fbpx

Crni protest, moć ženskog samoorganizovanja

BPI

Photo: Facebook stranica Black Protest International

Crni protest u Poljskoj je odgovor na pokušaj apsolutne zabrane abortusa, koji je mobilizovao građane i građanke širom države da organizuju najveće decentralizovane demonstracije u skorijoj historiji ove zemlje, posle čega je vlast odustala od zakona. Uloga žena u ovom pokretu je bila presudna.

Piše: Natalia Žaba

Crni protest u Poljskoj je odgovor na pokušaj apsolutne zabrane abortusa, koji je mobilizovao građane i građanke širom države da organizuju najveće decentralizovane demonstracije u skorijoj historiji ove zemlje.

Prvi protest je održan u Vroclavu u zapadnoj Poljskoj 26. septembra 2016. godine. Oko 3.000 ljudi pojavilo se na ulicama kako bi se suprotstavilo zabrani abortusa.

Bio je to odgovor na novi zakon koji je pripremila desničarska organizacija Ordo Iuris, pa je tražila njegovo odobrenje u poljskom parlamentu. Poljska ima jedan od najrestriktivnijih zakona o abortusu u Evropi, i poznato je da se čak pravo na legalni abortus jako teško sprovodi  - čak i ako je fetus trajno oštećen ili je trudnoća rezultat silovanja.

No, situacija je postala još teža kad je vladajuća desničarska partija Zakon i pravda (PiS) odlučila da glasa za potpunu zabranu abortusa. Bez obzira na suštinske kontroverze, izgledalo je da je nacrt spreman da prođe pošto je PiS imao većinu u poljskom parlamentu. Kako se situacija pogoršavala, Marta Lempart, 37-godišnji iskusna organizatorka protesta odlučila je izaći na ulice.

U tom trenutku, septembra 2016. nije ni zamišljala da će manje od dvije sedmice kasnije, 3. oktobra, njena ženska udruga okupiti više od 200.000 ljudi na ulicama u više od 200 gradova širom svijeta. Od toga, 150 su bili poljski gradovi sa populacijom manjom od 50.000 stanovnika. Takvi protesti se do sad nisu desili u Poljskoj i vrlo brzo su dobili međunarodnu podršku i prepoznatljivost.

Žene širom svijeta su organizovale proteste podrške poljskim ženama, koje su odlučile braniti svoje pravo na legalan abortus.

Facebook strana i ljudski jezik zbližili su ljude

Sve je počelo od upitnika objavljenog na Facebook pozivu na protest. Marta Lempart, jedna od organizatorki nacionalnog, ženskog protesta pokušavala je saznati u kojim selima i gradovima Poljske ljudi planiraju izaći na ulice radi protesta protiv zabrane abortusa.

„Ljudi su ostavljali imena svojih gradova, kako bi najavili svoju lokaciju i kako bi mogli bolje da se organizuju. U jednom trenutku shvatila sam da su ljudi iz manjih mjesta sve više počeli da se pojavljuju u grupi, njih dvoje ili troje tako su se spajali, pa su se upoznavali u stvarnom životu kako bi zajedno išli na protest u većem gradu“, seća se Lempart.

Ovo je bio trenutak u kom su Lempart i njene prijateljice, Natalia Pacevič i Paulina Maciejevska  shvatile da bi protesti mogli u suštini da se organizuju širom cele Poljske, ne samo u velikim gradovima. Vrlo brzo otvorile su još jednu Facebook grupu, u kojoj su kontaktirale ljude iz manjih gradova, koji su prethodno odgovorili na anketu. Plan je bio da se ti ljudi ohrabre, ne samo da učestvuju u protestima, nego i da ih organizuju u svojim lokalnim sredinama.

„I tako, od učesnika su oni postajali organizatori“, kaže Lempart, smejući se.

Kad strah postane zajednički, a ne individualni

Kad je riječ o učesnicima i učesnicama protesta, Lempart kaže da je, paradoksalno, mnogo lakše organizovati protest u velikom gradu, zbog toga što se pridružuješ velikoj masi ljudi koja ti pruža osjećaj sigurnosti, što nije slučaj kod manjih gradova.

Ovo ne podrazumijeva da ljudi iz malih sredina u Poljskoj nisu bili zainteresovani za ženska prava i za legalni abortus. Naprotiv, Lempart i njena grupa vidjevši to, odlučili su snabdijeti novopečene aktiviste svim neophodnim informacijama, uključujući logo, druge vizuelne forme neophodne za vidljivost protesta, te informacije o tome šta i gdje će se u Poljskoj dešavati, a sve to na jednom vidljivom mjestu na Facebook grupi, kako bi ljudi mogli da vide kako se drugi mobilišu.


Strah i sramota postali su zajednički, ne individualni osjećaji: Marta Lempart (Izvor fotografije: Fb stranica Marte Lempart)


„Ovo je pomoglo da ohrabrimo žene da protestuju. Neke djevojke su mislile ’čak ako nas ima samo pet, postoji više takvih mesta u Poljskoj’, jer su vidjele spisak gradića u Poljskoj u kom su drugi bili u istoj situaciji, tako da je to bilo ohrabrenje za njihovo učešće uprkos malog broja zainteresovanih.“

„Strah i sramota postali su zajednički, ne individualni osjećaji“, Lempart zaključuje.

Jednostavno upustvo

Pored vizuelnih i društvenih kontakata, Lempart je takođe obezbijedila priručnik od 12 tačaka o tome kako pripremiti i organizovati demonstracije. Svoje bogato iskustvo iz prethodnih mjeseci koristila je kada je organizirala protivladine demonstracije za Odbor za demokraciju (KOD) u Vroclavu. Priručnik je bio dio paketa koji su svaki organizator i organizatorka dobili.

“Ja stavljam jasne i jednostavne informacije o tome kako da registruješ protest, šta da poneseš sa sobom, kako da razgovaraš sa policijom i nekoliko riječi o zakonitosti”, seća se ona.

Međutim, to nije olakšalo komunikaciju između nacionalnih koordinatora i koordinatorki kao što su Lempart i njene kolege, sa lokalnim organizatorima i organizatorkama. Naprotiv, to je bio trenutak kada bi provodili dane i noći na internetu, pružajući dodatnu podršku i savjete.

“Vrlo brzo smo saznali da, iznenađujuće, u mnogim gradovima u Poljskoj u XXI veku, nije bilo odsjeka u opštini ili administrativnoj jedinici gde bi se mogao prijaviti protest. Na nekim mestima nije bilo obrazaca za popunjavanje i podnošenje zahtjeva, jer nikada ranije nije bilo protesta ili drugog okupljanja na tom mestu”, ističe Lempart.

Jedna od aktivistkinja Eliza Brzozowska - Plonska, Izvor fotografije: Marta Lempart

Na ovaj način, i pomalo slučajno, obrazac koji je Lempart standarizovala u Vroclavu sada se koristi širom Poljske.

Lokalni heroji i heroine žele braniti ženska prava

Lempart kaže da je njena organizacija privlačna običnim ljudima jer su inkluzivni, govore ljudskim jezikom i ne koordiniraju organizatore, samo ih podržavaju.

„Svi naši aktivisti i aktivistkinje imaju redovne poslove. Skoro nemamo ljudi sa specijalističkim humanističkim obrazovanjem, ali ipak imamo mnogo nastavnika. (…) Umjesto toga, postoji mnogo ljudi koji rade u sektoru usluga i u uredima", pojašnjava.

Jedna od njih je, na primjer, Eliza Brzozovska - Płonska iz Vegorzeva, farmerica ponija koja živi na granici s Kaliningradom. Eliza je odlučila da protestuje na veoma originalan način: pošto u Poljskoj postoji zakon koji zabranjuje vozaču da vozi suviše sporo - osim ako koristi traktor, Eliza i njen muž su protestovali protiv zabrane abortusa na traktoru. Blokirali su Vegorzevo na par sati! U drugom primjeru, Brzozovska-Płonska i njeni prijatelji organizirali su protest protiv pedofilije u poljskoj crkvi. Ležali su na crkvenim stepenicama i ljudi su bili prisiljeni da prelaze preko njih.

 
Bez straha protiv fašizma: Stanisłava Kuzio-Podrocka, izvor fotografije Marta Lempart
 

“Postoje i drugi aktivisti i aktivistkinje kao što je Stanisłava Kuzio-Podrocka iz Zgorzeleca (gradić koji je postao ozloglašen zbog neofašista). Tamo je ova sićušna žena sa značajnim oštećenjem vida ustala protiv grupe fašista. Nije pokazala nikakav strah, uprkos njenoj slabosti i krhkosti i činjenici da je svi poznaju u Zgorzelecu jer inače radi kao službenica za kredite u lokalnoj trgovini Castorama“, priča Lempart.

Govoreći ljudski jezik

Prema njenim riječima, žene u Poljskoj, posebno iz provincije, često se osjećaju previše stidljivo da bi se zauzele za svoja prava. Smatra da uspjeh da ih se dovede na ulice leži u poštovanju, podršci i korišćenju svakodnevnog jezika.

"Mnoge žene su mi rekle da su do sada gledale televiziju i da su se osjećale glupo zbog komplikovanog jezika koji su voditelji koristili u opisivanju problema poljskih žena", prisjeća se Lempart.

Kaže da su protesti promenili taj osećaj nespretnosti i poboljšali njihovo samopouzdanje.

"Sada mnogi od njih znaju da nije njihov problem što ne razumiju neke osobe sa televizije, već da je do tih osoba jer ne umiju da artikulišu očigledne stvari na opipljiv način", zaključila je Lempart, navodeći neke primjere: „Kada je vlada odlučila da se pilula za dan poslije može kupiti samo na recept, to je značilo da ona više nije dostupna većini žena u Poljskoj. Dakle, u stvari, da ne postoji." Bilo je sličnog lingvističkog pitanja riječima koje opisuju nasilje u porodici; u ruralnim oblastima je veoma neuobičajeno za žene da govore o nasilju, čak i kada im život može biti u opasnosti. Zbog toga su Lempart i njen tim koristili “običan” jezik da komuniciraju, dok su lokalnim organizatorima i organizatorkama omogućili slobodu da rade ono što misle da je prikladno za njihovu zajednicu.

Problem postsovjetskog sistema

Prema Lempart, Poljska još uvijek ima problem sa svojim "Homo Sovieticus" mentalitetom u kojem su ljudi navikli na model gdje postoji šef kao centralna figura; međutim, njen tim nije želio da nastavi sa ovom metodom, i ta promjena je definitivno donijela željene rezultate.

„Naš cilj je bio uobičajen - blokirati zabranu abortusa, nositi crno, ponuditi instrukcije i alate za vizuale i pravila organizovanja sastanaka, sve ostalo je bilo na njima. (...) Sto posto odgovornosti znači 100 posto moći”, kaže ona.

Lempart smatra da je to jedan od glavnih problema post-sovjetskih sistema, u kojima ljudi imaju 100 posto odgovornosti i malo moći. Prema njenom mišljenju, to je jedan od glavnih razloga zašto Poljska ima veoma nizak stepen stranačke pripadnosti. „Zašto bi se ljudi pridružili partiji ako ne dobiju vlast?“, pita.  

 
Poziv na protest u Varšavi, foto: Wikipedia

Bilo je i problema sa imenovanjem njihovih aktivnosti. Neke žene nisu htjele da ih zovu feministkinjama. Lempart je bila ogorčena činjenicom da su razgovori o nazivanju nekoga feministkinjom postali važniji od samog protesta. Međutim, kaže da je problem riješen vrlo brzo.

„Obrazovanije žene su znale da uđu u raspravu sa onima koje se ne osjećaju ugodno sa nazivom feministkinje. Vrlo smo brzo rešili ovaj problem sugerišući ljudima da napuste grupu ako napadaju druge. U roku od nedelju dana nismo imali ovakve incidente“, kaže ona ponosno.

Ipak problemi nisu nestali do kraja, jer uvijek postoji velika razlika i neka vrsta konflikta između glavnog grada i ostatka zemlje.

“U Poljskoj trenutno imamo klasni rat između Varšave i ostatka [zemlje]. Varšava misli da nema života izvan glavnog grada, možda sa izuzetkom velikih gradova kao što su Vroclav, Gdanjsk i Krakov. Ostatak se doživljava kao velika crna rupa u kojoj mediji mogu sastaviti izvještaje o bivšim poljoprivrednim kolektivima i seoskom životu. To je strašno. Ova situacija je rezultat klasnog rata u medijima i nedostatka zastupljenosti pokrajina u glavnim medijima. Ljudi iz Varšave ne znaju kako Poljska zaista izgleda i funkcioniše”, zaključila je Lempart.

Zahvaljujući masovnim protestima širom Poljske, zakon o potpunoj zabrani abortusa nije usvojen. 

* Ovaj članak je deo #DemocraCE projekta u organizaciji Visegrad/Insight.

kontrapress.com