fbpx

Dražen Crnomat

Covid-19, onako kako se u Bosni i Hercegovini početkom epidemije i drugdje, ukazao preko državnih mjera ograničavanja kretanja, zatvaranja u domove, pokazao je štošta o čemu se već govorilo i govori u takozvanoj javnoj sferi: Od nadklasnih državom nametnutih mjera koje opterećuju i važe i za vladajuću klasu, stanovanja, istodobne borbe protiv države i virusa u vremenu fizičke distance, pomoći najugroženijima u ovim uslovima, do migracija i tako dalje.

Uglavnom, s kasnijim izuzećima u restriktivnim mjerama država je postupala prečesto šarlatanski, a za širenje virusa gotovo isključivo i općenito krivila narod i „neodgovorne pojedince“. Golema tragedija kada se u uslovima opustošenog zdravstva, školstva, socijalne sigurnosti ponovo pojavljuje militarizirana policijska država da štiti narod, a koja je prije 30 godina ratom započela tranziciju iz centralnog upravljačkog sustava u tržišni, organizirala logore i ubijala ljude. Ona čija je osnova vladavine bratoubistvo.

No, s koronom iza brda se valjala nagomilavajuća i opterećujuća slutnja, prenosiva iz lokalnog iskustva na svjetsko zbivanje. A ta je bila da će korona i mjere koje su poduzete ostaviti neizmjerno dubok trag, sad ne više samo u lokalitetu, već na svjetskoj sceni. Ne da li će pandemija donijeti bolji ili gori svijet, oslobađanje ili gnusniji eksploatatorski svijet neslobode, otuđenja i privilegija, već da će donijeti zaborav svijeta prije korone; da ćemo opet biti pometeni i zabavljeni novim iskustvom; da će nas na talasima baciti na nove hridi. Sazdani traumatični vremenski momenat koji je, u analogiji, mnogim učenim bosanskim glavama zadavao probleme i muke da se uhvate ukoštac geneze društva u kojem živimo i da ga po mogućnosti dokumentiraju i tako novim generacijama ostave u nasljeđe. Riječ je o „prije i poslije“ koje onemogućava historizaciju iskustva. Rascjep između doživljenog i shvaćenog.

Onda, 16. svibnja, na red je došlo kukavičje jaje u vidu „slavlja Svete mise za sve žrtve Drugog svjetskog rata, kojih je vjera samo Bogu znana, i posebice za žrtve kojima je život, bez pravedna postupka i suda, oduzet nakon toga rata na raznim putovima i u brojnim logorima, za koje se svake godine u svibnju u Bleiburgu u Austriji slavi euharistijska žrtva i izražava Bogu molitva“. Podvuklo se, naravno, ratom vođenom ekonomskom tranzicijom, sekularnom i laičkom državom, te kršćanskom, to jest katoličkom dogmom molitve za spas duše (molitve za spasenje nisu dio ortopraksije i ortodoksije svih kršćanskih crkava). O ovom pitanju čini se da je jedini ispravni i odrečiti postupak bio onaj od Srpske pravoslavne crkve: „Nema ekumenizma, ukoliko ima mise!“ Najiskreniji i ranjivi kategorički istup. Bez obzira što pravoslavna crkva u svijetu ulazi u nacionalne i nacionalističke posebnosti, čime se one i imenuju, obje su crkve, već prema svom naputku, univerzalne. Obje se temelje na istom teologijskom učenju o spasenju duše, što će reći da su ravnopravni partneri u tumačenju ovih idealističkih problema. I to je motiv za važnost istupa SPC u vezi s blajburškom misom.

Na sličnim pitanjima, teologijskoj kritici autoriteta crkve, indulgencije i apsolucije rodila se i reformacija unutar katoličke crkve (obnovljeno zanimanje za Isusa i ispovijedanja vjere), a potom i moderna politička država koja razdvaja vlast i vjeru (napuštanje principa cuius regio, eius religio, razlogom nacionalne države). Ona koja jamči neometano pravo slobode vjeroispovijesti. No, katolička crkva penetrira i stalno migrira iz područja vlastitog katekizisa i općeg prava slobode obreda i ispovijedanja vjere, u područje društvenih ideologija.

Nakon što se teologijsko pitanje spasenja s pravom odvoji za crkvu ili crkve per se, onda ono što predstoji jeste pregled društvene funkcije održavanja blajburške mise. U primarnom smislu, bespogovorno, ona je normaliziranje narativa o dva totalitarizma (fašizmu i komunizmu), u funkciji relativizacije zla, rehabilitiranja ustaštva putem apstrahiranja duše iz svjetovnog zla, izjednačavanje hrvatstva s ustaškim projektom, izjednačavanje ustaša i Hrvata, izjednačavanje domovine s ustaštvom i hrvatstvom, uvlačenja bošnjačkog muslimanski usmjerenog stanovništva u proustaški žrtveni narativ s gotovo sukladnim narativom o bratstvu i rasnoj bliskosti hrvatskog i bošnjačkog naroda, te dosljedno, bez kojeg prethodno ne ide, funkcija izjednačavanja Srba i četnika, crvene petokrake i kokarde.

Kazati, iz usta katoličkog svećenika i u odbrani mise, da je Nedićeva Srbija slavoslavno obznanila da je Beograd, odnosno Srbija, „judenfrei“ nije prilična niti teologijski apologetska. I NDH i Nedićeva Srbija bile su međusobno uvažavane i priznate države. Na lijevoj obali Save (nedaleko od Zemuna) u NDH formiran je u listopadu 1941. godine SS-logor „Judenlager Semlin“, a na zahtjev NDH, vlast u Beogradu imala je opskrbljivati logor na sajmištu. „U njemu je za manje od dva mjeseca, proljeća 1942. godine, nestala skoro polovina od ukupnog broja Jevreja sa teritorija okupirane Srbije. Time je Srbija postala prva teritorija pod nacističkom okupacijom, proglašena „očišćenom od Jevreja''. Obje su bile satelitske države okupacionih sila, u korpusu istog zla. Za vrijeme holokausta „nestali su“ trajno mnogi europski, sarajevski i bosansko-hercegovački Jevreji, nastanjeni ovdje mahom tokom srednjeg vijeka, bježeći s Pirineja na Balkan od španskom krunom i katoličkom crkvom vođene španske inkvizicije. Od holokausta i ustaške države Jevreja više nema u BiH.

Kada ista osoba nastavlja svoju apologetiku mise u pravcu egzaltiranja da je dobro da su Srbi i četnici izbačeni iz Sarajeva, on je na istoj, dobro poznatoj poziciji i SDS-a i SNSD-a, naime da su – kreirajući tako i sintagmu - „sarajevski Srbi“, prognani. On je istodobno i SDS-ovac i SNSD-ovac i ustaša i ustaški simpatizer/domovnik. Šlag na torti za SDA.

Kada kardinal Vinko Puljić kaže da je ponosan što je rođen u ovoj zemlji nakon održane mise, onda u najmanju ruku ima zahvaliti prezrenim komunistima za to, a ne oružanim formacijama Bleiburga. Bez komunista, nota bene, ne bi bilo Bosne i Hercegovine (ni Makedonije). Bosna i Hercegovina bi bila Hrvatska, Srbija, Italija, Njemačka, Austrija ili koja već treća zemlja. Komunisti su gradili, a ne razarali ovu zemlju. Tako i devedesetih. Oni je nisu rušili. Aliji Izetbegoviću se može priznati da je ispravno odgovorio Radovanu Karadžiću kada je ovaj 1991. u Skupštini SR BiH tom prilikom već prijetio Muslimanima potpunim nestankom, odnosno genocidom, poznavajući gdje će završiti većina naoružanja JNA. No, iz vida se ne smije ispustiti da je Izetbegović antikomunista i da su SDA, HDZ i SDS dio istog antikomunističkog i antinarodnog vampirskog cirkusa. Ne smije se izgubiti to da je bratoubistvo model vladavine kako od 1941. do 1945. godine, tako i od 1992. do 1995. godine, te nadalje. Time da je ovom modelu od 1941. do 1945. pružen strahovit oružani otpor, a time i proizvedena Bosna i Hercegovina kao država (ne bez historijskih osnova i položaja naših naroda, već upravo na osnovu toga). Od 1992. do 1995. nije bilo otpora ovakvom jednodimenzionalnom koindiciranju odnosno surovoj i simplificističkoj proizvodnji žrtava i dželata.

Nažalost, i dalje nam je potrebno još mnogo rada na prosvjećivanju i borbenosti da narodni interesi nisu u međusobnoj suprotnosti, a pogotovo u krvnoj suprotnosti, već u suprotnosti prema državi koja nas razdvaja, te od nas na koncu pravi i žrtve i dželate. Da učimo da su i žrtva i čuvar logora jedna te ista sistemska i deterministička poluga kojom se sistem legitimira i održava svoju trajnost. Da je projekat od nas pravio ne samo logoraše već i čuvare logora. Da je projekat presudio ne samo jednima kao logorašima, već i drugima kao čuvarima tih logora, to jest zločincima. Pri čemu je ekspolatacija čuvara mnogo važnija i značajnija za sistem, jer dželat je (izvršni) krvnik koji upravo zbog toga ima da nosi i produžuje zločinački sistem. Krv na njegovim rukama je njegov najamni dinar u profitnoj računici kapitala i fašizma.

Sve dok, na primjer, budemo iz kavane gledali prijedorsku komemoraciju na Dan bijelih traka, znači da živimo i služimo istom projektu, istom zlu koje je od nas napravilo i logoraša i dželata.

Nacionalno – mada u BiH ne možemo govoriti o naciji – oslobođenje je svagda i bez ostataka značilo socijalno oslobođenje. Ukoliko se želi sačuvati BiH, nju se može sačuvati prizivom iz narodnog i radničkog rezona, odnosno komunističkog rezona. Nju neće spasiti ni mladi Muslimani, ni handžar-divizija, ni ustaše, ni četnici, ni HVO, ni HOS, VRS, ABiH i slične formacije, već narod koji ovdje živi. Narod koji nije kukavički izjednačen sa ustašama, četnicima i fašističkim muslimanskim oružanim formacijama. Za ABiH se može reći da je ispočetka djelovala kao prava odbrambena formacija ili strana, no već ubrzo će i ona postati dijelom mreže ratne ekonomije i trgovine ljudskim životima. Ovaj rezon bi kao nasljeđe trebalo da bude bitan za nekomuniste, jer antikomunisti to već odviše dobro znaju.

Na kršćansku radost progona i protjerivanja, potpunog oslobođenja Sarajeva, jednostavno se može reći da Bosne i Hercegovine nema bez Srba. Onih Srba, Hrvata i Bošnjaka, drugih narodnosti u BiH i njihovih idejno-političkih nasljednika koji su na krvi iznijeli BiH u NOR-u i ZAVNOBiH-u. Onda kada je pokušano da se ovlada historijskim uslovima, a ne da budemo gonjeni njima.

Ono što je već postignuto jeste izbacivanje objektivne podloge, refleksije, dvodimenzionalnosti koja omugućava ne samo da se suočimo sa fašizmom već da mu se suprostavimo. Ponekad se nađe kakva nadobudna budala koja u deklaraciji Europskog parlamenta o dva totalitarizma nalazi dobrohotnost. A što je spasonosni narativ za rehabilitaciju kvislinških tvorevina. Idiotizam, da određene štetne i opasne deklaracije mogu prebrisati živo i preneseno vlastito iskustvo, vlastito znanje i vlastitu povijest. Teza ili deklaracija o dva totalitarizma, ideologijski interesno, a ne naučno, dokida i samo iskustvo Jugoslavije, njeno kritičko i naučno preispitivanje. Simptom izjednačavanja koje često dolazi od krajnje desnih snaga u istočnoj Europi, odlučnih da omame i umanjuju holokaust i lokalnu kvislinšku suradnju.

Revnosno, kao kolega Mustafa Busuladžić iz „El-hidaje“, organizacije islamskog svećenstva Nezavisne Države Hrvatske, katolička crkva može analogno permutirajući zaključiti: „Kod nas su se ljudi borili protiv Srba i njihovih špekulacija, protiv njihovih prevara i izrabljivanja. Njih je nestalo iz čaršije, ali je u čaršiji ostao srpski duh špekulacije, podvaljivanja, nabijanja cijena i lihvarenja u tolikoj mjeri da pokvarenost stanovitih trgovaca, bez obzira na vjeru, zasjenjuje rad nestalih Srba“. Dok oni, na primjer, u Banjaluci mogu zadovoljno trljati ruke, jer više nema Hrvata i Bošnjaka, te da se u aklamaciji svih, bez prepreka, konačno izvrši unificiranje i izjednačavanje Hrvata i Bošnjaka sa domovinom i žrtvom, to jest sa ustašama, a Srba sa četnicima. Ostaje još samo da i taj duh nestane. Kod Busuladžića jevrejski, a kod katoličke crkve srpski.

dwp-balkan.org

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU