fbpx

Josip Mlakić o filmu "The Big Short" ("Opklada stoljeća") Adama McKaya: uz danas već klasični "Wall Street" Olivera Stona iz 1987, zasigurno najbolji filmski prikaz svijeta financijskog kapitala

790x450the big short

Zbog čega je film "The Big Short" iz 2015., preveden kao "Opklada stoljeća", po mojemu mišljenju vjerojatno najvažniji film koji se pojavio unatrag nekoliko godina, ako ne i šire? I to bez obzira na činjenicu što je možda najveći gubitnik prošlogodišnje dodjele Oscara Američke filmske akademije? Bio je nominiran u pet prestižnih kategorija, uključujući najboljeg glumca, genijalnog Christiana Balea, snimatelja, te redatelja (Adam McKay), a jedini Oscar koji je dobio onaj je za adaptirani scenarij. Dobili su ga redatelj filma Adam McKay i Charles Randolph. Film je naime baziran na stvarnim događajima i nastao je prema istoimenoj autobiografskoj knjizi Michaela Lewisa. Film "The Big Short", uz danas već klasični "Wall Street" Olivera Stona iz 1987., zasigurno je najbolji filmski prikaz svijeta financijskog kapitala. "The Big Short" na vrlo jednostavan i razumljiv način razotkriva svijet hipotekarnih kredita koji je 2008. doveo do jedne od najvećih recesijskih kriza koju su mnogi uspoređivali s recesijom iz tridesetih. Zanimljivo je u rasponu od "Wall Streeta" pa do "The Big Shorta" pratiti pad svih sustava vrijednosti prema jednom indikativnom detalju, odnosu prema tada heretičnoj rečenici iz "Wall Streeta" koju izgovara broker Gekko (glumi ga Michael Douglas): "Pohlepa je dobra". U drugom nastavku tog filma koji je prikazan prije nekoliko godina svijet funkcionira upravo po tom principu i nitko ne preispituje etičku nakaradnost pohlepe, ona se podrazumijeva, čak je dobila i nekakve pozitivističke konotacije, u smislu kako pohlepa vuče svijet naprijed, što je rečenica koja se često može čuti i od ekonomskih "analitičara" kojima je Milton Friedman i danas neupitni autoritet, zapravo neka vrst božanstva čije se "poslanje", odnosno dogme ne dovode u pitanje. U "The Big Shortu" je, s druge strane, pohlepa prikazana kao najveća prijetnja ljudskoj civilizaciji, a profit postignut na taj način tek kratkotrajna kišovska "gozba u vrijeme kuge".

Za moto filma autori su uzeli rečenicu Marka Twaina: "Ne uvaljuje te u nevolju ono što ne znaš, nego ono za što si siguran da nije tako". Film govori o četvorici ljudi koji su nekoliko godina ranije shvatili neodrživost tržišta nekretninama u SAD-u baziranog na hipotekarnim kreditima koji su se širom svijeta prodavali u obliku "paketa", dok su ih u toj prljavoj raboti pokrivale vodeće rejting agencije, iste one koje i danas kada dođu na ove prostore imaju kod "domorodaca" status božanstava. Ta četvorica filmskih čudaka klade se protiv sustava, odnosno održivosti napuhanog tržišta nekretninama, te ulažu novac u svoje teorije kako se zapravo radi o mjehuru od sapunice koji bi se svaki čas mogao rasprsnuti. Zanimljivo, samo su ih četvorica, mnogo manje, primjerice, nego li "idiota" koji su se kladili kako će FC Leicester u sezoni 2015./2016. biti nogometni prvak Engleske, iako je njihov koeficijent između 10 i 20, dok su "optimistični leicesterovci" imali ogromnih 5000. Navodim ovu usporedbu, jer financijska tržišta po mnogo čemu nalikuju sportskim kladionicama.

Zanimljiv je način na koji je jedan od likova, koji se "razvaljuje" uz preglasni Nirvanin "Lithium" ili uz "Master of Puppets" od Metalice, ekscentrični Michael Burry (Christian Bale), došao na ideju kako nešto s hipotekarnim kreditima nije u redu. Posumnjao je u njih, jer je statistika pokazivala kako se određeni parametri koji ukazuju na malverzacije s nekretninama ponašaju identično kao uoči Velike depresije, kako rastu gotovo po identičnoj stopi. Međutim, najmučniji dojam ostaje nakon svršetka filma, kada shvatimo kako kriza ništa nije promijenila, da se samo iznova zavrtio novi krug pohlepe po istim principima, samo su stari kontaminirani "proizvodi" dobili novo ime i prepakirani u "prihvatljiviji dizajn". Taj novi krug pohlepe zapravo su omogućili građani, jer svi računi na koncu balade ispostavljaju se njima, dok rejting agencije nastavljaju tamo gdje su nakratko stale. U filmu se spominju Moody's i Standard&Poor's koje su svjesno uoči "pucanja balona", iako su imali sve pokazatelje, dali bankarima određeni period da se na svjetskim financijskim tržištima riješe svojih kontaminiranih i bezvrijednih "paketa" kao "robe neupitne kvalitete" ("AAA" status). Na taj način su određene države dovedene pred bankrot (primjer Islanda). A treba se prisjetiti kako je jedan od prvih poteza Baracka Obame kada je došao na vlast u prvom mandatu bilo spašavanje investicijske banke "Goldman Sachs", jedne od onih koje su i prouzročile krizu, a čiji su se mnogi operativci preselili s "mjesta zločina" u institucije Europske središnje banke, primjerice, ili su "završili" kao Mario Monti koji je od strane Europske komisije postavljen kao "povjerenik" i "spasitelj" posrnule talijanske ekonomije čijem je posrnuću kao Goldman Sachsov pijun posredno doprinio. (Glavni lik filma Michael Burry svoju je "opkladu" ugovorio upravo s Goldman Sachsom.)

U duhovitom uvodnom dijelu filma pripovjedač nam u "offu" daje osnovne natuknice o samoj genezi krize: "Kasnih 70-tih, bankarstvo nije bio posao sa kojim se zarađuje puno novca. To je bio jebeni drijemež. Pun gubitnika, prodavača osiguranja i knjigovođa. Ako je u banci bilo dosadno, prodaja osiguranja bila je u komi. Svi znamo za obveznice. Dajete ih svom balavcu kad napuni 15, a kad mu bude 30 možda zaradi 100 dolara. Dosadno. Dok se nije pojavio Lewis Ranieri iz Salomon Brothersa... Možda ne znate tko je on, ali vam je promijenio život više nego Michael Jordan, iPod i YouTube zajedno." Lewis Ranieri bio je bankar koji je početkom 70-ih postao potpredsjednik investicijske banke Salomon Brothers. Došao je na ideju da više hipotekarnih kredita različitih razina sigurnosti otplate "zatvori" u isti paket, te da otpočne trgovinu s njima. Primjerice tisuću kredita, ne nužno sličnih, u istoj vreći garantirali su mnogo veću zaradu, a rizik je bio neusporedivo manji zahvaljujući rejting agencijama koje su te "pakete" konstantno držale na "AAA" statusu. U bankarstvo je ušao adrenalin. Ili, kako kaže pripovjedač filma: "Novac je počeo padati s neba i po prvi put su bankari prešli iz country u striptiz klubove".

U drugoj fazi krize, u prvom desetljeću 2000-ih, "investitori" su toksične "neprodane" kredite s rangom "B" ili "BB" počeli trpati u "XXL" pakete (takozvani CDO) koji su "po defaultu" dobivali "AAA" status. Zatim je to lijepo upakirano smeće prodavano po cijelom svijetu. Taj paradoks, po kojemu je nešto pojedinačno smeće, dok se po nekoj čudnoj alkemiji na gomili pretvara u zlato, osnovni je princip na kojem su se zasnivali hipotekarni krediti, te način na koji je Ranieri do neprepoznatljivosti promijenio svijet. Zanimljiv je podatak iz 2004., kada je prodaja hipotekarnih kredita bila na vrhuncu: tada je časopis "BusinessWeek" proglasio Ranierija "jednim od najvećih inovatora u posljednjih sedamdeset i pet godina". Otprilike kao da Hitlera 1943. proglasite najvećim humanistom 20. stoljeća, u vrijeme dok industrija smrti u nacističkim logorima "ruši sve rekorde".

Sličnost Ranierijeve "inovacije", gomile "rogova u istoj vreći" koji se prikazuju kao idealan model, s ideologijama i totalitarnim obrascima je frapantna i na neki način ogoljuje do karikature svijet u kojem živimo. Ideologija je nešto što se uzima u paketu ili nikako. Srednjeg rješenja nema. Tako u istom paketu dobijete "socijalnu državu" i Miltona Friedmana, iako se to dvoje isključuju. Ili, u drugom, "domoljublje" i suvremene "gospodske Kastore" koji su za mokru kiflu s "gospodareva stola" spremni prodati tele, pa i Boga. Otkuda Bog u cijeloj priči? "Materijalizam je imao svoju povijesnu važnost: trebalo je preći prvu prepreku, a to je bio Bog. Ljudi su je prešli, i našli se preplavljeni tjeskobom i sumnjom", piše Michel Houellebecq u svojim "Elementarnim česticama" iz distopijske vizure "lošije budućnosti". Drugim riječima, oni koji se zaklinju u Boga često aktivno sudjeluju u kreiranju svijeta u kojemu onda nema mjesta za Boga, jer sve ingerencije božanstva preuzima profit. Nisam siguran rade li to svjesno zaboravljajući onu biblijsku "o devi i ušicama igle" ili ne.

Mogli bismo s analogijama ići u beskraj. Primjerice, postoji sličnost između ideologija i "hipotekarnih paketa" po još jednom detalju, ne toliko suštinskom koliko posljedičnom, ali ne manje važnom, a koji je jako bitan u zemljama s "viškom povijesti". To je princip ili "diskurs ponavljača", da ga tako nazovem, a odnosi se na ljude koji ne žele učiti na vlastitim, niti na kolektivnim pogreškama već ih s ponosom, kao etikete, lijepe na pročelja svojih šarenih i otrovnih "proizvoda".

Autor: Josip Mlakić za zagrebački Express

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU