fbpx

1984

1984

Foto: Ivana Tutunović Karić

Protiče četrdeseta godina od one legendarne (u romanu možda i nije ta), koja je obeležila uistinu napeto vreme. Izvesno je to da smo izmišljenu godinu sasvim ozbiljno očekivali, premda smo sve što je u romanu opisano ne samo doživeli, nego i analizirali mnogo ranije, i ustanovili šta je to staljinizam u svim mogućim oblicima…

Piše: Svetlana Slapšak

I uz sve to, Orvelova 1984 uveliko je već bila izbledela pred Životinjskom farmom, objavljenom četiri godine ranije (1945), ali kod nas prevedenom kasnije. Možda upravo zbog intelektualno i kritički moćne jugoslovenske disidencije i mnogih knjiga i rasprava objavljenih o protejskom staljinizmu, kao i prevoda mnogobrojnih knjiga disidenata iz zemalja realnog socijalizma, 1984 je suviše očito prikazivala totalitarni sistem, dok je Životinjska farma, sa svojim ubistvenim sarkazmom, delovala neuporedivo subverzivnije. Četiri godine posle Titove smrti, Jugoslavija nije napredovala u širenju demokratije, a arbitrarnost represije bila je sve očitija – jedan politički flop za drugim na suđenjima zbog verbalnog delikta. Godinu dana pre 1984, desila su se dva takva događaja: studenti sa transparentima poljske Solidarnošći pojavili su se na partijski organizovanim demonstracijama u znak solidarnosti sa palestinskim narodom; bili su pohapšeni, za njima su pohapšeni intelektualci koji su protestovali protiv hapšenja. Ostala je legendarna izjava tadašnjeg beogradskog gradonačelnika Bogdana Bogdanovića na pokušaj izazivanja milosti – da studenti i treba da su u zatvoru. Na Veliki petak je Stane Dolanc organizovao mega raciju u Beogradu, u kojoj su pohapsili preko dve stotine ljudi, većinu na sastanku tajnog „velikog univerziteta“, gde je predavao Milovan Đilas, ostale po stanovima. Posle „trijaže“ u zatvoru je ostao samo Vlada Mijanović. Na hapšenje pred knjižarom „Komunist“ u nekadašnjoj zgradi Borbe sam zakasnila, na „veliki univerzitet“ inače nisam odlazila, a posebno ne u tako senzacionalnoj prilici. Prvi događaj posebno pamtim, jer me je tada Ilija Moljković, nemilosrdni lektor tekstova većine beogradske disidencije, ubedio da treba da napišem komentar o tome: smatrao je da sam jedina koja to može da napiše tako da bude objavljeno, a da istovremeno svima bude jasno o čemu je reč. Hvala Ilija, naučio si me nužnoj i besmislenoj istini da disidencija (opozicija?) uvek mora biti pametnija.

Ukratko, u samoj godini 1984. ponovo smo čitali istoimeni roman, jer bilo je suviše znakova koji su misterioznost proročanstva povezivali sa realnim događajima – manje po analogijama, više po suprotnostima. Primera radi, moglo se videti kako relativni jugoslovenski totalitarizam reaguje na odsustvo Velikog Vođe. Otvorile su se rupe kroz koje je moglo da se provuče svašta, uskoro možda i nekakva partija. Ivan Stambolić je na izlogu Doma omladine potpisao peticiju protiv smrtne kazne jedne večeri te godine: peticija nije mogla biti objavljena u Beogradu, pa smo je po savetu Srđe Popovića preselili u Ljubljanu, gde je napisana u našoj dnevnoj sobi, i zatim objavljena u Mladini. Onda je došla i u Beograd. Na suđenjima po članu 133 Kaznenog zakona pojavila se odjednom čitava gomila ljudi koji se ranije nisu javno pojavljivali sa disidentima. Zvali smo ih „slavski disidenti“: kad se opiju na slavama, pevali su četničke pesme, baljezgali o kraljevini – samo po stanovima, dakako. Još 1968. slušala sam ih kako kritikuju „levičarenje“. Za kratko vreme je njihova masovna pojava tumačena kao tračak nade da će ujedinjena demokratska opozicija uspeti da prevlada bandu histeričnih minoraca koja je činila nomenklaturu. A slavski disidenti samo su čekali da vide kome će se prodati – i naravno, izabrali su najgore. Uzgred, razumeli smo kako je Veliki brat iz 1984 izabrao svoje: zapravo nije, oni su napravili njega. Isto tako smo razumeli kako su svinje preuzele vlast u Životinjskoj farmi, ali nam na kraj pameti nije bilo da bi to mogle uspeti u Srbiji u 21. veku.

1984. završila se zapravo srećno: Vlada Mijanović pušten je iz zatvora početkom jeseni, sa njim i sa još troje prijatelja odlučili smo da našim Landroverom nestanemo u Grčkoj. Ja sam dobila polovinu predviđenog honorara za prvi roman – tako je odlučio neki partijac. Skupili smo se u Dubrovniku, šofer je izgubio brod u Rijeci pa ga stigao u Zadru. Sneg je promicao kad smo se u novembru vraćali. Za svakoga od nas to je putovanje bilo ključno: zbog udaljavanja, zbog istorijske perspektive, zbog međusobnog razumevanja, zbog sreće gledanja i slušanja… i ne na kraju, zbog udisanja, pre nego što ćemo utonuti u mrak i maglu našeg vilajeta. Za nas šestoro 1984. ostaje najvažnija kada sređujemo sećanje.

Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Peščanik.net