fbpx

crni bombarer

Crni Bombarder (r. Darko Bajić, 1992), kadar iz filma

Distopijski film Crni bombarder govori o revoluciji i ljubavi, a obilježava ga etos ranih devedesetih godina na Balkanu. 

To su opasne ideje. To je opasna muzika. To su opasne frekvencije. I, šta se sad dešava? Ta psihološka bomba odjedanput pukne i onda meni izađe milion ljudi na ulice.

Kako uopće uvesti čitatelja u priču o Crnom bombarderu? To je jedna priča, to su stotine priča, priča svakog od nas, svakog mladog pojedinca prikovanog u ralje svoje male balkanske države. Pokušavajući se otrgnuti neki će pobjeći, neki će naći način za dobar život, a neki će propasti ili već jesu. Misao vodilja u pisanju ovog teksta bila je prikazati svevremenost Crnog bombardera, kako se mnoge njegove teme mogu povezati s današnjim vremenom i potaknuti nas na promišljanje.

Crni bombarder, snimljen 1992. pod režijskom palicom Darka Bajića, jedan je od najslavnijih jugoslavenskih filmova desetljeća. Radnja se temelji na pretpostavci kako će Beograd izgledati u 1999. godini. Crni (Dragan Bjelogrlić) je radijski voditelj na postaji Boom-92, u državi koja mu, kao nama danas, u mozak usađuje iluziju slobode govora. U eteru priča bez dlake na jeziku o gadostima sistema u kojem živi, a to, naravno, zasmeta gradskima vlastima. 

On je mladi buntovnik s razlogom, s nevinim idejama o mijenjanju stvarnosti u kojoj se nalazi, s nadom da se može (uspješno) udariti kontra sistemu, momak koji želi živjeti od istine, zabave i rock'n'rolla. Crni ima gotovo utopistički pogled na svijet i odlučno želi ostati u Beogradu jer nije kukavica koja bježi. S druge strane je Luna (Anica Dobra), "žena zmaj s gitarom" kako je Crni naziva, s potpuno drugačijim životnim planovima. Ona je ambiciozna djevojka, kruha gladna i žedna dobrog života, u potrazi za prilikom izvan Srbije i budućnosti u kojoj joj novac možda jednom neće biti najvažniji. Svira u bendu i želi stvarati što bolju glazbu, ali fale joj pojačalo i entuzijazam ostalih članova benda koji su pijani, drogirani ili jednostavno nezainteresirani. Vječno u deficitu opreme, novca ili samo malo mira, ona se bori za sebe i svoju budućnost. U prvim scenama nastupa kao wild child, cura koja nosi pištolj i ne boji ga se upotrijebiti, što vidimo čim se pojavi u filmu; nakon što je odradila koncert, otišla je na zabavu gdje je Crni pokušao ući, a dočekao ga je nišan naše junakinje. Kad kasnije shvati da je Crni doista zaljubljen u nju, napokon se, uz konstantnu muku i nesigurnost, prepušta. Luna je njemu onaj "netko" tko nam nesvjesno odredi važan dio životnog puta, a da ni ne primijetimo. Oni nedvojbeno utječu jedno na drugog. On ju je na trenutak poveo u oblake i pokazao joj kako je lijepo ne stajati čvrsto s obje noge na zemlji, a ona je njemu pokazala kakva je surova stvarnost, ali i kako izgleda ambicija, kako je to kad netko želi učiniti "pravu stvar" (za sebe). Dokazala mu je da oni koji odlaze nisu kukavice, već "žene zmajevi s gitarama".

Ako je vedro nebo, ti zapališ veliku vatru i padne velika kiša. Ti onda možeš da kažeš da si vatrom prizvao kišu ako si je samo zato zapalio.

Duh koji hoda, idiot zakržljalog mozga s crnim rupama. Tako sebe opisuje Crni, što naizgled zvuči šturo, ali je zapravo jako jednostavno i živopisno jednom kada ga shvatimo. On zaboravlja svaku ženu s kojom provede noć, što saznajemo odmah na početku. Film počinje scenom Crnoga i nepoznate djevojke u autu. Djevojka izlazi, potpuno gola odšeta u mrak te levitira i uzdiže se u nebesa pred gospodom koja je promatraju. Potom se Crni budi u svojoj sobi, nema pojma što se sinoć dogodilo, ne zna s kim je bio, nema ništa u glavi osim "crne rupe". Kao žena u prvoj sceni, i njegovo je sjećanje odlebdjelo, sve izgleda kao san. Zatim odlazi u eter i započinje emisiju simboličnog naziva Crni bombarder.

Njegove crne rupe su direktno prikazane iščezavanjem djevojke s početka, na nama je samo da posložimo kockice i čujemo (ne)izgovoreno. Do kraja filma nam objašnjava kako one nastaju, no mi moramo sami shvatiti zašto nastaju. Praćenjem njegove svakodnevice i razmišljanja, koja najjasnije čujemo dok je s Lunom ili dok vodi emisiju, možemo probati shvatiti što one predstavljaju. Nastaju li uslijed nemogućnosti vezanja za drugu osobu ili zbog manjka zainteresiranosti za išta osim zabave i rock'n'rolla? Rekla bih da je pomalo od oboje, a možda bih pogriješila. Poanta je da razmišljamo svojom glavom, što je ujedno i poruka koju Crni nastoji prenijeti kroz čitav film, a ne bi bilo zgorega ni danas s vremena na vrijeme razmišljati isključivo onim što nosimo na ramenima, a ne ponavljati što nam se servira kao "normalno" ili "pravilno". Tom porukom Crni želi spriječiti teror sistema koji se nameće građanima i doprijeti do mase koju većinom čini mlađa generacija na kojoj svijet ostaje. I sam im kaže da samo za trenutak napregnu mozak i učine "pravu stvar" – izađu na ulice i podignu revoluciju koja je naposljetku, uz Lunu, možda i bila "ono što ga pokreće", ono zbog čega se možda i pronašao.

Zvuči ti malo patetično, ljigavo? Znam, znam. U pravu si, al' dobro ajde za trenutak pređi preko toga i napregni svoj zakržljali moronski mozak i pomisli kad si ti uradio nešto što bi nazvao prava stvar! Šta su to prave stvari? Šta je to što te pokreće? Šta te diže kad padaš? Šta te gura napred? Šta ti bar za trenutak stvori iluziju da nisi jedan običan moron nego živo biće sposobno da misli?

bomba

U Crnom bombarderu ne možemo zanemariti ljubavnu priču koja nas podsjeća kako je lijepo biti zaljubljen, pogotovo kad se sve oko nas raspada. Tad je ljubav jedino za što se možemo uhvatiti, a kad smo adolescenti na brdovitom Balkanu na kojem postoje dvije opcije za život ("otići" i "ostati"), onda je to vjerojatno i ono što će nas dokrajčiti, a onda uzdići, kao Lunu i Crnoga u finalnoj sceni. U nekim zrelijim godinama već se, poput Lune, učimo birati najbolje za sebe i shvaćamo da budućnost nije nužno idealna kakvom smo je zamišljali; shvaćamo da nećemo do kraja života živjeti od benda koji nema za pojačalo, niti ćemo konstantno hodati u oblacima dok nam je jedina briga gdje večeras ima najviše alkohola. Tad se naš zakržljali mozak razvija, tad eksplodira ona psihološka "bomba" s početka teksta: ljudima je dosta zakržljalog sistema koji im ne donosi dobro i počinju "pucati po šavovima". 

Shvaćamo gdje smo, shvaćamo da ovo mjesto (kako u filmu, tako i u stvarnosti) nije razvijeno koliko i naši mozgovi, i moramo si osigurati dobar život. Što se onda događa – izlazimo na ulicu, dižemo revoluciju, radimo nešto od života, guramo u nekom smjeru, bilo naprijed ili nazad. Osjećamo se živima, na trenutak mislimo da uspijevamo promijeniti svijet, živimo u iluziji koja se rasprsne zvukom metka u 1999. ili podrhtavanjem pod nogama u 2020. Shvaćamo što nas pokreće, ostavljamo mladost na cesti, u uličicama, birtijama, na radijima, pozornicama, portalima, papirima. Stavljamo točku na jedno poglavlje, započinjemo drugo, ne gasimo se, samo postajemo tragači. Tražimo sreću, napinjemo mozak, prisjećamo se nekog morona koji je prizvao kišu ili djevojke koja je nosila "utoku" po tulumima. 

Na kraju filma, Crni i Luna se opraštaju. Luna putuje, Crni ostaje. Umjesto da Luna poput svih njegovih žena iščezne, ovog puta on lebdi s njom. Gubi li pritom sebe ili se konačno pronalazi? Ovaj put i Luna je u oblacima s njim, na trenutak ne razmišlja o novcu i pojačalima, već o crnim rupama koje joj on pojašnjava. Možda se i ona gubi.

Znaš, crne rupe nastaju kada se um ubrza do beskonačnosti. Ali u negativnom smislu. Tako da u njima nema ničega. Nema prostora, vremena. Nema drugih ljudi. Nema čak ni tebe. U crnim rupama možeš lepo da se zezaš, lebdiš iznad zemlje, slušaš rock'n'roll, dozivaš kišu ili mazneš neku lepu ribu. Samo je bezveze kad se probudiš.

Možda je konačno našao ono što ga "pokreće i diže kad pada"? Je li potrebno usporiti taj loop u mozgu ili ga je samo potrebno preusmjeriti? Možda se sada i Luna pronalazi? Kako znamo da smo se pronašli? Kako znamo jesmo li učinili "pravu stvar"? Možda ako nam se um ubrza do beskonačnosti, ali u pozitivnom smislu… Malo po malo promišljamo taj dječji bunt, bunt koji smo jednom imali i mislili da nam je nebo granica. Prisjećamo se priče o jednoj mladosti koja je promijenila svijet. Ne onaj svijet u kojem nam vlast obećava utopiju prije svakih izbora, niti onaj u kojem će Kino Europa "biti obnovljeno". Svijet je to koji smo stvorili u nama, u idiotima koji smo bili i moronima kojima postajemo. Svijet koji smo stvorili u nekome. Svijet koji smo nekome promijenili, tko je na časak zbog nas prizvao kišu.

Piše: Lućana Jakelić, kulturpunkt

 

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Da - 30.8%
Ne - 69.2%

Ukupno glasova: 13
Glasanje u ovoj anketi je završeno
Da - 40%
Ne - 60%

Ukupno glasova: 5
Glasanje u ovoj anketi je završeno
Državni nivo - 28.6%
Entitetski nivo - 0%
Lokalni nivo - 0%
Građani - 7.1%
Sve od navedenog - 64.3%

Ukupno glasova: 14
Glasanje u ovoj anketi je završeno

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU