fbpx

svemir foto pixabay

Foto: Pixabay

U stvarnosti kakvu poznajemo, sve na kraju umire, čak i najsjajnije zvijezde. Ali, najsjajnije zvijezde su one koje zapravo žive najkraće u svemiru.

Te zvijezde potroše sav vodonik koji imaju u nekoliko miliona godina, a zatim eksplodiraju kao sjajne supernove. Ostaci njihovih jezgra kolabiraju u neutronsku zvjezdu ili crnu rupu, a ti mali, tamni objekti zasipaju našu galaksiju poput kakvog kosmičkog groblja, piše Zimo.

Astronomima je teško da otkriju i neutronske zvijezde i zvjezdane crne rupe. Neutronske zvijezde, na primjer, imaju samo oko petnaest kilometara u prečniku, i ako njihovi magnetni polovi nisu poravnati tako da ih vidimo kao pulsare, obično ostanu neprimjećene.
Zvjezdane crne rupe još su manje i ne emituju sopstvenu svjetlost. Neke se pojavljuju kao mikrokvazari kada potroše masu zvijezde pratilice, ali većina njih se može vidjeti samo kad prođu između nas i udaljenije zvijezde.
 
Astronomi nisu promatrali dovoljno tih zvjezdanih ostataka da bi izradili kosmičku kartu njihovih položaja u svemiru, ali nedavna studija u naučnom časopisu "Monthly Notices of the Royal Astronomical Society" modelirala je područja u svemiru gdje bismo ih mogli pronaći.
 
Autori studije promatrali su distribuciju zvijezda u našoj galaksiji i simulirali kako bi zvjezdani ostaci mogli biti povučeni i skrenuti u interakcijama s drugim zvijezdama. Budući da su te “zvijezde grobovi” tipično starije od sadašnjih zvijezda u galaksiji, imale su više vremena za prelazak na nove orbitalne putanje.
 
"Duhovi napuštaju groblje"
 
Raspodjela ovih zvijezda je u ravnini tri puta debljoj od ravnine vidljivog Mliječnog puta. Ali, autori spomenute studije otkrili su jedan aspekt njihove distribucije koji je bio prilično iznenađujući. Naime, otprilike trećina ovih starih mrtvih zvijezda biva izbačena iz naše galaksije. U njihovom modelu, trećina zvijezda doživjela je bliski susret sa zvijezdama koji im je dao toliko ubrzanje da će na kraju izbeći gravitacijskim silama Mliječnog puta.
 
Slikovitije rečeno, duhovi napuštaju groblje. To znači da s vremenom Mliječni put "isparava", odnosno gubi na masi, što je neočekivano otkriće astronoma. Naučnici znaju da mali skupovi zvijezda kao što su kuglasti skupovi mogu ispariti, ali Mliječni put je masivniji, pa se smatralo da bi dugoročno isparavanje bilo minimalno.
 
Još jedan aspekt modela koji je bio iznenađujući jeste da su ti zvjezdani ostaci prilično ravnomerno raspoređeni po Mliječnom putu. To znači da bi većina zvijezda trebalo da ima zvjezdani ostatak unutar stotinu svjetlosnih godina od sebe. Za Sunce je najvjerovatnija udaljenost najbližeg zvjezdanog ostatka oko 65 svjetlosnih godina. Dakle, mogli bismo imati nebeskog duha u svom dvorištu, a da to uopšte ne znamo.
 
 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU