Danas zaboravljena, u Hercegovačkom ustanku vješto je minirala mostove, navodila turske vojnike u zasjede, pokušavala da digne u vazduh turska utvrđenja. Beograd je ludovao za ovim ženskim uskokom, a Đura Jakšić ju je nazivao „srpskim Bajronom“. Nakon bitke kod Ljubinja 1876. godine proglašena je za najhrabrijeg borca. Neustrašiva Holanđanka isticala se ne samo junaštvom nego i velikodušnošću.
piše: Ilijana Božić
U današnje vrijeme malo ko zna ko je Žana Merkus i da je postojala žena, strankinja, koja se u hercegovačkoj nošnji sa crnogorskom kapom na glavi borila u to vrijeme ravnopravno sa muškarcima, delijama i bila hrabrija od većine njih.
Dušan Kovačević srpski istoričar književnosti zapisao je:
„....U boj je išla uz barjaktara, koji je bio omiljena meta Turaka. Jurišala je na Turke bez straha, iako su je dočekivali uz zaglušujuće psovke. Govorilo se, čak, da je Žana nakon značajne bitke kod Ljubinja proglašena za najhrabrijeg borca“.
O njoj su napisane monografije i pjesme, ratni špijunski izvještaji, snimljeni filmovi. Život neobične Žane Merkus počinje oktobra 1839. godine na ostrvu Java, u današnjoj Indoneziji. Rano je ostala bez oca, te se porodica vratila u Holandiju. Nedugo potom umire joj i majka. Buduća junakinja sa braćom se seli kod strica koji je bio protestantski sveštenik. Tu je bila duboko hrišćanski vaspitavana. Tu je stekla i osjećaj za pravdu. Krajem 1860. godine rasprodaje nasljedstvo i polazi na put u Italiju, a potom u Francusku. U Parizu boravi za vrijeme francusko-pruskog rata i dobrovoljno pomaže ranjenicima. Tokom 1871., po savjetu ljekara odlazi na jug, u oslobođenu Italiju. No, njenim putovanjima i avanturama ne dolazi kraj. Pod lažnim imenom Žana Izrael ona se 1873. godine iskrcala u luci Jafa i pješice stigla do Jerusalima. Za vrijeme osmanske vlasti strancima nije bilo dozvoljeno da kupuju zemlju, ali Holanđaka se snašla i preko posrednika kupila plac nadomak Jerusalima, nedaleko od zidina starog grada. Tu je željela da sazida hram u kojem će 144.000 pravednika dočekati drugi Hristov dolazak. Za vrijeme svog boravka tamo proputovala je Svetu zemlju.
Hercegovina
Kada je 1875. godine čula za srpski ustanak u Hercegovini pomislila je da je vrijeme da krene u borbu. Sa velikim brojem Evropljana zaputila se u Dubrovnik i Hercegovinu. Njemac Albin Kučbah ovako bilježi taj trenutak:
„Oko Božića došla je kod Miće Ljubibratića, jednog od vođa ustanka, jedna bogata dama, prezimenom Merkus. Izdavala se za vrlo pobožnu i željela da za Bosnu i Hercegovinu odigra ulogu Jovanke Orleanske, stavljajući ustanicima na raspolaganje i veliku sumu novca.“
Njen dolazak u Bosnu i Hercegovinu zabilježilo je nekoliko evropskih novina i sve srpske. Zemunski „Graničar“ pisao je 1876.:
„Ovih dana došla je u Dubrovnik jedna bogata gospa holandska, donela je znatnu potporu za ustanike hercegovačke. Ona odlazi odavde u tabor ustanički.“
Evropski ratni reporteri izvještavali su ovako:
„U njenom prisustvu Srbi čine čuda od junaštva.“
Ostalo je zabilježeno da je u štabu vojvode Miće Ljubibratića tražila da se hitno nabave topovi, zarad čega je priložila i veliku sumu novca koja nažalost, nikad nije stigla. Kazivali su da su Žanu Merkus ustanici u početku prihvatali sumnjičavo, ali su joj ubrzo povjerovali jer je nosila preporuku Đuzepea Garibaldija lično. Ubrzo je postala omiljena kako među ustanicima, tako i među narodom. Izvori svjedoče da je neustrašiva Holanđanka za vrijeme Hercegovačkog ustanka nosila mušku hercegovačku nošnju i crnogorsku kapu. Stalno je pušila cigarete, bila naoružana sa dva revolvera i izvanredno jahala. Hrabra i hitra Hercegovcima je bila čudna, ali je ustanicima pružala volju i vjetar u leđa.
