fbpx

stojka4

Kao netko tko je preživio holokaust, ova izuzetna žena svoj život je posvetila borbi protiv rata, slaveći kroz svoju umjetnost slobodu i mir. Njena umjetnost je umjetnost sjećanja i upozorenje na pogubnost rata. Njen glas je glas preživjele, one koja je odlučila progovoriti o svim strahotama kojima je svjedočila u ozloglašenim nacističkim logorima.

Svaki rat predstavlja poraz ljudske civilizacije. Bez obzira na to gdje i zašto se vodio, jedino što može donijeti su patnja i bol. U ratu nema pobjednika i gubitnika, svi su žrtve. Postoji općeprihvaćeno mišljenje da je Drugi svjetski rat bio jedan od najstrašnijih i najokrutnijih ratova ikada. Njegove posljedice vidljive su i danas, a samo prisjećanje na njega ledi krv u žilama. U nepovrat izgubljene godine, porušeni gradovi, stradanje čitavih porodica, strah koji je duboko ukorijenjen u svima koji su ga preživjeli samo su neki od užasa ovoga rata.

Među slikama tog mračnog i zlokobnog albuma, posebno se izdvaja jedna slika – holokaust. U logorima smrti život su ostavili mnogi, prije svega Židovi kao njegovi najveći stradalnici, ali i pripadnici drugih naroda, među kojima nipošto ne treba zaboraviti Rome. Oni koji su preživjeli holokaust cijeli svoj život su posvetili borbi za očuvanje sjećanja na stradanja kako se ono što su preživjeli nikad ne bi ponovilo. Njihova misija je prenošenje poruka mira i tolerancije te borba za slobodu i dostojanstven život.

Povijest pamti mnoge koji su bili na tom tragu. Jedna od njih je i austrijska umjetnica romskog porijekla Ceija Stojka. Kao netko tko je preživio holokaust, ova izuzetna žena svoj život je posvetila borbi protiv rata, slaveći kroz svoju umjetnost slobodu i mir. Njena umjetnost je umjetnost sjećanja i upozorenje na pogubnost rata. Njen glas je glas preživjele, one koja je odlučila progovoriti o svim strahotama kojima je svjedočila u ozloglašenim nacističkim logorima.

stojka6

Ceija Stojka je rođena 1933. godine u austrijskom gradu Krauben an der Mur (Leoben) u pokrajini Štajerska. Odrastala je u porodici katoličkih Roma koji su pripadali romskom plemenu Lovari čiji su pripadnici bili poznati kao trgovci konjima. Lovari su govorili posebnim dijalektom koji se razvio pod utjecajem mađarskog i zapadnoslovenskih jezika. Porodično stablo Ceije Stojke seže dvjesto godina unazad. Kao trgovci konjima, njihovi karavani su zimi bili stacionirani u Beču dok bi tijekom godine uglavnom putovali po unutrašnjosti Austrije. Takav je bio i život njene obitelji, oca, majke i petero braće i sestara sve do trenutka dok nije izbio rat, a Ceija zajedno s majkom i sestrom odvedena u logore smrti, prvo Auschwitz, potom i u logor za žene Ravensbrück, i na kraju u Bergen-Belsen odakle su je spasili Englezi 1945. godine. Nažalost, njen otac i brat stradali su 1943. godine.

Po završetku rata i po povratku u Beč, Ceija je otpočela školovanje. Iako se umjetnošću počela baviti u poznijoj životnoj dobi, s 56 godina, za kratko vrijeme izrasla je u svojevrsnu romsku heroinu, borkinju za prava Roma i umjetnicu svjetskog glasa. U početku je koristila nekonvencionalne umjetničke tehnike i materijale poput kartona, stakla i tijesta. Nešto kasnije uplovila je u mnogo ozbiljnije umjetničke vode, pretežno slikajući akrilnim bojama. Motivi na njenim slikama imaju korijene u njemačkom ekspresionizmu i romskoj narodnoj tradiciji. Na nekim slikama je jasno vidljiv utjecaj strahota logora kroz koje je prošla, dok se na nekim pak mogu vidjeti pitome slike iz djetinjstva kao reminiscencija na doba kada je živjela slobodno sa svojom obitelji.

