fbpx

1caca

Izgubljeno djetinjstvo ne može se vratiti, ali ono što možemo je popraviti sadašnjost i boriti se za bolju budućnost.

Autor: Slavica Jevđenić, preuzeto sa DWP BALKAN 

Kada otputujem negdje u inostranstvo i upoznam nove ljude, prvo me pitaju:

-Kako je sada u Bosni i Hercegovini?

Posljednji put nisam znala sta da odgovorim.

Logično bi bilo da kažem dobro.

Ali nije dobro, nije ratno stanje, ali svima nama je i dalje u glavama rat. Nismo se suočili sa svim tim dešavanjima, zato nas i dalje stranci poistovjećuju sa ratom.

Od ranog djetinjstva, sve što pamtim je rat.

Čak i poslije 20 godina, svaki dan, sve sto čujem je rat.

Svaki dan, na svim tv kanalima, minimalno jedna emisija o ratu. Svaki dan!  Niko se ne suočava, svi traže neko priznanje. Ni jedna strana od učesnika tog nesretnog rata nije se suočila sa prošlošću. Kako tražiti od drugog suočavanje, ako se i sami ne suočimo sa onim što smo učinili.

Nažalost, vraćanje u prošlost u Bosni nema nikakve veze sa suočavanjem sa istom. To konstantno bitisanje u prošlosti je samo zato da bi se i dalje raspravljalo o tome ko je kriv, ko je započeo, ko je manje kriv...

Stalno spominjanje rata, ne u smislu pomirenja već zbog još većih podjela, dovelo je do toga da poslijeratne generacije, koje bi trebale da budu most za ljepšu budućnost, postanu nacionalistički nastrojene i pune predrasuda. Bude mi ih žao kad čujem kako sa mržnjom pričaju o prošlim vremenima.

Oni ne znaju koliko su sretni što se nisu rodili i odrastali u ratu. Što nisu kao moja prijateljica Lela, koja je sa dva mlađa brata, izgubivši roditelje u ratu, izbjegla u Banjaluku i živjela u školskoj sali za fizičko vaspitanje. Koja je sa svojih 10 -11  godina odlazila u centre za nestala lica, tražila roditelje koji su sigurno negdje već bili mrtvi. Koja je odgajala dva mlađa brata sama, išla u školu i nije imala nikog da preuzme odgovornost, a ona bude to što i jeste, dijete. 

Što nisu kao moj komšija Marko kojem su jedan dan javili da nema više oca, poginuo je u ratu. Što nisu kao Ana, koja je morala bježati, napustiti svoju dječju sobicu, ostaviti svoje igračke i uspomene i doći u neki nepoznat grad.

Mi, koji smo smo odrastali u takvom neprirodnom okruženju ipak smo uvidjeli svu besmislenost rata. Izgubljeno djetinjstvo ne može se vratiti, ali ono što možemo je popraviti sadašnjost i boriti se za bolju budućnost.

I tako, svaki put kada me stranci pitaju kako je u Bosni, ja se dobro zamislim i ne znam šta da odgovorim.

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU