fbpx

Ko je kriv za Džokera: Šta se dešava sa čovekom kojem nisu pružene ni ljubav ni terapija

joker joaquin phoenix 2019 movie uhdpaper.com 4K 5.686 wp.thumbnail 735x400

Pre gotovo pet godina pametovale smo na blogu o Vilu Hantingu u tekstu pod naslovom: Šta spašava, ljubav ili terapija? Često mi, međutim, kroz glavu prođe važnije pitanje: šta bi bilo sa Vilom Hantingom da nije (bio) matematički genije i sladak dečko pa je dobio i jedno i drugo? Sinoć, nakon gledanja Jokera, preformulisala sam pitanje: šta se dešava sa čovekom kome nije pružena ni ljubav ni terapija niti je ikoga briga jesu li mu potrebne?

Marica Stijepović - Psihobrlog

Neki stručnjaci za mentalno zdravlje misle da Joker podržava stereotip o vezi između mentalnog poremećaja i bolesti i da uopšte ne budi empatiju prema počiniocu stravičnog zločina. Vezu između mentalne bolesti i nasilja raskrinkale smo ovde :

Ništa ne prodaje novine tako dobro kao ludi, nepredvidljivi, neuhvatljivi, okrvavljeni ubica u bekstvu, koji nanosi mnogo bola i patnje prijateljima i rođacima žrtve – koji su svi visokomoralne osobe“, ističe Oto Val. Jedan od rasprostranjenih zabluda o ljudima koji boluju od mentalnih poremećaja jeste da su nasilni. Tu se, prvenstveno, misli na psihotične poremećaje. Istraživanja pokazuju da je među osobama osuđenim za kriminalne radnje svega 1% onih koji su oboleli od shizofrenije. Između populacije koja ne boluje od mentalnih poremećaja i one koja boluje, stopa kriminalnog ponašanja je istovetna.

No koji je zločin stravičniji – onaj za koji je kriv Džoker ili onaj za koji je krivo društvo?

Jedan od  razloga iz kojih mentalno oboleli ljudi bude strah okoline je njihova navodna  nepredvidivost. Međutim, Joker pokazuje upravo da ljudi sa mentalnim poremećajima i nisu toliko nepredvidivi. Štaviše, sve u slučaju Artura Fleka vodilo je nekoj vrsti nasilnog razrešenja njegovog tragičnog života.

Pre svega, nemamo mnogo informacija o ”dijagnozi” koja je postavljena Fleku; dobijamo podatak da pije nekoliko vrsta lekova te da on sam smatra da mu od njih nije bolje i da želi da mu se doza pojača. (Avaj, uskoro će ostati i bez lekova koji su mu na početku filma dostupni.) Takođe dobijamo podatak da ima nekontrolisane napade smeha zbog kojih  okolini izgleda potpuno neadekvatno, čak i zastrašujuće, iako uopšte nije nasilan već je žrtva nasilja.

1539

Nekontrolisane napade smeha možemo objasniti takozvanim pseudobulbarnim afektom, fenomenom gde je osoba potpuno odsečena od svojih unutrašnjih stanja i njeno ponašanje ne prati njen unutrašnji afekat. Pseudobulbarni afekat može biti posledica traume glave, što kod Artura verovatno i jeste slučaj. Činjenica da Artur nema dijagnozu – koja bi svakako više služila da opiše deo ponašanja osobe nego da definiše celu osobu – upravo i može biti otklon od prikazivanja direktne veze bilo koje bolesti i nasilja. Artur je, jednostavno, čovek sa zdravstvenim problemima, koje društvo negira do te mere da odbija da ih leči.

U knjizi Trauma, naša priča koju je izdao Centar za shema terapiju Beograd postoji važno poglavlje Marginalizacija, siromaštvo i neizvesnost kao trauma. Autori Jelena Vidić i Marko Tomašević navode da su pojmovi socijalne isključenosti, marginalizacije i siromaštva blisko povezani: socijalna isključenost je vrsta mehanizma koji osobu ”gura” u sve nepovoljniji položaj iz koga joj je sve teže da izađe dok marginalizacija predstavlja ”oblik opresije” kojim se cele kategorije ljudi premeštaju na marginu društva i oduzima im se moć odlučivanja o sopstvenim sudbinama; obe neizbežno vode ka siromaštvu. Od samog rođenja – a verovatno čak i u periodu prenatalnog razvoja – Artur je izložen nepovoljnim uticajima. Na rođenju je ostavljen i usvojila ga je mentalno nestabilna Peni Flek, koja ga zanemaruje i ne sprečava ozbiljno fizičko zlostavljanje kome je izložen. U periodu kada je Peni na psihijatrijskoj klinici, Artur je izmešten iz porodice, o čemu nema sećanja niti saznanja. Ovi događaji dakle nikada nisu kognitivno obrađeni ali ostaje činjenica da se jesu odigrali i ostavili značajne posledice na Artura, utoliko značajnije i pogubnije jer nikada nisu verbalizovane niti tretirane.

