fbpx

Dok motaš joint ispred granapa u Švrakinom

bbb

Izmislili smo umjetnost da ne bi propali od istine, parafraza je poznate Nietzscheove misli, gdje najpoznatiji brko među filozofima propituje umjetničke epohe i estetske kategorije, dajući umjetnosti duhovna i terapeutska svojstva.

Nietzschea je i u slobodnijoj interpretaciji prilično nategnuto dovesti u kontekst humora. Osim ako baš nemate uvrnuti pogled na svijet poput onih likova iz Monty Pythona. Nije poznato jesu li u Helem Nejse timu razmišljali o Nietzscheu kada su stvarali crtani film Bruca, Braca, Bruda i Brada. Ako nekim suludim slučajem jesu, onda su poznatog filozofa mogli ovako parafrazirati: izmislili smo animiranu satiru da ne bi podivljali od tranzicijskog besmisla. I užasa postmoderne, dodao bi neko. Jer ovaj crtani film za odrasle govori upravo o komičnoj strani bh. tranzicije i postmodernom jalijašu.

Da ne bude zabune, oznaka crtani za odrasle ne znači da su Bruca, Braca, Bruda i Brada bosanska verzija japanskog Hentaia, niti da su Bruca, Braca, Bruda i Brada gologuzi egzibicionisti u nekakvoj animiranoj lakrdiji. Oni su tek četiri kvartovska đilkoša koji stoje ispred granapa i puše travu. Doduše, ima u ovom crtanom filmu za odrasle dosta psovki i uličarskih aluzija na koitus. No psovke i lascivni komentari uobičajena su izražajna sredstva jalijaškog diskursa. Kvartovska vokabularistika i džiberska vrckavost vrve od jezičkih opscenosti te vrste. Tako da u serijalu ima onih legendarnih naznaka seksualnog dijaloga kojima se nekad upozoravalo mlađe tinejdžere i njihove roditelje da ugase tv ili promjene kanal. Pa bi oni, ne roditelji nego uskraćeni tinejdžeri, naznake seksualnog dijaloga potražili na Pornhubu i sličnim edukativnim sajtovima.

Elem (helem nejse), Braca, Bruca, Brada i Bruda su četiri simpatična bilmeza iz Švrakinog. Vrijeme provode tako što stoje ispred granapa, motaju jointe i šupljiraju o svemu i ničemu. Kradu bogu dane, štono bi se reklo. Društvo im pravi i pas imena Cura, inače narator serijala. Cura je bajdvej mužjak, Brudin pit bull čiji je IQ nešto viši u odnosu na rečenu četvorku iz Švrakinog. A Švrakino je, za one neupućene, rubno sarajevsko naselje kojemu su socijalistički urbanizam i divlja gradnja dali ne baš idiličnu arhitektonsku fizionomiju. Nešto kao sarajevski Peckham. Četiri junaka ovog crtanog serijala ne znaju za drugi svijet. Švrakino je njihov kvart, njihova favela, njihov mikrokosmos.

Kada bi neko romantičarski opjevao Švrakino, mnogi bi to shvatili podrugljivo ili kao ekscentričnu zajebanciju. Kakogod bilo, Bruda, Brada, Bruca i Braca stoje ispred švrakindolskog granapa, puše gandžu, torokaju besmislice. I to je njihova prirodna poza. Kao što je prirodna poza Beavisa i Buttheada da bulje u tv i moronski se cerekaju, dok nabacuju priglupe komentare i oponašaju headbangere sa MTV-a. U tom smislu neke male sličnosti sa Beavisom & Buttheadom postoje. Mada, na prvi dojam i po osnovnoj zamisli, Bruca, Braca, Bruda i Brada više podsjećaju na četvorku iz Southparka.

Kroz likove ove četvorice Helem Nejse su zapravo opisali prosječnog tranzicijskog luzera i svijet u kojem obitava. Svijet je to u kojem su kladionice i nargila barovi kultna mjesta i okupljališta. Prosječan tranzicijski luzer sjedi u nargila baru, cucla šišu i crta krugove od dima. On razmišlja o važnim egzistencijalnim pitanjima tipa da li da stavi dvicu na Juve ili Liverpool, dok ga obavija prozirna zavjesa od lelujavog dima i kričavog žamora. Ili prosto stoji ispred granapa, cuga pivu i mota jointe s haverima. Prosječan tranzicijski luzer ima više ovakvih i sličnih ukazanja od kojih se može napraviti lijep tranzicijski i društveni kolaž. Dio tog tranzicijskog mozaika su i četiri tipska crtana junaka iz Helem Nejse animirane radionice.

Bruca, Braca, Bruda i Brada animirana je posveta i prikaz grotesknog svijeta bh. tranzicije, nešto kao animirani teatar apsurda, s prepoznatljivom scenografijom i zvučnom kulisom. Svi likovi su statični, njihovi pokreti i mimika uvijek isti, mizanscen uvijek isti. To se dobro uklapa u statičnost društva unutar kojeg obitavaju. Uvijek stoje na istim mjestima. Ne rotiraju se kao članovi Predsjedništva BiH ili kao parlamentarni čudaci u oba parlamentarna doma. Ponekad se vozikaju Brudinim autom i to je jedina dinamika i jedini enterijer u kojem ih vidimo. Njihov mikrosvijet je Švrakino, a širi društveni kontekst etničkim vezom protkana i korupcijskim šavom markirana današnja BiH. Kao što je Peckham mikrosvijet braće Trotter, a širi društveni kontekst Britanija pod neoliberalnom toljagom Margaret Thatcher.

Zanimljiv aspekt ovog crtanog filma za odrasle je i jezik kojim se napušena četvorka služi. Osim lascivnih asocijacija i jalijaških alegorija, oni govore jakim akcentom i kodiranim jezikom, služeći se slengovskim figurama. Bruca, Braca, Bruda i Brada savršeno razumiju jedan drugoga kad govore o šilji (travi), žutom (heroinu) ili šaberu (šarafcigeru). To je ona vrsta govora kojom se legitimira jedna lokalna subkultura. Govor asfalta, neko bi dodao. Sarajevski jalijaški sleng i kvartovski novogovor lijepo je zaživio u ovoj animiranoj društvenoj satiri dobivši tako odgovarajuću kanonizaciju.

Red je nešto reći i o samim švrakindolskim junacima.

Bruda je lokalni rmpalija, agresivac koji gotivi Božu Vreću. Plahovite je naravi i rijetko viđen ters. Potući se s nekim ili zamjerit policiji prirodno mu je ko i zapalit joint. On je u suštini švrakindolski punker i tranzicijski buntovnik koji svoju pobunu kanalizira kroz hip-hop. Sibirski tigar prvi mu je veliki hit. Sibirski tigar modni je i gangsta-jalijaški manifest sarajevskog west coasta (ako bi za ovu vrstu hip-hop mapiranja uzeli Miljacku kao geografski orjentir):

Trenerka je stil,

ništa kravata i sako,

bježim od policije,

jer naučen sam tako

Tupac i Buba Corelli na aparatima.

Bruca je najopušteniji član švrakindolske četvorke. Blagim glasom i umirujućim tonom napušenog rastafarijanca, Bruca poziva ekipu da stanu & ohanu, dok se THC u njegovom organizmu skladno razlaže na opuštajuće i meditativne podražaje. Da te brat nešto pita a da se ne naljutiš, rečenica je kojom poput šabera bocka usplahirenog Brudu.

Braca veselo vitla šaberom i lokalni je mangup s govornom manom. Nikako mu ne idu afrikati niti zahtjevnija slova s kvakicama. Č je kod njega uvijek C, Š uvijek S. Treba li dodati da mu je Ž uvijek Z. Reklo bi se da Braca malo SuSka dok govori, što je komična opreka njegovom imidžu opasnog momka. Nije mu mrsko bocnuti šaberom kakvog nepoćudnika. Ako mu murija dohaka, uvijek je tu moćni i dobro potkoženi babo da ga izvuče iz nevolje.

Brada je simpatični besposličar i dobroćudni moron kojemu je sve potaman. Osim kanabisa voli probati i malo teže supstance, a more ga i identitetske šizofrenije. Stari mi je Allah rahmetile bio Srbin, slikovito je i koncizno Brada formulirao rečenu šizofreniju. Često se poziva i kune u izvjesnu Elmu (Elme’m!). Ne zna se je li Elma neka nedosanjana femme fatale ili tek ženski potomak iz Bradinog obiteljskog klana. Ipak, u jednoj epizodi se lagano nazire da bi Elma mogla biti medicinska sestra koja se brine o Bradi kad je ovaj na terapiji odvikavanja.

Elem (helem nejse), malo je vjerovatno da su Helem Nejse ovim crtanim filmom začeli nešto što će se u budućnosti zvati sarajevskom školom crtanog filma. Prije će biti da će Bruca, Braca, Bruda i Brada ostati endemičan fenomen, incident koji je Švrakino stavio na mapu animirane pop kulture. Mada ne treba isključiti mogućnost da ovaj crtani film za odrasle izazove ozbiljne društvene potrese. Jer šta ako ranije opisana švrakindolska posebnost izraste u separatistički pokret koji će stvoriti Republiku Švrakino ili Distrikt Švrakino. Bio bi to još jedan prst u oko političkom, medijskom i akademskom Sarajevu. U tom smislu vrijedi opet citirati Brudu: Ja sam Švrakindolac, to je moja jedina nacija, jedina vjera i jedina odrednica. Jel imaš možda nešto protiv?!

Šta god da se desi, kakva god da se promjena ukaže na društveno-političkom horizontu, napušena švrakindolska četvorka i dalje će jalijaški vaziti i šupljikatorski drviti o svemu i ničemu. Na radost svih Švrakindolaca i onih koji se tako osjećaju.

Piše: Neven Šimić

digitalnademokracija.com