U njenim sjećanjima ostale su slike sretnih dana kada je zajedno sa svojom obitelji živjela slobodno, radila vrijedno i putovala kroz različite austrijske gradove, ali i onih tužnih kada su pred njenim očima promicale slike plinskih komora, gust dim koji se nadvijao nad tim komadom zemlje i koji je nesretne ljude je gutao svojim crnilom.

stojka2

O slobodi i kreativnosti obitelji Stojka govore i neka zanimljiva prisjećanja Ceije Stojke, kao na primjer događaj kada joj je otac od polomljenog suncobrana napravio haljinu, ili kada su ih Nijemci natjerali da svoju prikolicu pretvore u drvenu kućicu i kada su umjesto dotadašnjeg običaja da kuhaju na vatri koju su sami zapalili, morali prihvatiti novi običaj – kuhanje na šporetu. Njene slike upravo su posveta ovom primordijalnom načinu života, jarkim bojama koje opisuju veselu romsku dušu i prirodu s kojom Romi žive u suglasju.

Druga slikarska faza Ceije Stojke ima mnogo morbidniju konotaciju i u potpunosti je inspirirana logorima i svemu onome što je kao djevojčica vidjela i doživjela. Kao i svi ostali logoraši, Ceija je bila „obilježena“: na lijevoj ruci istetovirana joj je oznaka Z 6399. Stazu koja je vodila do plinske komora nazivala je stazom pakla, dok joj je majka, iz želje da je zaštiti, govorila da zaboravi sve što je vidjela i da, ako preživi, svima kaže da je plinska komora zapravo pekara u kojoj se samo za njih pekao kruh.

Ipak, Ceija Stojka nije mogla zaboraviti, već je sve ono što je doživjela kasnije pretočila na slikarska platna ili u knjige koje je pisala.

stojka5 1171x900

Svoju misiju Ceija je provodila i kroz muzičko, odnosno književno stvaralaštvo. Kao višestruko talentirana umjetnica imala je snažnu potrebu da se izrazi kroz razne umjetničke forme. Snimila je pjesme na romskom jeziku „Me Diklem Suno“ („Sanjala sam“)  i objavila nekoliko knjiga, među kojima i dvije autobiografske, Živimo odvojeni: Sjećanja jedne Romkinje (1988.) i Putnici na ovom svijetu (1992.). 

Glas ove izuzetne Romkinje pročuo se po cijelom svijetu te je tako 2010. godine imala i svoju izložbu u Americi, kada je po prvi put van Europe predstavljen njen slikarski opus. Smatrala je da umjetnost najbolje može izraziti čovjekove osjećanje i da najbolje povezuje ljude.

Preminula je 2013. godine u 80. godini života. S vremenom je izrasla u umjetnicu svetskog glasa, pacifistkinju i simbol borbe za prava Roma. Mnoge europske prijestolnice umjetnosti su joj priredile izložbe, knjige su joj prevedene na brojne jezike i snimljena su dva dokumentarca o njenom životu. Iako već šest godine nije s nama, glas ove neustrašive romske heroine i dalje se čuje, ona svojom karizmom plijeni i poziva da se o njenom djelu i duhovnoj ostavštini nanovo govori. U Beču je i jedan trg dobio naziv po Ceiji Stojki, čime joj se rodni grad dostojno odužio, kako se njeno ime i sve ono što je svom narodu, ali i cijelom svetu ostavila nikad ne bi zaboravilo.

Ne želim još jedan rat da doživim

Više ne bi trebalo da ih bude

Previše strahova stigoh da proživim

I videh majke što su morale da liju gorke suze

Ljudima nesrećnim i bednim

Rat samo može doneti patnju i bol

Drugi i ne znaju šta je to

Oni ne žele ništa da znaju

Jer oni ni ne pate i ne strahuju

Rat je uvek bliže neprijatelju

Širi tugu na sve strane

Rat srca slama

Kao mesožder meso kida

Rat se gosti mesom tako ukusnim

Prelivenim krvlju, da se zasladi

A ljudi bez doma je sve više i više

Rasutih po celom svetu i bespomoćnih

Baš kao što na zemlji njihovi najmiliji

leže bezimeni

Stoga, bože, ne dozvoli

Da se još jedan rat dogodi

Jer jedino tad srećno svi

Zauvek možemo živeti.

(prijevod s engleskog: Ana Stjelja)

 

VoxFeminae

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU