CRVENI KARTON - Žene ubijaju, ubijaju, ubijaju...

milkica crveni karton

Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“

Bila je lijepa. I čestita. Djevojka iz dobre i ugledne porodice. Udala se još kao tinejdžerka. Sa 18 je rodila sina. Sa porodicom se preselila u veći grad, zbog posla. Sve po redu i kako dolikuje. Nije dočekala 32. rođendan. Ubio ju je suprug, sa kojim je provela pola života. Edina Odobašić, još jedna žrtva femicida. Ni prva, ni posljednja u BiH.

piše: Milkica Milojević

Sjećate li se Edine? Onako, kao kroz maglu? Pa da, desilo se to davno. Prošlo je od tada sedam dana. Poslije su protestovale neke žene. I šta? Ništa. Idemo dalje.

Edinu je muž monstrum ubio 11. oktobra. Da li ju je stvarno prvo pretukao, pa onda udavio kablom za kuhalo, u kuhinji? Da li je u ovoj porodici i ranije bilo nasilja? Da li je Edina platila glavom odluku da napusti muža?

Ne znamo. Nikad nećemo ni saznati. Dva dana nakon zločina ubica se objesio. Slučaj je završen. Neće biti suđenja, neće biti analize. Još jedan slučaj femicida u BiH je stavljen ad akta.

Bilo pa prošlo. Idemo dalje.

Za koji dan svi će zaboraviti lijepu Edinu iz Bihaća. I ona će, kao i Snježana iz Šipova, Dragana iz Prnjavora, Milica iz Banjaluke, Slađana iz Prijedora... postati samo još jedna brojka u nezvaničnoj statistici femicida u BiH.

Zvanične statistike ne postoje. Institucije koje se, kao, bore protiv nasilja nad ženama nemaju čak ni statistiku, a kamoli akcioni plan, ili strategiju borbe protiv femicida.

Ovim stravičnim društvenim problemom, najgrđim oblikom porodičnog ili partnerskog nasilja, bave se jedino nevladine organizacije. Kako mogu i koliko mogu.

Prema nezvaničnoj, ali jedinoj postojećoj statistici femicida u Bosni i Hercegovini, koju su, na osnovu medijskih izvještaja ustrojile upravo aktivistkinje, u BiH u prosjeku, u zločinu femicida strada osam do deset žena godišnje.

Od početka ove godine u BiH je ubijeno osam žena, a tokom 2021. devet.

Eto, u BiH je, iz godine u godinu, sve manje stanovnika, mladih, djece, novorođenih beba, studenata, ljekara, majstora... Svega je manje, samo nam ubica ne manjka.

Podsjećamo, femicid je, kako objašnjavaju stručnjaci i stručnjakinje, rodno zasnovano ubistvo, motivisano osjećajem nadmoći nad ženama i ubjeđenjem muškarca nasilnika da raspolaže životom žene, a time i pravom da je ubije.

Prema analizi koju su provele, a ko bi drugi, aktivistkinje NVO, praksa femicida u BiH i regionu pokazala je da žene najčešće ubijaju muževi, partneri ili bivši partneri. Najčešće zločinu prethodi dugogodišnje porodično ili partnersko nasilje. Najčešće žene plate glavom odluku da napuste nasilnika. Ubice, najčešće, nakon zločina izvrše samoubistvo. Što, dakako, olakšava posao i inače kilavim institucijama. Ubio nju pa sebe, slučaj završen, ad akta, idemo dalje.

I sve se najčešće završi, uglavnom površnim, medijskim pričama, u kojima se zločin krsti kao „porodična tragedija“, a kao motiv navode „problemi u braku“ ili „bolesna ljubomora“. I još se dodaju izjave famoznih anonimnih komšija, koje besjede da je ubica bio fin i kulturan čovjek, pravi domaćin. Skupi se nešto klikova i – idemo dalje. Doviđenja do novog ubistva.

Šta se u ovoj hronici zločina i beščašća promijenilo nakon ubistva Edine Odobašić? Samo jedna stvar: građani i građanke su izašli na ulicu.

Dobro, nisu to bili masovni protesti, na trgove i ulice su izašle uglavnom, a ko bi drugi, aktivistkinje NVO. Ali izašle su i druge žene i muškarci u desetak gradova, od Sarajeva do Bihaća i Banjaluke. Nije to mala stvar u apatičnoj i na silu i nepravdu sviknutoj Bosni i Hercegovini.

Poručili su da femicid nije „porodična tragedija“, nego zločin, da ćutanje nije zlato, da je mnoge žene ubilo upravo naše ćutanje, jer smo na nasilje koje je prethodilo femicidu, složno okretali glavu u stilu „nije moje da se miješam“. A na prijetnje nasilnika da će „ubiti kurvu“, govorili „pusti budalu“.

Aktivistkinje su zatražile da se femicid u krivičnim zakonima u BiH definiše kao posebno krivično djelo. I da se konačno počne primjenjivati Konvencija Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, poznatija kao Istanbulska konvencija.

Podsjećamo, BiH je među prvima u Evropi ratifikovala ovu konvenciju. I ponosila se time naveliko. Bijaše to prije devet godina. I šta se od tada desilo? Ništa. Osim što su nasilnici ubili više od 80 žena.

Uostalom, Istanbulska konvencija je tek jedan od nekoliko stotina međunarodnih dokumenata, koje je BiH potpisala, pa ih gurnula u ladicu. Iz koje ih izvuče, tek povremeno, kad se država i entiteti svađaju čiji je posao njihovo provođenje. Kod kuće se svađaju, onako rekreativno, an pasan, a pred svijetom glume finoću. Klasika.

Bosna i Hercegovina je carstvo licemjerja. Koje je smrtonosno.

Bosna i Hercegovina je nakrivo nasađeno društvo.

I šta ćemo sad? Hoćemo li čekati da opet neki baja ubije svoju ženu, ili bivšu ženu, da bismo izašli na ulicu? Ne bi trebalo.

(Kolumne „Crveni karton“, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom „Fridrih Ebert“ u BiH)

 Autor: Impuls