Tanja Stupar Trifunović; foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija
Kada je rat stao imala sam osamnaest godina. Naivno sam tu noć slavila mir misleći da ćemo krenuti ka budućnosti, ali mi smo otad odlučno krenuli u prošlost. Postjugoslavensku zbilju bih definisala kao sobu u kojoj se snima bestijalan pornić, a svugdje po zidu su istaknuta vjerska obilježja
Tanja Stupar Trifunović jedno je od najznačajnijih imena savremene bosanskohercegovačke književnosti. Dosadašnjim radom, bilo da je u pitanju poezija ili proza, ova autorka postala je prepoznatljiva po svom originalnom, senzibilnom pristupu i najosjetljivijim temama. Taj pristup, osim umjetničke validnosti, karakteriše i beskompromisno traganje za onim vrhovnim vrijednostima: istinom, pravdom, ljubavlju. Nije ga se odrekla ni u najnovijoj knjizi, zbirci poezije „Zmijštak“, koju je objavio beogradski Arhipelag. Razgovarali smo o motivaciji odgovornoj za ovaj naslov, poetskom pristupu prozi, ali i post-istini parazitski priljubljenoj uz našu stvarnost.
Tvoja nova poetska zbirka nosi zvučan, pomalo zlokoban naziv „Zmijštak“. Reci nam nešto o njegovoj simbolici.
Simbolički to bi bilo mjesto puno zmija gdje logičkim slijedom možete biti lako ujedeni i otrovani. Otrovno mjesto. Radi se o toponimu za koji sam čula u djetinjstvu, ali meni se svidjelo kao prilično direktna aluzija na toksičnu stvarnost koju živimo.
Kojim je to najizrazitijim motivima prožeta zbirka?
Prvi ciklus „U oštro podne“ sadrži pjesme koje su najviše zaokupljene intimom, ličnim emocijama, kada kažem ličnim ne mislim isključivo mojim nego perspektivom i osjećanjima pojedinca. Drugi ciklus „Zmijštak“ motivski se bavi zavičajem, ali ne podilazeći mu nego pokušavajući ga, malo je gruba riječ, raskrinkati – razložiti na slojeve sjećanja, užasa, ljepote, strahova, predačkih iskustava. Treći ciklus „Istina je destruktivna sprava“ bavi se društvom, (ne)mogućnošću da se iskaže istina i četvrti „Ispočetka“ nas vraća ka početku i onoj intimnijoj perspektivi posmatranja života.
Urednik Gojko Božović istakao je kako si u „Zmijštaku“ stigla do „izoštrene slike društva i sveta u kome je post-istina smenila istinu“. Šta je sadržina te post-istine i kakva je pozicija umjetnosti spram nje, koliki su joj korektivni dometi?
Gojko je to lijepo definisao, a sadržinu te post-istine gledamo svaki dan – čim upalimo televizor ona otud iskoči na nas. Slikovito, to bi bila Jovana Jeremić koja Dačiću pjeva na uvo, objašnjava nam kako Vučić ima muda, problematiku državne bezbjednosti, raskrinkava špijune po Srbiji, solidariše se sa Šakirom, izbacuje jeftine mudrosti o jakim ženama i vlastitoj bitnosti i ona zaista dobija prostor i pažnju koja potvrđuje njenu važnost. Umjetnost od našeg društva dugo i istrajno dobija suprotnu poruku od Jovane – poruku nevažnosti i nemogućnosti da utiče na stvarnost. Našu stvarnost smišljeno već godinama oblikuju takve pojave u javnom, političkom i kulturnom životu. Ljudi kreacije, ljudi proizvodi koji se po potrebi pojavlju ili nestaju. Izvode svoje bizarne „performanse“ i isčezavaju iz javnosti.
Naše vrijeme kao i svako krizno vrijeme kada se jedna struktura, jedan dotadašnji svijet raspada, a novi još nije uobličen, dobro ilustruje naslov knjige Roberta Muzila – „Čovjek bez svojstava“. Kao da su ljude sa svojstvima na svim mjestima zamjenili ljudi bez svojstava.
U jednoj od pjesama lirski subjekat kaže: „Zavičaj je klupko zmija / ujeda opštim mjestima / kamen sunce / truje otrovom očekivanja“. Je li taj antagonistički odnos sa zavičajem nekakav urođeni usud protiv kojeg se ne može?
Čini mi se da jeste. Možemo tog antagonizma biti svjesni. Onda je malo lakše.
Kako u tom smislu gledaš na svoj odnos prema vlastitoj zemlji? I šta nam kritički nerv ovdašnjih umjetnika prema državnom aparatu govori o svima nama – jesmo li izdanci krivo nasađenih društava, teško popravljivih?
Nismo mi teško popravljivi. Kroz nekakav istorijski presjek mogu se raspoznati periodi kada smo bili i „brzo popravljivi“. Možda sam u krivu, ali progoni me taj osjećaj da kao što je nakon Drugog svjetskog rata na ovim prostorima provedeno intenzivno opismenjavanje, čini mi se da je nakon posljednjeg rata proveden suprotan proces. Ono se ipak zvala, a tu i tamo joj je i uspijevalo da bude – narodna vlast. Sada su kapital i novac skoncentrisani u rukama pojedinaca, a sticanje adekvatnog znanja i obrazovanja postaje sve više privilegija onih koji imaju novac.
Omot romana ,,Satovi u majčinoj sobi”, prevedenog na poljski jezik
Vlast odavno nema nikakve veze sa narodom kojem se dodvorava sa primitivizmom koji bi valjda trebao biti odraz narodnog duha ili ga infantilizira i plaši.
Prvenstveno si poznata kao pjesnikinja, ali za tobom su i dva uspješna romana. U romanu „Otkako sam kupila labuda“ baviš se emocionalnim peripetijama u istopolnoj vezi. Koliko ti je bilo izazovno raditi na proznom djelu koje se oslanja na tvoj izvorni, poetski senzibilitet?
Ma koliko dolazila iz poezije ili možda baš zato, imam taj pomalo klasičan odnos prema romanu i njegovoj strukturi. Ona može biti nešto labavija, ali važno mi je da roman ima strukturu koja ga „drži na okupu“. To naravno traži nešto više napora jer je drugačiji pristup pisanju.
„Otkako sam kupila labuda“ mi je bilo puno lakše napisati nego „Satove u majčinoj sobi“ i zbog zamišljene strukture i što je ta tenzija među junakinjama davala dramski intenzitet priči.
A je li bilo negativnih komentara u smislu odabira teme, imajući u vidu istrajnost netolerancije na ovim prostorima?
Bilo je i pozitivnih i negativnih komentara u vezi sa temom. Ono što mene raduje kao autorku je da su oni koji su pročitali knjigu mahom dobro razumjeli i od čitalaca gotovo da i nije bilo negativnih komentara.
Reakcije na temu mahom su dolazile od onih koji nisu čitali knjigu i koji su bili reaktivni već iz samih svojih predrasuda prema toj temi.
Netolerancija se kao i tolerancija uči. I netolerancija je uvijek put ka nasilju. Nažalost, sa osjećanjima ljudi, njihovim strahovima, bjesovima, mržnjama i frustracijama se manipuliše, oni se lako usmjere u željenom pravcu. Što su ljudi manje u stanju prepoznavati i upravljati vlastitim osjećanjima, to drugi lakše upravljaju njima.
Za svoje stvaralaštvo osvojila si nekoliko važnih nagrada. Da li su te one više osokolile, ili usporile u književnom radu? Kako čuvaš svoj djelatni ritam od spoljnih, neknjiževnih okolnosti?
Književne i neknjiževne okolnosti su kao onaj odnos istine i post-istine o kojem smo već govorili. Nažalost, te neknjiževne često imaju prevagu u odnosu na one književne i kako je danas u bilo kojoj djelatnosti važno da si vidljiv, tako je i sa književnim svijetom. Vidljivost je vrlo često u svezi sa čitanošću. Od pisaca se očekuje da su neka vrsta sveprisutnih pajaca sa mišljenjem o svemu. A to sveskupa je u dubokom sukobu s onim što bi pisac trebao biti, što je u svojoj srži koja ga je gurnula ka pisanju.
Rođena si u Zadru, živiš u Banjaluci, česta si gošća svih država regije. Živiš ovo, a pamtiš ono vrijeme – među njima je procjep koji se, kako se čini, i dalje nije u potpunosti zacijelio. Tvoje viđenje postjugoslovenske zbilje, društveno-političke, ali i kulturne?
To je ogromna tema u kojoj, čini mi se, mi još nespretno plivamo uglavnom obilježeni vlastitim predrasudama, traumama, strahovima i kontekstom iz kojeg dolazimo. Jugoslavenski i postjugoslavenski prostor i iskustvo života u njemu nemoguće je zahvatiti u nekoliko rečenica, a da se to ne svede na fraze i opšta mjesta. Padaju mi na pamet riječi, batrganje i bol. Kada je rat stao imala sam osamnaest godina. Naivno sam tu noć slavila mir misleći da ćemo krenuti ka budućnosti, ali mi smo otad odlučno krenuli u prošlost.
Postjugoslavensku zbilju bih definisala kao sobu u kojoj se snima bestijalan pornić, a svugdje po zidu su istaknuta vjerska obilježja.
Na čemu trenutno radiš? Imaš li neke metode za održavanje „forme“, ili se naizmjenično prepuštaš fazama hibernacije i pojačane aktivnosti?
Voljela bih da sam više taj sportski tip sa formom i redovnim vježbanjem, ali moram priznati da ove simpatično opisane faze puno više odgovaraju stvarnom stanju. Prepoznala sam se tu. U prilog vlastitoj odbrani – kada radim, radim energično, strastveno i brzo, ali to podrazumijeva brzo iscrpljivanje i padanje u ove hibernacije dok se ne oporavim i ne ispunim snagom i elanom.
Književne preporuke
Elena Ferante „Frantumalja“ i „Lažljivi život odraslih“. Prva pomenuta knjiga je jedna ogromna svaštara koju čitaš i uživaš i misliš jeste, baš je tako i diviš se Eleni Ferante ma ko ona bila kako tako jednostavno i sjajno objašnjava muku pisanja i muku života, a isto tako može stajati i radost i ekstazu življenja i pisanja. Po drugoj je snimljena serija koja je takođe vrijedna gledanja. Kao kod svake njene knjige zadivim se, obradujem i uživam u lakoći i ubjedljivosti kojom gradi svijet svojih knjiga koje su kao skener kako ljudskih osobina, tako i italijanskog društva u kojem lako možemo prepoznati zamke i stranputice svakog društva.
I kada bih rekla da sam pročitala „Knjigu nemira“ Fernanda Pesoe, slagala bih, nisam još i vjerovatno ću je čitati dugo, ne samo zato što ima 600 strana (sa sitnim slovima), nego zato što se čita kao kad jedeš omiljene slatkiše. Malo po malo. Dosad sam bila zaljubljena u Pesoinu poeziju, odsada sam i u njegove prozne zapise koji su ovdje svi na jednom mjestu. Lucidno, duhovito, oštroumno, tužno, bolno i odlično napisano. Zahvalnost i divljenje i za prevoditeljicu ove pogoleme knjige Tanju Tarbuk.
Šum (Zbirka „Zmijštak“)
Šum kaže osjećaš li kako sve nestaje
još nema riječi da se to objasni
samo nesanice rastu kao plodna polja žita
sa punom glavom zrnja svinutom ka naprijed
velike željezne mašine hodaju selom
i žito misli da je smak svijeta
jer još ne zna za sutrašnji kruh
Gazimo svoja oštra svoja nazubljena sjećanja
sada je tu samo osjećaj kao kad se sa starog broda
ljušti boja nešto otpada i kruni se u sitne čestice
a šta će sve u toj prašini tabanima pronaći dječaci
što misle da će promijeniti svijet
još drmaju njegove trule temelje
još pogrbljeni pričaju o revoluciji po kafanama
saplićući nogom o stol i jezikom o prevrtljive riječi
ali već su stari
kako je vrijeme promjene brzo prošlo
a vrijeme poraza se raširilo posvuda
kao magla jutros
I ko je rano požurio ka rijeci
da pozdravi sopstveni odraz
šum nosi strah korake i zvuk
čaplje što svoju ribu čeka
da joj udijeli milostivu smrt
nastaniću te u svojoj gladi
ukrašću te ćudljivoj vodi
riba misli da je oštri kljun nebo
koje skliskim tijelom nikad ne bi dosegla
svako najbrže pliva ka svojoj zabludi
nad mirnim ribljim okom se zatvara
nervozni lepet čapljinih krila
Razgovarao: Nikola Nikolić/ Kombinat
