fbpx

Pojava antibiotika u 20. stoljeću spada u najveća dostignuća moderne medicine. Nažalost, neodgovorna i pretjerana upotreba antibiotika dovela je do pojave superbakterija koje su postale otporne i popratnih infekcija koje postaje sve teže izliječiti danas poznatim antibioticima. Neke od najpoznatijih su zlatni stafilokok (Staphylococcus aureus) i Enterococcus species.

bloodletting hires1 e1446145660227

No prije pojave antibiotika, ljudi su se liječili na razne načine. Ono što danas zovemo alternativnom medicinom, nekad je bila konvencionalna, a s rastućom otpornosti bakterija, za očekivati je da će sve više ljudi pribjeći tom načinu liječenja.

U nastavku su neki od načina na koje su se bakterijske infekcije liječile.

Krv, pijavice i noževi

Puštanje krvi drevna je metoda koja se prakticirala više od 3.000 godina, a korijene vuče iz Egipta. Koristila se sve do sredine 20. stoljeća za liječenje niza zdravstvenih problema, a pogotovo infekcija i upale pluća.

Ova se metoda temelji na staroj teoriji koja govori da četiri tjelesne izlučevine (krv, sluz, žuta i crna žuč) moraju biti u ravnoteži kako bi osoba bila zdrava. Vjerovalo se da je uzrok infekcije višak krvi, a da bi se osoba izliječila, potrebno ju je pustiti.

Jedna od korištenijh metoda puštanja krvi bila je zarezivanje vene ili arterije. Često su se koristile i zagrijane staklene posude koje su se postavile na kožu kako bi stvorile vakuum zbog kojeg bi popucale male krvne žile i uzrokovale krvarenje ispod kože. Najpoznatija metoda bilo je korištenje pijavica.

590999937

Puštanje krvi preporučivali su tadašnji medicinari, a postupak su obavljali tzv. brijači i brijači-kirurzi. Njihov je simbol bio crveno-bijeli štap. Crvena je boja simbolizirala krv, a bijela zavoje.

Nije za očekivati, no ova metoda doista je mogla pomoći u ranoj fazi infekcije određenom bakterijom. Mnogim bakterijama potrebno je željezo kako bi se razmnožavalo, a ono se nalazi u hemu, sastavnom dijelu crvenih krvnih stanica. Teoretski, što je manje crvenih krvnih stanica, to je manje željeza koje omogućuje razmnožavanje bakterija.

Liječenje sifilisa živom

Upotreba kemijskih elemenata i spojeva također ima dugu povijest u liječenju, pogotovo rana i sifilisa. Za vrijeme američkog građanskog rada, spojevi s jodom, bromom i živom nanosili su se na kožu kako bi se spriječilo inficiranje rana, no terapija je bila vrlo bolna i uzrokovala je dodatno oštećenje kože. Ovom se metodom zaustavljalo razmnožavanje bakterija, ali je isto tako štetila zdravim stanicama.

Od 1363. do 1910. godine, sifilis se uglavnom liječio sredstvima sa živom koja bi se nanosila na kožu ili bi se uzimala oralno i intravenozno. Nuspojave su bile izrazito teške i uključivale su ozbiljna oštećenja kože, sluznice, bubrega i mozga, a nerijetko i smrt.

Derivat arsena arsfenamin (salvarsan) također se koristio u liječenju sifilisa tijekom prve polovice 20. stoljeća, no iako je bio učinkovit, nuspojave su bile ozbiljne – optički neuritis, napadaji, groznica, oštećenje bubrega i osip.

1943. godine, penicilin je zamijenio ranije navedene metode i do danas se zadržao kao vodeće sredstvo za liječenje sifilisa.

Pogled u vrt

Biljke su također bile (i još uvijek jesu) neizostavan dio liječenja infekcija. Jedna od popularnijih terapija uključivala je kinin koji se koristio za liječenje malarije. Kinin se dobiva iz kininovca, stabla koje može narasti do 20 metara i koje raste u južnoj Americi. Danas se kinin dobiva sintetičkim putem i još uvijek se koristi za liječenje malarije, no nekad su ga ljudi usitnjavali u prah i miješali s vodom.

Kinin se koristio i za liječenje groznice, a prvi zapisi o njegovoj upotrebi u tu svrhu datiraju s početka 17. stoljeća, no vrlo je vjerojatno da je korišten i mnogo prije.

