fbpx

dark 630

Piše: Tonći Kožul

Unatoč forsiranju turobne atmosfere, Dark osvaja pomno promišljenim implikacijama putovanja kroz vrijeme, prerastajući u prekrasno kompleksnu prostorno-vremensku slagalicu.

Kada vam ljudi žele predstaviti Netflixovu hit-seriju Dark bez puno spojlanja, obično će kazati kako je posrijedi svojevrsna mješavina Twin Peaksa i Povratka u budućnost. I tako otprilike i jest: radnja Darka se odvija u njemačkom gradiću Windenu u kojem se zbivaju čudne stvari, a koje su mahom rezultat mogućnosti putovanja kroz vrijeme... Ono što će vam, međutim, rjeđe spomenuti je da Dark dijeli još jednu karakteristiku s Twin Peaksom, a to je da u svojoj DNK ima tragove i – gulp! – sapunice. 

Što ne mora biti nužno loše... Ovisi, je li, kako kad! Čak i najprofinjenija dramska serija će se, ako potraje duže nego što bi trebala, suočiti s istim problemom kao i prosječna sapunica nakon sto i ne znam koje epizode: skoro svi bitni zapleti su već raspleteni, svi smisleni odnosi među likovima odavno izmapirani i serija će se naći pred raskršćem – ili će nastaviti po starom i postati najdosadnija serija na svijetu, ili će uvoditi nove elemente po svaku cijenu, pa i onu da raskrsti s mozgom. A nitko nikada ne želi raditi najdosadniju seriju na svijetu.

Kao serija koja je zaključena nakon svega 26 epizoda raspoređenih kroz tri sezone, Dark taj problem nema. Ali zato ima jedan drugi... S tim da ne znam da li bih to uopće i nazvao "problemom", pošto je riječ o nečemu što, povrh regularnog SF-ovskog užitka, pruža i jedan dodatni sloj – onaj campovskog užitka? 

Naime, o čemu je riječ... Sapunice su notorne po svojoj melodramatičnosti: svaka emocija je odvrnuta na maksimum, svaki konflikt zaoštren do krajnosti. No, sapunice pritom barem obično pokriju jedan širok spektar emocija, dok se emocije koje proživljavaju likovi Darka kreću u rasponu od čemera pa sve do, hmm... očaja? Svi su duboko nesretni i žive u nesretnim brakovima disfunkcionalnim obiteljima i svako toliko im netko od bližnjih nestane, ili se ubije, ili se bar pokuša ubiti. Kada u sceni nema dijaloga, na ekranu ćete (ako, naravno, imate uključene Netflixove titlove na engleskom) najčešće vidjeti natpis: (gloomy music). Ili (dismal music). Ili – osobni favorit – (oppressive music)! A ako ni to nije zadovoljilo vaše apetite za opresivno turobnim zvucima, dobijete još i pri kraju svake epizode obaveznu montažnu sekvencu praćenu nekom komornom radioheadastom naricaljkom! 

I onda ta kiša... Bože moj, ta gotovo neprestana KIŠA! Hektolitri i hektolitri turobno opresivne kiše, u skoro svakoj drugoj sceni... A nitko nikada nema kišobran! Ako ste lik u Darku, najbolje bi vam bilo da ni ne izlazite iz kuće bez kabanice, ili bar jakne s kapuljačom (Jonas definitivno kuži spiku), jer ako se u suprotnom nađete na pljusku... a šta da vam velim, najebali ste. Možete samo pokisnuti do gole kože, pošto ćete – Dark gonna Dark – biti toliko obuzeti snažnim unutarnjim previranjima da vam neće niti pasti na pamet da biste možda mogli i, ne znam, potražiti neki zaklon? Lako za putovanja kroz vrijeme, ono što je u ovoj seriji uistinu nerealistično je da jedno pola likova nije umrlo od upale pluća već do kraja druge sezone!

No Dark je serija koja, nasreću, ipak jest vrhunska u mnogim drugim pogledima, pa to manijakalno forsiranje čemerne atmosfere postane i nekako simpatično, poput nekog blesavog tika jako ti dragog prijatelja. A koncept putovanja kroz vrijeme je dušu dao i za posezanjem za onom najtežom artiljerijom iz sapuničarskog arsenala – obratima u kojima se otkrivaju prethodno nepoznata srodstva među likovima! Evo, recimo, što jedan od njih izjavi usred finala prve sezone Darka:

"Sad, evo, ispada da imam još jednu baku i da njen muž, koji se jebe s mojom majkom, traži svog sina – koji je moj otac!"

Gle, ja sam vam čovjek koji nerijetko zastane i zamisli se nad nečim poput: "Ujna? Hmm, ujna... što bi to ono točno bilo? Je l' to ono žena od maminog brata – ili da nije možda sestra od maminog muža, to jest mog tate? Mislim da će ipak biti ovo prvo... Mada, opet... ?". Ozbiljno, znam se izgubiti čak i u najelementarnijim relacijama, a kamoli u vratolomijama poput spomenutog citata. A nije sad ni da nakon te izjave likovi u sceni ušute, izađu iz kadra na nekoliko minuta i odu si na napraviti čaj ili nešto dok moj siroti mozak pokušava pohvatati tko je kome što – nego uredno nastave pričati, kao da je rečeno nešto što se najnormalnije apsolvira!

U redu, uzeo sam jedan ekstreman primjer dijaloga (koji se inače u seriji sasvim lako prati, bez brige)... Ali srodstva među likovima u različitim vremenskim periodima se već nakon nekoliko epizoda toliko razgranaju i zapetljaju – i nastavljaju se granati i samo postaju još zapetljanija kako serija odmiče – da biste uz uobičajeno, pasivno gledanje jako lako mogli izgubiti nit. Pa znam ljude koji su između, ako ne i usred epizoda iscrtavali rodbinske križaljke i obiteljska stabla; ja bih, recimo, nakon svake epizode pročitao kratki sažetak iste na Wikipediji. I redovito bih nailazio na krucijalne detalje koji su mi totalno promakli.

Putovanje kroz vrijeme je jako sklizak žanrovski teren. Rick & Morty su se, naprimjer, u onoj sjajnoj prošlogodišnjoj epizodi o planeti zmija dobro sprdali na račun Terminatora: OK, poslali ste zmijskog pobunjenika u prošlost da ubije zmijskog Hitlera – što onda sprječava zmijske naciste da pošalju u isti trenutak u prošlosti svog vojnika da spriječi ovog pobunjeničkog da izvrši atentat? I zašto onda pobunjenici ne bi zatim poslali još jednog svog da spriječi nacističku zmiju da spriječi pobunjeničku zmiju? I tako dalje i tako redom, sve dok se prizor ne pretvori u neprestani bljesak vremenskih portala koji se furiozno otvaraju jedan za drugim dok iz njih non-stop ispadaju zmije i pucaju jedne u druge...

Autori Darka su dobro, jako dobro i pažljivo razmislili o implikacijama mogućnosti putovanja kroz vrijeme – i izgradili seriju oko jednog od šačice mogućih logičnih zaključaka. Teško bi se sad dalo reći više od toga, a da se ne ode u spojlere, pa recimo onda ovako: ako baziraš djelo na bilo kojem od tih zaključaka i dosljedno ga se držiš, to mora rezultirati nečim sumanuto zapetljanim i kompliciranim. Poput Primera, kultnog mozgolomnog filma Shanea Carrutha – ili ove instantno kultne njemačke serije koja oduzima dah time koliko se često nađe na rubu raspada sistema, a da svejedno uvijek nekako i dalje drži vodu. Ne sumnjam da su najrevniji reddit-detektivi pronašli ipak poneku rupu u radnji, ali meni ne pada na pamet nijedna da bi bila vrijedna spomena: ne mogu se prestati diviti svemu skupa, naprosto ne mogu vjerovati da je jedna ovako prekrasno kompleksna prostorno-vremenska slagalica plod puke ljudske ruke! 

Znam da nije svima bilo po volji što su SF-ludorije s vremenom sve više istiskivale obiteljsku dramu, ali te ludorije su ono što osobno najviše volim kod Darka: što je bio zapetljaniji, meni je utoliko bio uzbudljiviji i bolji. A uzbuđenja nikada nije manjkalo, jer ovo je jedna izuzetno dinamična serija koja od početka drži nogu na gasu. I još je povrh svega uspjela privesti cijelu priču kraju na jedan jako zadovoljavajući način, za razliku od toliko puno high concept SF-serija koje se često pogube i daleko prije finiša (bok, Westworld!). I jako mi je drago što sam pričekao da izađe cijela serija i tek onda krenuo gledati, baš mi je uljepšalo ovo ljeto: pustim na plaži mozak na pašu, a onda ga navečer tjeram da skače kroz obruče, to je život!

Izvor: Kulturpunkt

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU