fbpx

Menzel

Menzel je na početku karijere imao dostatno iskustvo sa zabranama: naime, nakon što je za praktički svoj prvi igrani film »Strogo kontrolirani vlakovi« 1966. dobio Oscara, u predvečerje sovjetske vojne intervencije, odnosno neposredno nakon nje, dovršio je svoj također čuveni film »Ševa na žici«, ali ga zbog cenzure u svojoj zemlji nije mogao prikazati...

Piše: Jaroslav Pecnik

Nedavno je iz Praga stigla tužna vijest da je legenda i klasik češke i svjetske kinematografije Jiři Menzel umro 5. rujna ove godine. Bio je svestrani stvaralac; filmski i kazališni redatelj, glumac, dokumentarist, scenarist i pisac, odnosno sve čega bi se u tom svijetu »laterne magice« dotakao, (za)bljesnulo bi posebnim, samo njegovim, prepoznatljivim sjajem, a gotovo da nije bilo žanra kojim se na području filmske umjetnosti nije bavio.

Samoga je sebe doživljavao prvenstveno kao kazališnog redatelja koji se iz nužde, gotovo slučajno počeo baviti filmom, tako da i danas još mnogi u Pragu pamte njegovu fascinantnu inscenaciju Machiavellijeve »Mandragole« u glasovitom kazalištu Činoherni klub koja se igrala neprekidno punih jedanaest godina (1965.- 1976.), a u kojoj su se uspješno izmjenjivali takvi glumački velikani kao što su bili J. Hrzan, J. Somr ili F. Husak koji su Menzelov profinjeni, melankolično-humorni redateljski rukopis nadograđivali nizom replika i gegova, izvan »propisanog« teksta i tako stvarali neophodnu klaunovsku atmosferu, prepunu političkih i kritičkih aluzija na opće oduševljenje publike. Te namjerne improvizacije, a imao sam se prigodu i osobno u to uvjeriti jer sam tih godina kao tek svršeni bohemist često boravio u Pragu u kojem su tada kazališta bila oaze istinske slobode i u svemu su odudarala od sivila i zatvorenosti koji su dominirali u tadašnjim politički olovnim, ideologiziranim vremenima.

Prostori smijeha i humora

Menzel je svojim kazališnim radom širio prostore smijeha i humora, ismijavao je i rugao se »dogmatskom komunističkom umu«, a upravo je »Mandragola« naprosto prštala autentičnošću i duhovitošću, na koju u službenim krugovima nisu gledali najbolje, ali budući je to bio početak tzv. Praškog proljeća, cenzorske su škare otupjele, nova vremena su bila na vidiku, čemu su se građani iskreno radovali. Ulaznice su se morale mjesecima unaprijed rezervirati jer su gledatelji kroz čaroliju igre prepoznavali i nove, slobodarske političke tendencije. Predstava je nastala početkom tzv. Dubčekove ere; rigidni staljinizam je bio na izdisaju, ali još dovoljno jak da mnogima zagorča život. Dubček i njegova ekipa govorili su i vjerovali u socijalizam s ljudskim likom, ali je sve nažalost bilo prekinuto u kolovozu 1968. godine sovjetskom vojnom intervencijom i okupacijom Čehoslovačke.

Menzelova je predstava u početku bila nagovještaj novih, boljih vremena, a potom, kasnije, bijeg od opore stvarnosti u kojoj se cijelo društvo pretvorilo u jedan novi (post)staljinistički logor, u kojem su dominirali procesi tzv. normalizacije, odnosno restauracije socijalizma iz nekih bivših vremena. Nešto slično se dogodilo i kasnije s čuvenim teatrom »Semafor« Jiři Suchog, velikog češkog redatelja, glumca i scenarista, svojevrsne nacionalne kazališne institucije koji je zajedno s nezaboravnim, prerano umrlim Jiři Šlitrom, stvorio novi tip kazališnog izraza kojim se kasnije znao (po)služiti i sam Menzel.