Artemisinin koji se dobiva iz stabla slatkog pelina također je učinkovit u borbi protiv malarije. Kineska znanstvenica Tu Youyou je, analizirajući stare kineske zapise i recepte, identificirala učinkovite spojeve slatkog pelina i otkrila da zaustavljaju razmnožavanje parazita koji uzrokuje malariju. Za to je otkriće nagrađena i Nobelovom nagradom.

sonja langford 313

Stari Sumerani su još prije 4.000 godina koristili med za liječenje infekcija. Visok udio šećera u medu dehidrira stanice bakterija, a njegova kiselost može spriječiti razmnožavanje mnogih bakterija. Osim toga, med sadrži enzim glukoza oksidaza koji kisik pretvara u vodikov peroksid, poznat po svojem antibakterijskom učinku.

Najučinkovitiji med je Manuka, a dobiva se iz cvijeta grma novozelandskog čajevca (Leptospermum scoparium) i ima dodatna antibakterijska svojstva.

Otpornost antibiotika ozbiljan je problem s kojom se suvremena medicina suočava. Od posljedica infekcija superbakterijama godišnje u svijetu umre 700.000 ljudi. Dok farmaceutske tvrtke tvrde da im se ne isplati proizvoditi nove antibiotikeSvjetska zdravstvena organizacija ih poziva na suprotno.

Originalan članak objavljen je na portalu The Conversation.

Znanost

 

Puštanje krvi preporučivali su tadašnji medicinari, a postupak su obavljali tzv. brijači i brijači-kirurzi. Njihov je simbol bio crveno-bijeli štap. Crvena je boja simbolizirala krv, a bijela zavoje.

Nije za očekivati, no ova metoda doista je mogla pomoći u ranoj fazi infekcije određenom bakterijom. Mnogim bakterijama potrebno je željezo kako bi se razmnožavalo, a ono se nalazi u hemu, sastavnom dijelu crvenih krvnih stanica. Teoretski, što je manje crvenih krvnih stanica, to je manje željeza koje omogućuje razmnožavanje bakterija.

Liječenje sifilisa živom

Upotreba kemijskih elemenata i spojeva također ima dugu povijest u liječenju, pogotovo rana i sifilisa. Za vrijeme američkog građanskog rada, spojevi s jodom, bromom i živom nanosili su se na kožu kako bi se spriječilo inficiranje rana, no terapija je bila vrlo bolna i uzrokovala je dodatno oštećenje kože. Ovom se metodom zaustavljalo razmnožavanje bakterija, ali je isto tako štetila zdravim stanicama.

Od 1363. do 1910. godine, sifilis se uglavnom liječio sredstvima sa živom koja bi se nanosila na kožu ili bi se uzimala oralno i intravenozno. Nuspojave su bile izrazito teške i uključivale su ozbiljna oštećenja kože, sluznice, bubrega i mozga, a nerijetko i smrt.

Derivat arsena arsfenamin (salvarsan) također se koristio u liječenju sifilisa tijekom prve polovice 20. stoljeća, no iako je bio učinkovit, nuspojave su bile ozbiljne – optički neuritis, napadaji, groznica, oštećenje bubrega i osip.

1943. godine, penicilin je zamijenio ranije navedene metode i do danas se zadržao kao vodeće sredstvo za liječenje sifilisa.

Pogled u vrt

Biljke su također bile (i još uvijek jesu) neizostavan dio liječenja infekcija. Jedna od popularnijih terapija uključivala je kinin koji se koristio za liječenje malarije. Kinin se dobiva iz kininovca, stabla koje može narasti do 20 metara i koje raste u južnoj Americi. Danas se kinin dobiva sintetičkim putem i još uvijek se koristi za liječenje malarije, no nekad su ga ljudi usitnjavali u prah i miješali s vodom.

Kinin se koristio i za liječenje groznice, a prvi zapisi o njegovoj upotrebi u tu svrhu datiraju s početka 17. stoljeća, no vrlo je vjerojatno da je korišten i mnogo prije.

Artemisinin koji se dobiva iz stabla slatkog pelina također je učinkovit u borbi protiv malarije. Kineska znanstvenica Tu Youyou je, analizirajući stare kineske zapise i recepte, identificirala učinkovite spojeve slatkog pelina i otkrila da zaustavljaju razmnožavanje parazita koji uzrokuje malariju. Za to je otkriće nagrađena i Nobelovom nagradom.



Read more: https://geek.hr/znanost/clanak/kako-su-se-tijekom-povijesti-lijecile-bakterijske-infekcije/#ixzz4bNpA99de

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU