fbpx

Kako su Amerikanci otkrili socijalizam

8eldar

General Motors i Chrysler su, prije deset godina, opstali na površini zahvaljujući finansijskoj injekciji američke administracije u vrijednosti od čak 19,4 milijarde dolara

Početkom ovog mjeseca u američkom listu New York Times objavljen je jedan veoma interesantan tekst pod nazivom “Lekcije iz spašavanja autoindustrije - deset godina kasnije”. Tekst je u obliku kolumne napisao Steven Rattner, čovjek koji je svojevremeno bio šef radne grupe za autoindustriju u administraciji Baracka Obame. Autor u kolumni svesrdno hvali efekte mjera koje je administracija Obame poduzela prije desetak godina u cilju spašavanja tada posrnule američke automobilske industrije, prvenstveno General Motorsa i Chryslera. Navodi kako je, recimo, prije desetak godina prodaja automobila pala sa 18 miliona iz 2006. na manje od 10 miliona automobila godišnje u periodu krize, od 2008. do 2009. godine, te kako je nakon mjera predsjednika Obame prodaja ubrzo ponovo narasla na 18 miliona automobila. Dodaje također da su se mjere za spas autoindustrije odrazile i na zaposlenost Amerikanaca. Recimo, zaposlenost je u sektoru sa 623 hiljade u vrijeme krize opet ubrzo narasla na milion uposlenih. Rattner također piše da je u oktobru 2009. godine prema anketi 54 posto Amerikanaca bilo protiv tada predviđenih mjera Obamine administracije, a da je do kraja 2012. čak 56 posto Amerikanaca podržavalo Obamine mjere, odnosno pomoć američke vlade lokalnoj industriji.

I zaista, dometi pomoći američkoj autoindustriji od Obamine administracije su impresivni. I svakako hvalevrijedni. Samo ima tu ipak jedan problemčić koji, od 2009. pa sve do danas, američki mediji jednostavno ignorišu. Naime, Amerika je zemlja koja se doslovno zaklinje samo u dvije stvari - u demokratiju i u slobodno poduzetništvo. Pod slobodnim poduzetništvom se u Americi podrazumijeva minimalna uloga države u privrednim procesima, jer je, prema Amerikancima, uplitanje države u privredne tokove svojstveno samo komunizmu i socijalizmu, a ne neoliberalnoj ekonomskoj doktrini koja je već nekoliko desetljeća na snazi u SAD-u i koju je do savršenstva razvio veliki američki ekonomski guru i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Milton Friedman, a na osnovu teoretskog učenja škotskog ekonomiste Adama Smitha iskazanog u knjizi “Bogatstvo nacije”. Ukratko, glavna crta Friedmanovog učenja je apsolutno nemiješanje države u privredne tokove. Svaka pomoć države privrednim licima je prema Friedmanu i Smithu nešto vrijedno velikog gađenja i gnušanja. Slikovito rečeno, slobodno poduzetništvo je zasnovano na postulatu “ili plivaš ili potoneš” na tržištu, a ako neki privredni subjekt počne da tone, onda je pomoć države takvim davljenicima nedozvoljena i zaslužuje gađenje, jer je pomoć države privrednim subjektima okosnica isključivo mrskog im socijalizma i komunizma.

E tu dolazimo do jednog krupnog filozofskog problema. Administracija Baracka Obame je potpuno suprotno doktrini neoliberalne ekonomske misli i slobodnog poduzetništva pomogla “davljenicima”. I to veoma, veoma izdašno. Interesantno, u magazinu Dani (broj 625, juni 2009. godine, tekst pod nazivom “Šta poslije General Motorsa?”) smo o tome pisali, navodeći kako su General Motors i Chrysler opstali na površini zahvaljujući finansijskoj injekciji američke administracije u vrijednosti od čak 19,4 milijarde dolara. Odjednom perjanicama neoliberalne ekonomske doktrine - naravno, kada je njihova koža u pitanju - više nije toliko gadljiva ideja o uplitanju države u privredne tokove. Shodno toj finansijskoj injekciji američka administracija je postala većinski vlasnik General Motorsa (u ekonomiji se to inače obilježava terminom nacionalizacija), iako su i radnici američke korporacije dobili određeni udio u vlasništvu firme u kojoj rade, što je pak veoma blisko odrednicama socijalističkog samoupravljanja Edvarda Kardelja. I da cijela stvar bude još smješnija, podrška Obamine administracije nije stala samo na autoindustriji. Daleko, daleko veću i izdašniju finansijsku pomoć od države dobile su otprilike u tom periodu i privatne američke banke koje su upravo tih dana prouzrokovale globalnu finansijsku krizu. Čudno, ali se ni američkim privatnim bankarima baš nije previše gadila finansijska pomoć države.

A ima li nekakve razlike kada recimo američka vlada preuzme neku kompaniju i kada naprimjer neka vlada u istočnoj Evropi nacionalizuje neku firmu? U suštini - nema nikakve. Jedinu će razliku u tim slučajevima napraviti zapadni mediji koji će u slučaju američke pomoći privrednim licima pisati hvalospjeve, dok će, suprotno tome, u slučaju recimo ruske nacionalizacije neke kompanije, ili ne daj Bože kineske nacionalizacije, pisati u stilu “država otima privatno vlasništvo”, “snažan udar na slobodno poduzetništvo”, “državni atak na tržište” i tako dalje. A kada se to isto desi na njihovom tržištu, u njihovoj ekonomiji zasnovanoj na slobodnom poduzetništvu, e onda slijede napisi u stilu “lekcije koje smo naučili” i drugi slični hvalospjevi. Dakle, jedna te ista stvar u ekonomiji može imati dijametralna značenja, a zapravo je samo bitan okvir naočala kroz koji gledate na tu stvar. Obratite pažnju da su “nevidljiva ruka tržišta” iz teorije Adama Smitha i prirodni balans koji ona donosi sa sobom potpuno nestali i apsolutno zanemareni kada su u pitanju američke firme iz sektora autoindustrije te američke banke. Američki mediji već deset godina u tim slučajevima nisu nijednom pomenuli čuvenu gadljivost Miltona Friedmana prema uplitanju države u privredne tokove. A da li je u zemlji slobodnog poduzetništva bilo još ovakvih i sličnih slučajeva? Pa naravno da jeste. Evo recimo samo još jednog primjera iz tog vremena. Prije gotovo desetak godina Barack Obama je također potpisao i Zakon o ograničavanju bankarskih kamatnih stopa i provizija. Otprilike, kao da neka vlada sada u istočnoj Evropi ili recimo Africi propiše zakonom maksimalnu kamatnu stopu po kojoj privatne banke mogu odobravati kredite. Ali znate kako kaže latinska poslovica - što je dozvoljeno Jupiteru, nije i volu.

Čuveni britanski komičar Sacha Baron Cohen je u svojoj sjajnoj TV emisiji “Ali G Show” svojevremeno doslovno izludio jednog američkog dužnosnika pitajući ga, između ostalog, koji mu je američki general od trojice najdraži - general Eisnehower, general Patton ili general Motors. Američki je dužnosnik, vidno iznerviran, prvo pokušao objasniti da general Motors nije niti general niti čovjek, već korporacija imena General Motors koja proizvodi automobile. No, kada se Ali G počeo šprdati sa njegovim odgovorom, pitajući ga da li to istovremeno znači i da je general Eisnehower korporacija koja proizvodi avione, američki je zvaničnik bijesno otkinuo mikrofon sa svog odijela i ljutito napustio snimanje emisije, dok se Ali G valjao od smijeha. Vjerovatno bi istu ili čak i daleko burniju reakciju američkih dužnosnika danas u nekoj TV emisiji izazvala tvrdnja da je potez administracije Obame od prije deset godina daleko bliži postavkama iz “Kapitala” Karla Marxa nego postavkama iz “Bogatstva nacija” Adama Smitha. Samo što bi za razliku od šprdanja Ali G-ija sa General Motorsom i ostalim američkim generalima, pomenuta tvrdnja o “Kapitalu” i “Bogatstvu nacija” zapravo bila tačna.

oslobodjenje.ba