U svom srednjem dobu Artur živi kao neuspešan stand up komičar u otrcanom stanu sa bolesnom majkom i nema puno saznanja o svome poreklu. Prema Vidićevoj i Tomaševiću, koji se pozivaju na različita relevantna istraživanja, život u siromaštvu vodi dvema vrstama traumatizacije: izolovana traumatizacija kao što su nasilni incidenti, te stalno prisutni stresni uslovi kao što su ekonomske teškoće ali i nedostatak podrške. Kod Artura su konstantno prisutne sve moguće traumatizacije: izložen je nasilnim incidentima kao neko ko radi na ulici; na samom početku filma pretuče ga grupa huligana a potom ga šef okrivljuje što su mu huligani polomili znak koji je nosio. Očigledno nije obrazovan ni posebno kvalifikovan pa radi slabo plaćen posao bez veće mogućnosti da ga promeni i bez kojeg na kraju čak i ostaje; ima probleme u oblasti mentalnog zdravlja zbog kojih jedno vreme koristi medikamentoznu terapiju i posećuje socijalnog radnika, a onda mu zbog ”rezanja budžeta” i ova podrška biva uskraćena.

Marginalizacija na delu: Artur i ljudi u njegovoj poziciji nemaju mogućnost uticaja na donošenje odluka na makro planu o tome kakva im je vrsta pomoći potrebna i da li će im uopšte biti pružena. Svi ovi faktori rizika dovode, kažu autori, do toga da pojedinac stekne ”sliku o sebi kao neadekvatnom, drugima kao pretećim i opasnim i svetu kao neprijateljskom mestu”. Zločin koji Artur počini delimično je ”slučajan” u smislu da se najverovatnije ne bi na isti način odigrao da Artur nije imao pištolj; ali u svakom drugom smislu je posledica akumuliranih faktora rizika. Ne zaboravimo da Artur u jednom trenutku počini i zločin uz pomoć kuhinjskog noža, tako da oružje nije presudno. Uz to, ne samo da su prisutni brojni faktori rizika koji su vrlo teški za otklanjanje, već ne postoji ni podrška koja bi ublažila njihovo štetno delovanje. Naime, kada nisu zadovoljene bazične egzistencijalne potrebe pojedinca, njemu je teško da uspostavi socijalne kontakte koji bi zadovoljili drugu vrstu potreba i eventualno ublažili negativno dejstvo već postojećih stresora. Arturova sudbina potvrđuje tezu da na siromaštvo u odraslom dobu značajno utiču traumatska iskustva u detinjstvu.

ced156b76d502180a71e9a41a3cf2e024f2b57b9

Urednica i ja imale smo kraću raspravu na Viberu: njen stav je bio da Joker skreće sa staza Betmenovog univerzuma, a moj je bio da ga proširuje, i to i dalje mislim; ne samo da je ubistvo Brusovih roditelja dovedeno u vezu sa Džokerovim postupcima, već se ”predistorija” Artura Fleka u potpunosti uklapa u sve što smo od ranije znali o Džokeru. Džokerova odela su prljava, šminka mu je razmazana, kosa mu je neoprana; veštine bazične brige o sebi formiraju se kroz odnose sa primarnim starateljima, te kod njega iz očiglednih razloga – napuštenost na rođenju, izloženost strahovitom nasilju, majka koja ni sama usled psihijatrijskih problema ne može da brine o sebi a kamoli o njemu – nisu formirane, a nikada kasnije u životu mu nije pružena prilika da ih razvije, iako je on to želeo i trudio se. Na sličan način može se objasniti i njegov nedostatak empatije; on nema sažaljenja ni saosećanja za žrtve počinjenih zločina jer ove veštine nije naučio kroz život niti je prema njemu iko pokazao empatiju. Štaviše, u jednom trenutku pokazuje samilost prema čoveku koji je ”jedini bio dobar prema njemu” i poštedi njegov život, što nikako nije beznačajan detalj. Džokerov čuveni smeh je neadekvatan situaciji i posledica je njegovog ”stanja”, kako piše na kartici koju Artur Flek nosi sa sobom i pokazuje ljudima u gradskom prevozu kada mu se desi. U nekom trenutku svoga života on odlučuje da prestane da se izvinjava zbog svog smeha i da mu postane svejedno što njegov smeh uznemirava ljude.

U tekstovima kritičara dosta se raspravlja o tome da Džoker može da podstakne masovne pucnjave kakve su u Americi česte ili ih na neki način glorifikuje ili opravda; naše mišljenje je da je potrebno obratiti više pažnje na objašnjenje – šta stoji iza Arturovih nasilnih činova, a to je osećaj duboke nemoći i pokušaja da se uspostavi kontrola. U toku celog filma Artur žudi za povezanošću za drugim ljudima, koju ne uspeva da ostvari i potom, kao krajnji mehanizam odbrane, pokušava da ostvari povezanost kroz nasilje. Povezanost sa drugim ljudima je potreba a ne želja; na edukaciji iz shema terapije čula sam rečenicu pa i u zatvoru je najteža kazna samica.

Neuspeh da se povežemo s drugima vodi osećaju izolovanosti i defektnosti i traženju novih načina da se odnos ostvari, makar i kroz destrukciju. Dobro bi bilo da uspemo da razlikujemo opravdanja od objašnjenja, naročito kada se radi o tako složenim temama kao što je nasilje i mentalna bolest; a to je, kako se čini, izuzetno teško čak i stručnjacima, a ne samo javnom (laičkom) mnjenju.