fbpx

Branka Bjelajac (92), partizanka: Nije antifašizam samo PUŠKA, BOMBA I UDRI, mi smo stvarali BOLJI SVIJET!

Branka Bjelajac Foto D BOZIC 810x547

Branka Bjelajac, veteranka anitfašističkog pokreta u Krajini, u partizane je otišla kao 15-ogodišnja djevojčica, a i danas, u 92. godini, odlikuju je hrabrost, bistar um i oštar jezik.

– Nije antifašizam samo muška i vojnička priča. Širom Jugoslavije, borilo se oko 100.000 partizanki, a još stotine hiljada žena je podržavalo pokret. Mnogi to danas zaboravljaju, ali da nije bilo žena, koje su hranile vojsku i njegovale ranjenike, teško bismo pobedili Hitlera. I u ratu i poslije rata, žene su slali na najosjetljivije poslove,  tamo gdje je “najčupavije” – kaže baka Branka.

Logor

Dok veze priču svojih sjećanja, tek tu i tamo, zapne oko ponekog imena ili datuma. Njenog oca, Stojana Milojicu, trgovca iz okoline Prijedora, ubili su 1941. godine, jer nije pristao da bude prevodilac okupatorima, iako je tečno govorio njemački. Nakon toga, i nju, malu gimnazijaku, otjerali su u logor, iz kojeg ju je izbavio komšija, musliman.

– Kad sam se vratila kući, zatekla sam zgarište. Od bogatog domaćinstva nije ostao ni kamen na kamenu. Već tada se pričalo o ustanicima u Karanu na Kozari. I ja se zaputim njima – priča Branka Bjelajac za Srpskainfo.

Malena

U jesen 1942. stupila je u Petu kozarsku brigadu i SKOJ. I tako je, u vatri Četvrte ofanzive, počeo njen ratni put. Partizani su je zvali Malena, ali partijski rukovodioci su brzo zapazili njenu oštroumnost i organizatorske sposobnosti, pa je već 1943. upućena na omladinski kurs, da bi uskoro postala sekretarka SKOJ-a. Koji god bi joj zadatak povjerili izvršavala ga je bez problema.

– Nije borba bila samo puška, bomba i udri. Da je bilo tako, nikad ne bismo stvorili onakvu državu, vjerujući da stvaramo bolje društvo i bolji svijet. Gdje god bismo oslobodili teritoriju, organizovali smo obnovu, odbore, AFŽ, kurseve opismenjavanja. Taj rad na terenu je jačao pokret i stvarao povjerenje kod naroda – kaže Branka.

Zadaci

Sjeća se kako su žene i u ratu i u prvim poslijeratnim godinama dobijale najosjetljivije zadatke, od skrivanja i njege ranjenika do obnove opustošenih sela, borbe za zdravstveno prosvjećivanje i – obaveznog otkupa.

– Gdje god je bilo najčupavije, pošalju nas. Tako sam i ja dobila zadatak da odmah nakon rata organizujem otkup u Palančištu na Kozari. To vam je rodno selo Živka Radišića, zapamtio je i on, kao dijete, sve te progone. Šta ćeš uzeti u Palančištu, u svakoj kući ili je sve pobijeno ili je domaćin prvoborac spomeničar ili se tek vratio iz zarobljeništva. Ali ja nisam ništa radila silom, nego polako, ljudski, uz priču – kaže Branka.

Tako je „polako i uz priču“ odmah nakon rata organizovala i omladinski odbor u jednom hrvatskom, u ratu ustaškom selu. Kad je vidjela da ne ide drugačije, pridobila je povjerenje katoličkog sveštenika. Ubrzo su mladići i djevojke, koji su do tada išli samo na mise u crkvu, postali aktivni socijalistički omladinci.

Daj, drugarice, haljinu

Poslije rata, partizanke su mahom postale funkcionerke, ali su ostale skromne, radile su mnogo i živjele asketski. Tako se i baka Branka sjeća kako je početkom pedesetih pozvana na jednu veliku konferenciju u Zagreb, ali je pred polazak shvatila da nema šta da obuče.

Pozvala je drugaricu iz susjedne opštine, takođe bivšu mladu partizanku, koja je bila sličnog stasa i zamolila je: “Ajd mi, molim te, pošalji onu tvoju haljinu po kuriru, vraćam je za dva dana!” U to vrijeme, kaže, nije bilo ništa čudno da ljudi koji su na funkcijama razmjenjuju odjeću i obuću.

– Nikakve mi privilegije nismo imali. Nismo, kažem, često imali ni šta obući, mada smo radili danonoćno, pokušavajući da nakon ratnih razaranja dovedemo zemlju u red – priča baka Branka Bjelajac.

Trkom na treći sprat

Uprkos godinama baka Branka Bjelajac se i danas bez problema popne na treći sprat u ulici Kralja Alfonsa u Banjaluci, gdje se nalaze kancelarije SUBNOR-a.

Ne propušta nijednu godišnjicu ustanka niti druge značajne datume iz antifašističke prošlosti, pa redovno dolazi na Kozaru i Banj Brdo da se “vidi sa starim drugovima”.

(srpskainfo.com)