaj od prije trideset godina. Pri tom se zaboravlja da je povijest jugoistočne Europe tada krenula negativnim, djelomično i katastrofalnim putem

Prolazi još jedna godina sjećanja. Tri desetljeća nakon pada istočnoeuropskih i srednjoeuropskih komunizama, oči su uprte prema toj godini koja je donijela mirni proboj prema demokratskoj pravnoj državi i tržišnom gospodarstvu, a prije svega je oduševila svojim samopouzdanjem prema budućnosti. Postoji široki konsenzus o tomu da mirna revolucija 1989. predstavlja okosnicu u povijesti Europe. No previđa se to da godina 1989. nije za cijeli istok Europe otvorila novi horizont. Na jugoistoku kontinenta to je prije svega početak stagnacije i nadolazećeg nasilja. Balkan, čiji zapadni dio još uvijek nije dio EU i istočni dio koji se još muči sa izgradnjom demokratskih struktura, nije išao putem Poljske, Mađarske, DDR-a i Čehoslovačke. Taj raskol u ključnoj godini pokazuje svoje posljedice sve do danas.

Što se time misli? Na primjer, u svijesti širokog sloja javnosti pronalazimo da je 1989. na Balkanu vladalo nasilje nalik građanskom ratu – i to ne u Jugoslaviji nego u Bugarskoj. Komunistički režim nalazio se u krizi, prouzročenoj pogrešnom ekonomskom politikom. Kao i drugi balkanski komunizmi, i bugarski je bio duboko nacionalan. Komunizam i nacionalizam su na Balkanu išli ruku pod ruku. Nacionalističke kampanje ni u kom slučaju nisu bile diverzije. One su odgovarale ideološkoj i mentalnoj srži režima.

Masovni progon Turaka

U slučaju Bugarske, režim se mobilizirao protiv turske manjine, okruglo deset posto populacije. Režim je govorio kako se tu radi o prisilno islamiziranim i poturčenim Bugarima, koji se trebaju „ponovno roditi“, vratiti se svome prvotnom i pravom identitetu. Već je 1985. kampanja „ponovnog rađanja“ u dijelovima države rezultirala izbijanjem teškog nasilja. To se ponovilo u rano proljeće i ljeto 1989. godine. Tada je diktator Todor Živkov masovni bijeg oko 350.000 Turaka iz zemlje nazvao „velikim izletom“. Bugari koji su bili povezani s tajnim službama obogatili su se na račun izbjeglica. Budući da je većina Turaka radila u poljoprivredi, režim je morao narediti „mobilizaciju u miru“ kako bi spasio žetvu. Masovno iseljavanje destabiliziralo je gospodarstvo te je kao posljedicu toga imalo da su u studenom 1989. pristalice sovjetskog državnog i partijskog šefa Mihajla Gorbačova preuzeli moć u Sofiji. Samo je teškim naporima spriječeno daljnje nasilje.

Dok je u Bugarskoj pred kraj režima vršeno masovno nasilje, u susjednoj državi Rumunjskoj bilo je obratno. Do danas su nepoznate okolnosti pada diktatora Nicolaea Ceausescua. Očito je došlo do puča Gorbačovih pristalica unutar partije ujedinjenih sa narodnim ustankom protiv komunističkog ugnjetavanja. Do teških borbi sa tisućama mrtvih došlo je tek nakon bijega i smaknuća diktatora. Postkomunističke snage do dan danas sprečavaju pravnu izgradnju društva.

Pomisli li se na nasilje na Balkanu, izvjesno će se pomisliti na pojam Jugoslavije. Godine 1989. je ta država zaista doživjela snažne političke potrese – ali u suprotnosti sa Bugarskom i Rumunjskom nije došlo do izbijanja masovnog nasilja. Ipak, 28. lipnja 1989. sjetilo se ravno milijun Srba 600. godišnjice bitke na Kosovskom polju. Srbijanski vlastodržac Slobodan Milošević je tada dosegao vrhunac svoje popularnosti.

Na valu nacionalističkog trijumfalizma povezanog sa mješavinom ciljanih strahova od tobožnjih povijesnih neprijatelja (Albanaca, Hrvata, Bošnjaka), ukinuo je Milošević autonomiju Vojvodine i Kosova. Na Kosovu se stvorio masovni civilni otpor. Protiv jačanja srbijanskog nacionalizma se borilo i na sjeveru Jugoslavije, osobito u Sloveniji. Savezna vlada na čelu sa Antom Markovićem je uzaludno pokušavala prevazići gospodarsku krizu temeljitim reformama, koju su etničke napetosti očito dodatno zaoštravale. 1989. godine su se borile reformske snage sa snagama srpskog nacionalizma. Kosovski Albanci su pokazali da suprotstavljanje nasilju ne mora nužno biti povezano s nasiljem. No, dinamika se kretala ka drugoj strani. Godine 1989. Jugoslavija je zakoračila na svoj pakleni put.

Strah Albanaca, kriza Grčke

A Albanija? Ta godina je za ovu malu balkansku državu prije svega značila stagnaciju. 1985. je svemoćni diktator Enver Hodža umro. Njegov nasljednik, Ramiz Alia, vodio je državu u kojoj su postojali rodbinski klanovi, te kao u Bugarskoj kazneni logori staljinističkog tipa, i u kojoj su – kao u Rumunjskoj – veliki dijelovi stanovništva bili gladni. Nije se usudio upustiti u veće reforme; režim, kojim je vladala mreža malobrojnih obitelji, s pogledom punim straha motrio je prema Rumunjskoj u kojoj je ubijen diktator.

Kada se promatra Balkan najčešće se zaboravi jedna država: Grčka. 1974. godine je prevladala brutalnu militarističku diktaturu i započela proces demokratizacije. 1981. pristupila je Europskoj zajednici. No, 1981. godine je sa Andreasom Papandreouom, vođom lijevosocijalističkog PASOK-a, došao na vlas populist koji je bio pandan Slobodanu Miloševiću: antizapadni nacionalizam povezan sa klerikalizmom. 1989. se sistem Papandeoua (privremeno) urušio. Kada je Grčka trebala pokazati svoju sposobnost djelovanja, slaba građanska vlada propustila je šansu da zemlju pretvori u dobroćudnog hegemona na južnom Balkanu.

Ova kratka vožnja pokazala je: nije se naziralo kretanje u smjeru demokracije i tržišnog gospodarstva. 1989. bila je godina propuštenih šansi. Tamo gdje je bilo masovnih pokreta, bili su nacionalistički podražavani kao u Srbiji – ili su bili cinički manipulirani komunističkim elitama kao u Rumunjskoj. Prije pada diktatora nisu nigdje postojala jaka građanska društva, koja bi mogla iznijeti promjenu vlasti.

Znakovito je da je u Bugarskoj tek nakon promjene vlasti došlo do pregovora između partije i nekolicine disidenata. U Rumunjskoj se od kraja 1989. formiralo građanskog društvo, koje je 1990. masovnim demonstracijama započelo demokratsku revoluciju, koja je pak od političkih pobjednika nakon 1989. – komunističkim kadrom – brutalno potučena istinskom kontrarevolucijom. Od svih država Balkana Rumunjska je političkim i socijalnim dinamikama došla najbliže onim istočnoeuropskim i srednjoeuropskim – no nasilje komunista je to koje je učinilo istinsku razliku.

Skoro bez disidenata

Ovaj potpuno različiti razvoj događaja na Balkanu u usporedbi sa onim na istočno i srednjoeuropskom području nameće pitanje razloga. Oni su manje povezani sa godinom 1989, a više sa različitim formama komunizama i još davnijih povijesnih struktura. U balkanskim državama je nasilno komunističko preuzimanje vlasti uklonilo male građanske elite, koje su nastale nakon osnivanja država u ranom 19. stoljeću. Tradicije samoorganiziranog civilnog društva bile su slabe; nestabilni partijski sistem prije 1945. nije mogao spriječiti nadolazak autoritarnih kraljevskih i vojnih diktatura.

Na komunističkom Balkanu za razliku od srednje i istočne Europe skoro da nije bilo disidenata. Za drukčija mišljenja skoro da nije ili nije uopće bilo mjesta. Balkanski komunisti nisu poznavali nikakvo ili skoro nikakvo otopljavanje. To se jasno vidi u simbolskim godinama 1956. i 1968.: na destaljinizaciju u Sovjetskom Savezu i mađarski narodni ustanak su albanski, bugarski i rumunjski vlastodršci reagirali sa restaljinizacijom. 1968. na Balkanu – izuzev slučaja beograđanskih studenata – nije bila godina lijevih i alternativnih javnih skupova, nego godina nacionalističke mobilizacije: u Hrvatskoj, među Albancima u Jugoslaviji, u Rumunjskoj. Slijedilo je snažno ideološko okoštavanje, u Rumunjskoj i Albaniji u isprepletenosti sa istočnoazijskim komunizmima, u Jugoslaviji besprimjernom čistkom reformski orijentiranog ili nacionalističkog kadra. Balkanski komunizmi su bili visoko ideologizirani. Poslije 1968. su se Jugoslavija, Rumunjska i posebno Albanija snažno militarizirale, što je vodilo stalnoj ratnoj psihozi.

Nije dakle tek 1989. Balkan izmaknuo cjelokupnim europskim razvojima. Komunisti na Balkanu su išli drugačijim putem nego istočno i srednjoeuropski režimi, ali su se i međusobno razlikovali: Albanija i Rumunjska su autokratskom politikom vodili narod u izgladnjivanje, dok su Bugarska i Jugoslavija putem konzumerističkog komunizma zapali u enormne dugove. Represija tajnih službi i nacionalizam su prožimali ta društva.

Nije bilo slučajno da otpor 1989. nije došao iz središta titularnih nacija nego upravo od marginalnih i egzistencijalno ugroženih grupa, koje su u imperijima 1918. bili dominantni: Turcima u Bugarskoj, Albancima u Jugoslaviji, Mađarima u Rumunjskoj. Balkanski komunisti su proveli u djelo ono za čim su težile nacionalne države poslije 1918.: nacionalnom homogeniziranom društvu. U tom pogledu je 1989. neriješena ostavština starih režima koja je zahvatila multietničke nacionalne države.

Autor: Oliver Jens Schmitt, profesor povijesti jugoistočne Europe na Univerzitetu u Beču. Zadnju knjigu mu je izdala izdavačka kuća Kohlhammer: „Der Balkan im 20. Jarhundert: eine postimperiale Geschichte“.

Izvor:nzz.ch

Preveo: Darko Pejanović, Prometej.ba