fbpx

Beskrajna lahkoća brojanja

foto blb

foto: Google

Nikada kao danas, izvještavanje o ljudskoj smrti nije postalo senzacija, ali i jedan vid privilegije. Smrtnost kao vid novinarskog izvještavanja, postaje jedan ozbiljan segment na cjelokupni razvoj jednog društva.

piše: Muhamed Kovačević

Počeci i propaganda.

Smrt kao vid novinarskog izvještavanja, predstavljala je uvijek iznova izazov za sve radnike iz struke. Od uspostavljanja masovnih medija, način prezenitiranja o stradanju ljudskih života, dobijao je na intezitetu ali je i mijenjao formu. Odmah nakon završetka drugog svjetskog rata, urednički kriteriji je bio veoma strog po tom pitanju. Vijesti o gubicima ljudskih života, osim ako nisu bile u pitanju velike prirodne nesreće, jako rijetko su dospijevale na televizijske dnevnike, pogotovo one u udarnom (prime time) terminu. Takav stil izvještavanja, promjenit će se početkom Vijetnamskog rata, kada u biti i počinju prva ozbiljna izvještavanja, o specifičnosti gubitka ljudskih života.

Rat kao specifično društveno događanje, uspostavio je jedan sasvim novi sistem prezentiranja vijesti, koji uglavnom koriste vladajuće političko – ekonomske oligarhije, zarad sopstvenih ciljeva. Izraelsko – libanonski rat, početkom 80-tih godina, doveo je do prve globalne distribucije izvještavanja o masovnom gubitku ljudskih života. Tadašnji model izvještavanja, koji je prezentirao stradanje ljudi „in live – uživo“, će itekako biti korišten u svim ostalim ratnim događajima, koji se zaključuju sa još uvijek aktuelnim ratom u Siriji. Prezentiranje smrtnosti, odnosno broj stradalih (nastradalih), danas predstavlja apsolutni statistički podatak, koji se mijenja na dnevnoj bazi. Takav podatak, bez dodatnih analiza, proslijeđen u eter kao „suha informacija“, kod običnog gledaoca (primaoca), može dovesti do različitih emocija, ali i do uobičajnog pogrešnog tumačenja te vijesti, koja prosječnog primalaca vijesti može dovesti u zabludu, da je smrtnost jedino aktuelno stanje koje se dešava na određenom teritoriju, što naravno, iako može biti istinito, nije u potpunosti tačno. Upravo na ovaj način, razrađuje se strategija manipulacije koju koriste razni slojevi društvenih sistema, uglavnom u vlastite svrhe i zarad vlastite koristi. Ljudi koji su stradali (nastradali), ostaju vječiti broj, bez imena, bez značaja.

Mrtvi su mrtvi. Ali..

Manipulaciju prezentiranja vijesti o smrtnosti, svjetski mediji usavršavaju svaki dan. U aktuelnom trenutku svjetske pandemije, izvještavanje o smrtnosti dobilo je i novu dimenziju. Ostajući nedefinisanim da li je pandemija prirodna katastrofa, ili neki oblik specijalnog biološkog ratovanja, vijesti o smrtnosti su poprimile deduktivni medot, odnosno kompletni fokus se svelo na par žarišta iz određenih zemalja, čime je teorija o svijetu kao globalnom selu došla pod veliko pitanje. Metoda dedukcije je počela iz Kine. Zanimljivo je stajalište, da prosječni čitalac (primalac) vijesti, je prije mogao dokučiti gdje se nalazi famozna pijaca u gradu Vuhanu (Wuhan), iz koje je „počela“ svjetska epidemija korona virusa, nego što je mogao dobiti podatak kakvo je stanje o ugroženosti stanovništva u Kineskom glavnom gradu Pekingu (Beijing).

Deduktivni metod je svoj vrhunac doživio, kada se pandemija proširila na teritoriju Evrope. Italija i Španija su jedine dvije zemlje, koje su dobile primat o izvještavanju o smrtnosti, nastalom virusnom pandemijom. Zanimljivo je uočiti da što se tiče Italije, taj fokus se strogo svedeo isključivo na jednu oblast (Lombardiju), čime se ostatak zemlje bukvalno briše iz izvještajnih priloga. Ovako fokusiranje određenih zemalja i regija postavlja mnoga pitanja. Jedno od najvećih pitanja je po kojem kriteriju neke oblasti dobivaju prednost u odnosu na druge? Da li je u pitanju finansijska (ne)moć, ili pak kulturna superirornost? Bilo kako bilo, interesantno je primjetiti, da u izvještajima svjetskih medija o smrtnosti, gotovo da se ne spominju zemlje (države) istočne Evrope, ali i što je zanimljivo Skandinavske zemlje također. U vanevropskom omjeru, svjedoci smo izvještavanja, u kojem Američki grad Njujork (New York), ima veći fokus od cjelokupne jedne države kao što je Argentina! Ovakva selekcija područja, za izvještavanje o smrtnosti, govori nam i o ogromnoj dehumanizirajućoj praksi, gdje čak ni ljudi koji su umrli nemaju isti status, ako ne pripadaju određenom ekonomsko – kulturnom prostoru.

Slavna lica sa smrtvonica

Kodeks o izvještavanju o smrtnosti, ima najveći humanistički značaj, kada se izvještava o smrtnosti pojedinaca, koji su na neki način imali uticaj na globalnu populaciju. Zanimljivo je primjetiti da metodologija značaja „slavnih“, u smislu njihovog prezentiranja javnosti nije ista. Tako iako su svjetski poznati ili priznati naučnici, dobitnici Nobelove nagrade recimo, neće dobiti publicitet prilikom svoje smrti, kao što bi ga dobio neko sa statusom estradne (muzičke) zvijezde. Time nam globalni sistem vrijednosti govori, da je ipak bitnija ambalaža od suštine, odnosno da je prividna popularnost koju forsiraju masovni mediji ipak dominatnija na globalni prenos vijesti.

Bilo kako bilo, smrtnost kao medijsko izvještavanje, je jedan ogromni model medijskog djelovanja, koji uz sve sociološko – psihološke uticaje na stanovništvo, posjeduje i onaj najvažniji – ekonomski! Statistički brojevi koji se pokazuju prilikom izvještavanja o masovnoj smrtnosti, su ogromni paravan za velika društveno – ekonomska zbivanja, koja u današnjem vremenu imaju jednu sasvim novu i potencijonalno zastrašujuću ulogu, kontrole i povećavanja autokratičnosti na globalnom nivou.

Autor: Impuls