»Semafor«, formiran 1950-ih godina u Pragu), od sredine 1970-ih preuzeo je »baklju slobode« i svojim je predstavama postao pojam suptilnog otpora korumpiranom komunističkom sustavu; vezao se uz prijeratnu tradiciju glasovitog »Oslobođenog kazališta« (»Osvobozene divadlo«) glumačkih legendi Jana Wericha i Jiři Voskovca. Sve ovo spominjem samo stoga što je koncem 1970-ih i početkom 1980-ih godina zvijezda »Semafora« bila Jitka Molavcova, izuzetna glumica koju je Bog bogato podario kao malo koju drugu ženu: inteligencijom, šarmom, ljepotom, ali i izrazitom čvrstinom karaktera, koja je već samom svojom pojavom izazivala (u)divljenje, ali i poštovanje, a koju je Menzel, inače bonvivan i hedonist, poznat kao velik poklonik lijepih žena žarko želio pridobiti za neki od svojih filmova ili kazališnih projekata (vjerojatno i više od toga), ali do te suradnje nikada nije došlo naprosto stoga jer ga je ona prezirala kao čovjeka. Naime, Menzel je, nakon što su Havel i Patočka u siječnju 1977. obznanili svoju glasovitu »Povelju 77«, potpisao iste godine sramotnu »Antipovelju« koju je inicirala komunistička vlast ne bi li time pokazala i dokazala kako su »poveljaši«(inicijatori »Charte 77«) tek marginalna skupina tzv. narodnih neprijatelja, a da je većina javnih i kulturnih radnika, uključujući i glumce i sportaše i znanstvenike »dušom i tijelom« za svoju socijalističku domovinu.

»Antipovelju« je potpisalo više od 7. 000 javnosti poznatih osoba, a »Chartu 77« tek nekoliko stotina; Menzelu taj potpis, a zapravo saginjanje glave pred vlašću, mnogi nikada nisu oprostili i to je bila stigma koja ga je pratila do kraja života. Istina, kasnije se pokušao opravdati govoreći kako je većina Čeha i Slovaka zdušno služila režimu, te da bi se vlast trebala stidjeti što ga je beskrupulozno »pritisla« da potpiše taj sramotni dokument s kojim se osobno nije slagao, da su ga ucijenili i da je morao na to pristati, ukoliko je želio i dalje režirati i snimati, odnosno raditi posao koji je volio. U jednom je razgovoru rekao: »Nisam želio otići iz Čehoslovačke, emigrirati kao moj prijatelj Miloš Forman, već snimati češke, a ne američke filmove«.

 

Zabrane i cenzura

Menzel je na početku karijere imao dostatno iskustvo sa zabranama: naime, nakon što je za praktički svoj prvi igrani film »Strogo kontrolirani vlakovi« 1966. dobio Oscara, u predvečerje sovjetske vojne intervencije, odnosno neposredno nakon nje, dovršio je svoj također čuveni film »Ševa na žici«, ali ga zbog cenzure u svojoj zemlji nije mogao prikazati, da bi tek nakon 20 godina, to jest 1990. za njega na festivalu u Berlinu, uz euforično odobravanje publike dobio »Zlatnog medvjeda«. Znajući dobro što je sve komunistički režim spreman (u)činiti, pokorio se vlastima, no njegovi filmovi, kao i kazališne predstave nisu izgubili na svježini i provokativnosti, ali su ipak manje izravno upirali prstom u laži i obmane marksističke ideologije i politiku realnog socijalizma.

Menzel je rođen u Pragu 23. veljače 1938. godine. Otac Josef bio je poznati dječji pisac (suradnik slavnog lutkara J. Trnke) i novinar, tako da je ljubav prema kazalištu i filmu prenio i na sina. Upisao je čuvenu prašku FAMU, režiju je studirao kod slavnog redatelja i filmskog pedagoga Otokara Vavre, o kojem je kasnije, gotovo u svakom razgovoru govorio izrazito pohvalno, odajući mu priznanje i zasluge što je tako pozitivno djelovao na njegov filmski razvoj. Često je govorio kako je od Vavre naučio sve što o filmu treba znati, ali se uvijek držao njegovih uputa: »Nije dovoljno samo naučiti sve o filmu; da bi postao istinski umjetnik u sebi samome moraš otkriti ono što te može učiniti posebnim i ako u tomu uspiješ, krenuo si pravim putem«.

