Vječite i vječne inspiracije pjesnicima. Vrbas i Kastel. Brojni su stihovi ispjevani rijeci i tvrđavi.
Autor: Impuls
I dok u ove februarske dane miruju vrbaske plaže, vrbaski dajak čamci brižno spremljeni, čekaju prve ljetne zrake sunca, u šetnji pored „starog bećara“ Vrbasa, kao da se iz riječnih valova čuju stihovi banjalučkog vrbaslije i dajakaša, Jovana Joce Bojovića: “Vrbasu ne hučiš ručiš u meni, u pjesmu nećeš! Ti poezijo koja vječno tečeš...“
I kada se poželi predahuti nakon šetnje uz kafu, Vrbas, taj „zeleni ždrijebac u trku“, poručuje-ne zaboravi ni moga starog jarana, Kastel. Iako je stoljeća „nabacio“ na leđa, svjedčio o prošlim vremenima, još se momački nosi. Pa se prisjeti stihova našeg Banjalučanina, Antonija Ćosića:
“Sve mrgodniji od zla zemana
Od zaboravljenog baruta i kopita
Na svakom kamenu urezano stoljeće
A neko staro proljeće na kulama
Ispisalo baladu o Safikadi...
Na teškim kapijama
nema više stražara
Ni šejha
Ni handžara
Ni na bedemu dizdara
Što grabi sa kantara
Debele trešnje Evlije Čelebije...
Jedino se još top baljemez
Na dnu Vrbasa
Zanosi zelenom vodom...“
M.V.
Fotografije:Mišo Vidović