Hroničar Vuk Vrčević zabilježio je ovako o njoj:
„Ova žena-čovjek bila je do sada dva-tri puta sa ustaničkom vojskom...Češće puta dolazila bi do Dubrovnika i šetala se bez ikakva zazora u opancima i s cigarom u ustima, na veliko divljenje građanstva...Ona je u bojevima vazda nosila zamotaj krpa kojim bi povremeno zavijala rane pojedinim ranjenicima.“
Pričalo se da je bila zaljubljena u vojvodu Miću Ljubibratića. Sve vrijeme borbe boravila je u njegovom štabu. Stalno je viđana u njegovom društvu. O njemu je pisala sa mnogo poštovanja i hvale. Vidno je bila oduševljena njegovim moralnim i fizičkim osobinama.
Beograd
Prilikom uobičajenog prelaska austrijske granice između Hercegovine i Dalmacije, na prevaru je uhapšena sa grupom ustanika. Uhapsili su ih Austrijanci na turskoj teritoriji. Ljubibratić je iz Trsta premješten u Linc, a Žana Merkus uspjela je da dobije slobodu. Ona tada kreće put Beograda. U muškoj hercegovačkoj nošnji dolazi na savsko pristanište krajem marta 1876. godine. Dočekuju je pripadnici Ujedinjene omladine srpske. Đura Jakšić u „Istoku“ i „Šumadiji“ bez potpisa objavljuje „Dobrodošlicu Jovanci Merkusovoj“, nazivajući je „našim Bajronom“. Beograd ju je dočekao srdačno, s ljubavlju. Velika povorka ljudi pozdravila je hrabru Holanđanku. Slobodan Jovanović je kasnije zapisao:
„Beograd je ludovao za tim ženskim uskokom.“
Novi rat
Srbija i Crna Gora ušle su u rat 30. juna 1876. godine, a Žana Merkus javila se kao dobrovoljac. Ubrzo je vojevala na Drinskom frontu. Vojni ministar Tihomir Nikolić poslao ju je kao počasnog ađutanta generalu Ranku Alimpiću. Međutim, Alimpić se nije slagao s tim da jedna žena bude u njegovom taboru. Ubrzo su počele ratne bitke kod Bijeljine. Vidjevši njeno vojevanje komadanti je počinju uzdizati kao uzor vojnicima. Međutim kako su bitke kod Semberije tekle tako su bile učestalije svađe Merkusove i Alimpića. Nisu se slagali u taktikama. „Zastava“ je prenijela Alimpićeve riječi:
„Ama, gospodo, šta hoćete s tom personom? Govori se o njoj kao o kakvoj junakinji, a ona drugo ništa ne radi, sem što se u šarenom ruvu šeta, nosi pušku i revolver, ne pali, ali pomaže „gledati“.“
Godinu dana kasnije
Za sukobe Holanđanke i srpskog generala veže se i priča u kojoj je nastaradao srpski pjesnik. Naime, Đura Jakšić, koji je veličao lik i djelo hrabre ratnice za vojvođanski „Orao“ napisao je ratnu pripovijetku „Ranjenik“. Zanimljivo je da priča kazuje kako jedan italijanski dobrovoljac u srpskim redovima opisuje trenutak kad su srpskevojne jedinice , poslije prve pobjede kod Bijeljine, čule trubu za povlačenje. Psovali su ime generala Alimpića, a Žana Merkus se samo sumorno osmjehnula rekavši:
„Ah sad vidim da i osim mene u srpskoj vojsci još žena ima.“
Ubrzo su stigle i tužbe na adresu Đure Jakšića, a kažu da je tog ljeta Jakšić sreo Alimpića kako sjedi sa svojim oficirima u bašti beogradskog hotela „Pariz“. Pričalo se da je u tom trenutku tuda prolazio seljak sa volovskim kolima te da mu je pjesnik rekao par riječi:
„Hajde, naiđi polako onuda i kad budeš sasvim blizu kafanske bašte udari vola bičem, pa mu podvikni: „Ajd šta se nećkaš ko Ranko Alimpić na Drini.“
Seljak je to i uradio za jedan dinar. Ubrzo je Đura Jakšić tokom jedne večernje šetnje kod Skadarlije pretučen. Nedugo poslije toga je i preminuo.
Tužan kraj
Na Drinski front stigla je naredba da Žana Merkus napusti bojište. Stigle su depeše o tome da je ona špijun i druge klevete. Iako se bunila, prisilno je deportovana u Beograd, a srpska štampa se o tome nije oglašavala. Ubrzo je protjerana preko granice. Uzaludni su bili njeni pokušaji da još jednom posjeti Svetu zemlju. Prema nekim izvorima jedno vrijeme je živjela u siromaštvu, teško bolesna.
Autor: Impuls