I uistinu, Menzel je to brzo otkrio, već svojim prvim cjelovečernjim filmom »Strogo kontrolirani vlakovi« pokazao je svoj izvanserijski talent, koji je ubrzo potom potvrdio novim filmom »Ševa na žici« (u oba je maestralne uloge odigrao Vaclav Neckař), a posebice talent za komediju kojom se savršeno služio i razornom snagom poigravao ismijavajući birokratizirane i nasilne nacifašističke ili komunističke režime.

Tih turobnih 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, dakle u vrijeme tzv. češke političke normalizacije, Menzel je puno radio u kazalištu, a u razdoblju od 1977. do 1979. bio je član kazališne družine Jare Cimrmana koja je vremenom izrasla u jedan od prepoznatljivih simbola češkog podrugljivog duha. Naime, projekt je osmislio slavni glumac i scenarist Zdeněk Svěrak (koji je zajedno sa sinom Janom sredinom 90-ih godina nagrađen Oscarom za film »Kolja«) s kojim je Menzel intenzivno surađivao praktički cijelog života, a Jara Cimrman je zapravo bio fiktivni češki »genij«, koji je za sve imao rješenje (u stilu crtanog filma »A je to«) i koji je vremenom stvorio tako velik utjecaj na svakodnevni život Čeha i njihov svjetonazor, da su taj izmišljeni lik 2005. godine, u jednoj anketi, građani izabrali za najvećeg Čeha svih vremena.

Međutim, Menzela su počeli sve više pozivati da režira kazališne predstave u inozemstvu, posebice u Mađarskoj, Bugarskoj i tadašnjoj Jugoslaviji, tako da je na koncu više vremena provodio izvan Čehoslovačke te je silom prilika obustavio suradnju s Kazalištem J. Cimrmana, ali je ipak povremeno postavljao predstave u glasovitim praškim kazalištima kao što su Činoherni klub, Divadlo na zabradli, Vynohradske divadlo itd. Također je snimio i mnoštvo TV filmova, od kojih su najveći uspjeh imale »Malostranske pripovijesti« jednog od klasika češke literature Jana Nerude. Sličan uspjeh kasnije, nakon Baršunaste revolucije, polučio je s TV filmom »Audijencija« prema predlošku Vaclava Havela.

 

Selo moje malo

Tijekom 1985. godine, kad se komunistički režim još činio čvrstim i jakim, Menzel je snimio film »Selo moje malo« koji je bio nominiran i za Oscara i u kojem je kroz naizgled komičnu priču oslikao svekoliku sklerozu birokratiziranog socijalističkog sustava, rafinirano, s mjerom nagovještavajući kako taj i takav sustav jednostavno nema perspektivu i da do promjena svakako mora doći. Ali, nitko, pa ni sam Menzel, iako je često boravio u inozemstvu i jako je dobro znao nove tendencije svjetske politike (kao i sovjetske procese perestrojke i glasnosti), nije mogao naslutiti da je komunistički projekt na izdisaju, ili barem nije očekivao da će do toga tako brzo doći.

Nakon pada komunizma u Europi 1989. godine, a potom i raspada SSSR-a, Menzel je kao neupitna filmska veličina nastavio još intenzivnije raditi i snimati, a posebice je plodno surađivao (1995.) s Vynohradskim divadlom. U vrijeme kada su svi u postkomunističkom svijetu bježali od svakog podsjećanja na razdoblje u kojem su se njihove zemlje nalazile u kolonijalnom položaju unutar velikog sovjetskog imperija i vjerno mu služile, Menzel se prihvatio novog izazova. Po književnom predlošku (roman) velikog ruskog emigrantskog pisca i satiričara Vladimira Vojnoviča snimio je (po scenariju Z. Svěraka) film »Život i neobične avanture vojnika Ivana Čonkina« (antisovjetska verzija Hašekova »Švejka«) za koji je dobio mnoge pohvale, posebice nakon što je bio prikazan na festivalu u Veneciji.
Nakon toga snimio je još dva značajna filma, vratio se svojoj vječnoj inspiraciji Bohumilu Hrabalu, jednom od korifeja novodobne češke i svjetske literature. Ekranizirao je njegov roman »Služio sam engleskog kralja« (2006.), a zatim 2013. film »Donžuani«, ali bez nekih većih odjeka. U međuvremenu se (2004.) kada mu je bilo 66 godina oženio s 40 godina mlađom ljepoticom Olgom Kelymanovom, s kojom je dobio dvije kćerke, a kada mu se rodila prva (2008.) Anna, u žutom se tisku počelo špekulirati da joj biološki otac nije Menzel, već poznati redatelj mlađe generacije Jaroslav Brabec, ali to je bila samo jedna u nizu neugodnih epizoda kroz koje je prolazio nakon pada komunizma, jer su ga mnogi doživljavali kao konvertita koji mijenja zastave i svjetonazore kako vjetar puše i nisu birali sredstva da mu se (o)svete.

Međutim, često se tu radilo o pukoj zavisti, jer Menzel je usprkos svemu zadržao svoj stvaralački integritet i usprkos svemu Česi su ga, uostalom kao i cijeli svijet, prigrlili, jer su u njemu i kroz njegove filmove prepoznavali sami sebe, sa svim svojim manama i vrlinama. U jednom trenutku u zaštitu ga je uzeo i sam predsjednik Havel, podsjećajući sugrađane kako nitko nije bez grijeha, a Menzel je svoje barem javno priznao. Zapravo, nema i nije bilo »češkijeg« filmskog autora koji je bolje od njega proniknuo u dušu »prosječnog Čeha«, tako da je svojevrsnu satisfakciju i javnu rehabilitaciju doživio kada su ga na FAMU 1990. postavili za šefa odsjeka za režiju, a od 1991. do 1998. vodio je »Studio 89« koji je mnogo učinio za razvoj nacionalne kinematografije u tim teškim vremenima sveopće privatizacije i divljeg kapitalizma, kada se svekolika češka filmska produkcija našla u teškoj krizi.

 

Brojne nagrade

Iako se zarekao da se politikom nikada neće javno baviti, ali ona se intenzivno bavila njime, Menzel je 2014. potpisao apel tadašnje češke vlade premijera Sobotke da se zapadni saveznici »tvrđe« postave prema Putinovoj Rusiji (nakon aneksije Krima), a sam Menzel je zagovarao da češka vlada prema velikoj ruskoj dijaspori u Češkoj zaoštri stav, propita imovinu brojnih ruskih oligarha koja se nalazi u češkim bankama te je zamrzne dok ne provjeri njihovo podrijetlo. Tih mu se godina i zdravstveno stanje pogoršalo, tako da je 2017. morao na operaciju, nakon koje se nikada više u potpunosti nije oporavio. Na koncu, umro je od infarkta. Za svoj rad primio je brojne filmske nagrade, javna i društvena priznanja; između ostalog, postao je članom Američke filmske akademije, vitezom Legije časti (Chevalier des Artes et Lettres), kao i najveća češka, nacionalna odličja.

Dana Čermakova napisala je opsežnu biografiju J. Menzela, a Slovak Peter Gavalier sjajnu studiju naslovljenu »Hrabalovski svijet očima J. Menzela« (Bratislava, 2012.). Smrt J. Menzela imala je velik odjek diljem svijeta; recimo u nas, ali i u Srbiji te BiH, nacionalne su televizije promptno reagirale i u njegovu su čast reprizirale filmove koji su ga obilježili, a potom i polusatne razgovore sa slavnim redateljem upriličene i snimljene prigodom njegovih ranijih posjeta Zagrebu, Beogradu ili Sarajevu. Međutim, s posebnim su pijetetom njegov »odlazak« popratili u Mađarskoj; čak se oglasio i sam mađarski premijer Viktor Orban (ne znam bi li bi to Menzelu bilo drago ili ne), koji je na svom Facebooku napisao: »Otišla je legenda filmske umjetnosti«. Naime, s Mađarima i Mađarskom Menzel je imao poseban odnos, intenzivno se družio s velikim redateljem Istvanom Szabom te heroinom mađarskog filma i teatra Mari Töröcik, a čvrsto ga je prijateljstvo vezivalo i s redateljicom Liviom Gyarmathy u čijem je filmu »Svake srijede« (»Minden szerdan«) odigrao i manju ulogu.

U Budimpešti su surađivali u Kazalištu Joszefa Katone, a posebna je priča njegov odnos s glumcem Janosom Banom (pamtimo ga kao malo zaostalog, ali dobrodušnog Otika Rakosniku u filmu »Selo moje malo«), koji je u »Magyar Hirlapu« izjavio kako je Menzelova smrt za njega velik udarac, jer on mu je bio i prijatelj i mentor; zajedno su igrali u filmu Gyule Maara »Igra u oblacima« (»Fel höjaten«). Važno je naglasiti da je Laszlo Szabo napisao jednu od najboljih monografija o životu i radu J. Menzela naslovljenu »Trabanttal a Hiltonig«(»Trabantom u Hilton«).

 

Ljubav prema Hrvatskoj

Često je boravio i u bivšoj Jugoslaviji, a i u Hrvatskoj nakon osamostaljenja. Režirao je u zagrebačkoj Komediji, a 1990. s Ivicom Boban postavio je Machiavellijevu »Mandragolu«. Još od 80-ih godina sudjelovao je na Dubrovačkim ljetnim igrama gdje je recimo postavio »Hamleta«. U Beogradu je na sceni tamošnjeg Narodnog pozorišta 2007. postavio Shakespeareove »Vesele žene vindzorske«, a četiri godine poslije i operu Sergeja Prokofjeva »Zaljubljen u četiri naranče«. Koliki je njegov upliv bio na »naše« redatelje, posebice praške đake, ilustrira izjava beogradskog redatelja Gorana Paskaljevića: »Menzelu sam posvetio jedan od mojih najpopularnijih filmova »Varljivo leto ‘68«, čak sam i parafrazirao naslov njegova filma »Rozmarne leto« (»Hirovito ljeto«)«.

Menzel nije bio samo velik redatelj koji je zajedno s ostalim pripadnicima češkog tzv. novog vala (Miloš Forman, Ivan Passer, Věra Chytilova, Jan Němec) pronio slavu nacionalnog filma diljem svijeta, već je jednako tako bio i sjajan glumac. Iako je odbijao prihvatiti pohvale o svojoj glumi, mnoštvo njegovih uloga ipak je ostalo upamćeno, prije svega uloga mađioničara Arnošteka u filmu »Hirovito ljeto« (1967.), ali i one ranije, recimo iz 1964. u filmu »Kada bi tisuću klarineta« te liječnika u »Strogo kontroliranim vlakovima«. Mnogi spominju i njegovu ulogu u filmu »Spaljivač mrtvaca« rađenom po predlošku značajnog češkog pisca Ladislava Fuksa, a glumio je i u filmovima V. Chytilove, L. Zafranovića, C. Gavrasa, a i u ostvarenju »Potonulo groblje« (2002.) našeg Mladena Jurana.
Iako mu dokumentarci nisu bili sfera interesa, za nas u Hrvatskoj važno je napomenuti da je napravio dva dokumentarna zapisa o našoj zemlji, koju je posebno volio, naročito Jadran i Dubrovnik, odnosno more kao svaki Čeh. Posebno bih apostrofirao film »Moj Dubrovnik«. U Češkoj sam imao priliku pogledati u praškoj kinoteci filmove o redatelju Elmaru Klosu, piscu Arnoštu Lustigu te film o filmu »Ševa na žici«, a posebno me oduševio svojom duhovitošću i lepršavošću majstorski odrađen prikaz slavne glumačke dinastije (u tri generacije) Rudolfa Hrušinskog koji je maestralno utjelotvorio lik dobrog vojaka Švejka i njegova se uloga uzima kao mjera za sve ono što se radi, snima, priča i piše o Hašeku i njegovom svevremenskom junaku.

Menzel je imao tu fantastičnu sposobnost (slično kao Hrabal u literaturi) da govoreći o tzv. malim ljudima, njihovim naizgled banalnim sudbinama opiše kako su iz često posvema bizarnih i opskurnih situacija zapadali u niz komičnih situacija koje pršte humorom i ironijom, a opet su pune svojevrsne melankolije, čak i tuge. O tomu je između ostaloga u svojoj knjizi rekao: »Za mene je uvijek bilo važno uhvatiti život, a u životu su najvažnije dvije stvari: ljubav i humor. Čovjek mora voljeti ono što radi, ljudi ga moraju voljeti i svi mi moramo znati da male stvari čine velik život. Ne može se živjeti bez humora, humor pomaže da se prežive ružne stvari, zato su se i u koncentracijskim logorima ljudi smijali«.

Menzelovi su filmovi naizgled na lepršav i neozbiljan način pričali o ozbiljnim stvarima, tako da gotovo svaki njegov film gledatelj odmah može prepoznati, ali kroz taj humor, stalno se provlačila jedna subverzivna nota koja je njegove filmove činila specifičnim. Izuzetak je samo film iz 1974. »Tko traži zlato« kada je učinio odmak od komedije, ali to je bio film rađen pod pritiskom komunističkih moćnika na koji je pristao kako bi »otupio oštricu« mogućih sankcija i represija koje su mu prijetile. Prvi film koji je Menzel snimio bila je priča »Smrt gospodina Baltazara«, u omnibusu pet čeških redatelja (»Biseri iz dubina«) prema novelama Bohumila Hrabala iz istoimene zbirke. Od tada je počeo aktivno surađivati s ovim piscem, što se pretvorilo u veliko prijateljstvo, iako je Hrabal bio dvadesetak godina stariji od njega; međutim, po senzibilnosti duha i sklonosti sve pretvoriti u šalu i vic, bili su slični.

Često im se prigovaralo da nisu bili hrabri i da se nisu usuđivali otvoreno iskazati vlastito kritičko mišljenje o komunističkom sustavu, i to je točno: nisu bili »havelovskog kova«, ali švejkovština koja ih je karakterizirala, to im se mora priznati, razarala je režim iznutra. Neizravno su ismijavali i partiju i ideologiju, a to su Česi vidjeli i prepoznali, i stoga su im opraštali kohabitaciju s represivnim režimom. Umjetnički, tj. filmski i književno rafinirano, pričajući uvijek na anegdotalan način o malim ljudima i njihovom (ne)snalaženju u epohalnim vremenima, proizvodili su naizgled zabavne, a zapravo subverzivne filmove i knjige. Naravno da su to partijski ideolozi dobro znali, ali jednako dobro su shvatili kako ih, uz poneku »packu«, treba pustiti na miru, praviti se nevještim, u protivnom, pretvorit će ih u mučenike s kojima kasnije neće znati izaći na kraj.

 

Hommage češkom filmu i duhu

Čitajući nekrologe i prikaze u našim novinama u povodu Menzelove smrti, vidio sam kako svi unisono ističu tri filma koja karakteriziraju njegov opus. To su »Strogo kontrolirani vlakovi« (u kojem su briljirali Josef Somr i Jitka Zelenohorska), s čuvenom erotiziranom scenom u kojoj skretničar njemačkim (nacističkim) žigovima pečati stražnjicu mlade telegrafistice, nakon čega biva kažnjen zbog povrede službenog njemačkog jezika; »Ševa na žici«, komedija u kojoj grupa zatočenih intelektualaca buržujskog podrijetla, 50-ih godina minulog stoljeća zatvorski prostor pretvara u oazu slobode, a posebno je upečatljiva scena kada jedan od junaka, vraćajući se u baraku nakon teških fizičkih radova, raspravljajući o Kantovom moralu i zvjezdanom nebu iznad nas upada u šaht pun govana i potom rezignirano konstatira kako to obično biva tako kada se čovjek pretjerano zagleda u visine. I naravno, treći je »Selo moje malo« sa svojim specifičnim scenama u kojima glavnu riječ vodi već spomenuti Otik Rakosnik; sve su to scene koje su obilježile jednu filmsku epohu i koji su svojevrsni filmski spomenici jednog (ne)vremena. Ali, kao da su posvema zaboravljena, po meni dva najbolja Menzelova filma, a to su »Hirovito ljeto« (s fascinantnim Rudolfom Hrušinskim) prema književnom predlošku V. Vančure, koje odiše tipično češkom atmosferom u kojoj se isprepliću, kako bi to rekao češki nobelovac Jaroslav Seifert »sve ljepote svijeta«, a u pozadini sve pršti humorom, ironijom, često prelazi u burlesku, a sve je opet tako puno sentimentalnosti i melankolije. Remek-djelo koje teško da će itko ponoviti, uostalom na sličan način Menzel je snimio i svoj drugi, možda najpoetičniji film »Striženo-košeno« (1980.) u kojem su Jiři Schmitzer i Jaromir Hanzlik ostvarili sjajne uloge, posebice potonji kao stric Pepin (Hrabalova varijanta Švejka), kao i sjajna Magda Vašaryova (kasnije slovačka veleposlanica u Beču) kroz čiju je fascinantnu osobnost, šarm, neobičnu ljepotu i elegantnu ženstvenost ispričao jednu od najljepših filmski erotiziranih priča, a koja je zapravo oda ženskoj ljepoti i svim ljepotama svijeta.

