Džejn Gudal – Suludo je misliti da životinje nemaju emocije
foto: Google
"Željela sam da živim sa divljim životinjama i pišem knjige o njima, ali ljudi su mi govorili: 'Kako ti to možeš? Afrika je daleko, ne znamo mnogo o njoj. Nemaš novca. Ti si samo djevojčica'".
Autor: Jelena Jevđenić - Impuls
Dr Džejn Gudal, britanski primatolog i antropolog, rođena je 1934. u Hampsteadu, London. Ljubav prema životinjama odvela ju je u Afriku, 1960. godine. U Nacionalnom parku Gombe Stream, u Tanzaniji, Džejn Gudal je postavila prvi kamp i započela istraživanje o socijalnim i porodičnim odnosima između populacija i jedinki šimpanzi, koje je trajalo duže od 55 godina.
Danas se smatra najvećim svjetskim stručnjakom za šimpanze.
Dok je bila djevojčica, Džejn je često prepadala roditelje koji nisu mogli da je pronađu satima, krila se u kokošinjcu da bi vidjela kako kokoška nosi jaja, penjala sa po drveću, a jednom je u svoj krevet unijela šaku kišnih glista vjerujući da će ih tako zaštititi od hladnoće.
Njena majka je to okarakterisala kao prvi zoološki istraživački poduhvat svoje ćerke.
Dr Luis Liki, kod kojeg je kratko radila, kod Džejn je prepoznao strpljenje i upornost, što je ujedno bilo i osnovno za ovaj poziv, a nedostatak formalnog obrazovanja, u ovom slučaju, prepoznao je kao Džejninu prednost.
Tako počinje Džejnino proučavanje šimpanzi u njihovom prirodnom okruženju. Bilo joj je potrebno mnogo vremena prije nego što je stekla njihovo povjerenje. Isprva su šimpanze bježale čim bi je spazile, ali Džejn je uporno dolazila svakog dana na isto mjesto i na kraju su joj šimpanze dozvolile da im priđe.
To za Džejn nije bilo dovoljno, ona je željela da se sprijatelji s njima. Svakom od njih davala je imena, osnovala je klub banana (kad god bi posjetila šimpanze dijelila je banane sa njima), pokušavala razgovarati sa njima kricima, penjala se po drveću i jela što jednu i oni.
Njene metode istaživanja su u to vrijeme bile veoma neobične. Naučnici su istraživali šimpanze posmatrajući iz daljine dvogledom ili u kavezima.
Otkrića do kojih je Džejnino istraživanje dovelo, promijenila su način na koji posmatramo naše najbliže srodnike i opovrgnulo dvije pretpostavke koje su se do tada uzimale kao naučna istina: da od živih bića samo ljudi koriste oruđe i da su šimpazne isključivo biljojedi.
Prvo je ustanovila dok je posmatrala šimpanzu kojeg je zvala Dejvid, kako strpljivo sjedi pored termitnjaka i uz pomoć tanke grančice izvlači termite iz legla i jede ih.
Drugo je opaženo kroz agresivniju stranu šimpanzi, primjetivši da imaju čitave obrasce ponašanja kad kreću u lov na druge životinje, kao i da način na koji ženke šimpanza odgajaju svoje mlade utiče na to koliko će oni biti agresivni kad porastu.
“Samo ako budemo razumijeli, marićemo. Samo ako pomognemo, svi ćemo biti spašeni.”
Nakon izdavanja njene prve knjige, „U sjenci čovjeka“ (In the Shadow of Man), Džejn je naišla na snažne kritike u svijetu nauke. Kritike su se odnosile na njen odnos prema šimpanzama koje su, prema njihovom mišljenju, bile samo predmet istraživanja. Zamjerali su joj što je šimpanzama dodijelila imena i tako im pripisala ljudske osobine, i što je opisivala te primate na način koji podrazumijeva da oni imaju emocije i razvijenu svijest, jer su smatrali da je to rezervisano samo za ljude.
„Kako sam mogla da pripišem osobine šimpanzama i da im dam imena umjesto brojeva?“ izjavila je jednom prilikom, „Da, bila sam kriva za antropomorfizam… ali mislim da je suludo vjerovati da životinje nemaju strast, intuiciju i emocije“.
Godine 1977. osnovala je Institut Džejn Gudal i posvetila ga istraživanju i očuvanju rezervata Gombe, dok njeno ekološko udruženje Roots & Shoots, namjenjeno mladima, postoji u 130 zemalja.
Dobitnica je bezbroj nagrada i počasnih doktorata. Među ovim nagradama mogu se izdvojiti: Kjoto nagrada (1990), Hubardova medalja (1995), Tajlerova nagrada za dostignuća u oblasti zaštite životne sredine (1997), a 2004. godine princ Čarls dodjelio joj je titulu Dame Ujedinjenog Kraljevstva.
2017. godine, u produkciji National Geographic- a izlazi dokumentarni film o čuvenoj naučnici pod nazivom “Džejn”. Film otkriva kako se, dok je proučavala šimpanze, rodila ljubav i kako se borila da napravi ravnotežu između braka i majčinstva i svog životnog sna.
“Kada sam prvi put gledala film, osetila sam snažnu nostalgiju, bilo je nečega veoma stvarnog i nesputanog”, rekla je dr Džejn Gudal.
„Svaka osoba je važna. Svaka osoba ima ulogu koju može da odigra i svaka osoba može da dovede do promjene.“
Džejnino zanimanje za životinje i prirodu, koje je kasnje promijenilo svijet, počelo je u djetinjstvu, a svoju znatiželju je zadovoljavala čitajući knjige koje su joj približile nepoznato i otvorile bezbroj novih pogleda na svijet.
Pismo naučnice Džejn Gudal o tome kako su knjige promjenile njen život
Draga djeco,
želim nešto da vam otkrijem – kada sam bila u vašem uzrastu obožavala sam knjige! Naravno, tada nije bilo ni interneta ni televizije, i sve smo učili iz štampanih knjiga. Nismo imali ni dovoljno novca pa nisam mogla da kupujem nove knjige, već sam ih pozajmljivala iz biblioteke. Takođe, sate sam provodila u malenoj antikvarnici punoj knjiga, čiji vlasnik nikada nije imao vremena da ih lijepo poređa. Svugdje su ležale naslagane, a ja bih sjedila među njima, okružena svim tim činjenicima o svemu zamislivom. Štedila sam novac koji bih dobila za rođendan i koji bih zaradila obavljajući razne poslove, kako bih mogla da kupim neku od ovih knjiga. Danas sve možete da nađete na interetu. Međutim, u knjigama postoji nešto posebno – onaj osjećaj kada su vam u rukama, prizor knjige na stočiću pored vašeg kreveta ili na polici sa drugim knjigama.
Mnogo sam voljela da čitam u krevetu, a nakon što bih morala da ugasim svjetlo čitala bih ispod ćebeta uz svjetlost baterijske lampe, nadajući se da me majka neće uhvatiti! Uživanje mi je bilo i da čitam sklupčana pored vatre, hladnih zimskih večeri. A ljeti bih svoje omiljene knjige ponijela na moje omiljeno drvo bukve u bašti. Gore sam čitala priče o dalekim mjestima i zamišljala da sam tamo. Posebno sam voljela da čitam o Doktoru Dulitlu koji je umio da govori sa životinjama. Čitala sam i o Tarzanu i majmunima. Što sam više čitala, to je moje interesovanje raslo.
Sa deset godina, odlučila sam da ću otići u Afriku kad porastem, da bih živjela sa životinjama i pisala knjige o njima. To sam kasnije i uradila. Živjela sam sa šimpanzama u Africi i još uvijek pišem knjige o njima i o drugim životinjama. Zapravo, volim da pišem knjige jednako koliko volim i da ih čitam – nadam se da ćete uživati u nekoj od onih koje sam napisala za vas.
Prevod pisma: Jovana Papan