U Hrabalovom djelu radi se o hommageu njegovim roditeljima, a Menzel koji je na tom predlošku napravio genijalan film, zapravo je iskazao hommage češkom filmu i duhu. Nerazdvojni dvojac Hrabal-Menzel u ovom su djelu pokazali i dokazali puninu nesputane slobode i stvaralačke raskoši. To je urnebesna burleska, ali i melankolični solilokvij, svojevrsna filmska molitva o prolaznosti ljepote i života, a ovim se djelom ta prolaznost željela zaustaviti i zabilježiti za vječnost. Film želi ispričati priču, a ne šokirati, poručivao je Menzel; on osobno želio je ostvariti »koherentnu poetiku«, a da je u tomu u potpunosti uspio, najbolji su dokaz njegovi filmovi koji su postali prepoznatljivi na svjetskoj sceni, iznikli iz tradicije češkog humora, ali i književnosti koja je pokazala kako se ujedno može biti i ozbiljan i zabavan.

I Menzel i Hrabal bili su majstori »oneobičavanja«, ili kako je to govorio Viktor Šklovski »umjetnost služi tomu da nam kamen približi kao kamen, da shvatimo ono prema čemu se inače svakodnevno ravnodušno odnosimo«. Hrabalova i Menzelova djela su »etide neponovljive verističke autentičnosti«; govoreći o vremenima uoči i tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata, Masarykovoj Čehoslovačkoj, nacističkoj okupaciji, poratnom komunističkom razdoblju, oba su autora zapravo ispisivala svoju verziju »traganja za izgubljenim vremenom« tako da im čvrsta konstrukcija (siže) nikada nije bila potrebna. Stoga su tako pamtljive scene strica Pepina i njegove vratolomne, nezaustavljive bujice riječi, ili kada Magda Vašaryova u filmu »Striženo-košeno« odlazi frizeru i skraćuje svoju prekrasnu plavu dugu kosu, a to cijeli gradić promatra s užasom i uzdahom, jer se time simbolično nagovještava definitivni odlazak starih, dobrih vremena u povijest i dolazak nekih novih trendova i vremena u kojima će nestati ljepote, a ljudi izgubiti smisao za dobro. Menzel, nalik Mozartu u glazbi, stvorio je jedinstveni filmski izraz u kojem se susreću i tragično i komično. To je neponovljiva filmska karnevalizacija kojom se u ritmu humornog folklora željela olakšati tegobnost i bremenitost svakodnevnog života u olovnim vremenima socijalističkog sivila. Menzlova je (o)poruka bila i ostala: uvijek vrijedi (po)gledati u nebo, pa i po cijenu pada u šaht s govnima, jer pogled u visine opija, ushićuje i uzvisuje i bez obzira na sve, to je (s)misao života.

 Novi list

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Da - 5.5%
Ne - 81.7%
Možda - 11%

Ukupno glasova: 109
Glasanje u ovoj anketi je završeno

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU