fbpx

Zuko Džuhmur

Prekjuče sam ručao u Bihaću, juče sam bio u Italiji, danas sam u Francuskoj i grabim, grabim cestama Provanse.

Tandrču, tandrču stare kosti moje plavetnom Provansom čitavi dan bogovetni…

Tandrčak, tandrčak!

Promiču stabla, tornjevi, kola, kafane, vinogradi i saobraćajni znaci.

Tutnjm, tutnjim i odbijam guste dimove ljutoga francuskog duhana.

Prekjuče sam ručao u Bihaću, juče sam bio u Italiji, danas sam u Francuskoj i grabim, grabim cestama Provanse.

U Bihaću sam ručao bosanski lonac, sinoć sam jeo špagete i dugo u Veroni sjedio na pustom gradskom trgu ispred Danteovog spomenika. Pjesnik u dugoj haljini do tla na visokom kamenom postolju nosi uvijene papire u ruci i već stoljećima gleda uporno na visoki toranj po kome drijemaju golubovi.

Ni sinoć,pa, eto, ni danas, ne mogu da se sjetim na čijoj je strani za svoga života bio pjesnik “Božanstvene komedije”. Da li je pjesnik bio u stranci gvelfa ili je bio na strani gibelina, pa onda na strani gvelfa?

Pitao sam rijetke ponoćne prolaznike čiji su preci podigli spomenik čovjeku u dugoj bijeloj haljini što nosi papire u ruci i gleda u smeđi zvonik na kome drijemaju golubovi – kojoj je stranci pripadao Dante Alegieri, je li bio gvelf, ili je bio gibelin, i ko je bio u pravu, gvelfi ili gibelini?

Neki ponoćni prolaznici su mi se smijali, žvakali gumu i u čudu me gledali – kao da za te zakrvavljene i proklete gvelfe, ili gibeline, nikada nisu ni čuli, kao da je to nešto izmišljeno, besmisleno, glupo, iako su za to nekada letjele ljudske glave.

Do đavola, možda je u pravu bio onaj za koga su gvelfi mislili da je gibelin, a gibelin da je gvelf.

Prolaze imena provansalskih sela, potoka, gradova i rijeka…

Ne smije se trubiti – u blizini je bolnica!

Treba usporiti – djeca idu, ili se vraćaju iz škole!

Valja biti na oprezu – ovuda prolazi divljač!

Prema napisima sa obje strane puta – treba piti samo kafu tu i tu, i valja nam jesti samo pecivo to i to, pivo takvo i takvo, i uvijek i u svakoj prilici zejtin taj i taj! I samo tako, i tako to, i tako dalje…

Ali na jednom mjestu valja stati, skinuti kapu i pokloniti se pred velikom, na ovom putu najvećom tablom na kojoj bijelim slovima krupno piše: “Sada prolazite kroz Sezanove predjele”.

Vožnja je usporena i padao je već mrak kada sam ušao u čarobni grad Eks u Provansi.

Sjenovitim, gustim drvoredima koji će u mjesecu lipnju zamirisati opojnim mirisom, zaobilazim veliku fontanu punu antičkih boginja i bogova i njihove kopiladi od mramora što jašu kornjače, nose ribe, dave zmije ili jednostavno i ljupko mokre po fontani. Počeo sam da brojim: koliko ih nose ribe, dave zmije ili jašu kornjače. Ispade da je najviše bilo mališana koji pišaju!

Na trgu, pored same fontane, ima mala krčma iznad čijih otvorenih visokih vrata piše: “Kod Sezana”.

Odmah sam, bez ikakvog dvoumljenja ušao skoro trčeći u taj mali hram pun dobroga francuskog vina.

Čovjek koji me je za šankom, među buradima, dočeko izgledao je ovako. Baš ovako! (crtež u orginalnom tekstu, op. ur.) Provjerite, uostalom, može biti da je još tamo! Uostalom…

Dakle, to je taj!

To je taj – taj i taj!

Dižem visoko prvu veliku čašu rujnoga provansalskog vina i kličem koliko me bijelo grlo nosi svojim prozuklim glasom staroga hodoljuba:

– Slava i čast velikom slikaru Sezanu!

Znam: u početku je od nevolje studirao prava i krišom slikao kao samouk. Da, samouk.

Otac Sezanov bio je bogataš i bankar koji nikako nije mogao da shvati da je njegov voljeni sin pošao tim prokletim putem umjetnosti.

Poslije mnogih svađa, molbi i preklinjanja polazi, najzad, godine hiljadu osam stotina šezedset i prve na slikarske studije u Pariz, u akademiju Svis. U Luvru su mu oči pobijeljele pred slikama baroka i romantike. U Parizu upoznaje slikara Pisaroa.

Ali, avaj, nisu ga primili u Akademiju lijepih umjetnosti (kakva sramota!) i vraća se pokunjen u Eks i radi u očevoj banci. Sabira, oduzima, dijeli i množi svakoga dana, ali ne napušta slikarstvo.

Njegove slike u početku su tamne i podsjećaju na davne uzore iz Luvra.

Ne može dugo da miruje u kontoaru očeve banke i uskoro je opet u Parizu, opet u akademiji Svis, i sada u društvu sa Moneom, Renoarom, Sisleom i piscem Emilom Zolom.

Uzalud pokušava da izlaže u Salonu, ali gadovi ga uporno odbijaju.

Znam: pod uticajem njegovog prijatelja slikara Pisaroa, njegova paleta odjednom postaje slobodnija i svjetlija. Družeći se sa imresionistima, upoznaje vrednote svjetlosti i atmosfere. Spoznaje uskoro mogućnosti izražavanja čistim kolorističkim vijednostima.

Tada nastaju njegove mrtve prirode, predjeli, portreti, figuralne kompozicije sa erotičnim temama.

Sa impresionistima prvi put je izlagao osam stotina sedamdeset četvrte kod Nadara. Sa njima je izlagao i tri godine docnije.

Zatim, znam, odlučno prekida sa impresionistima i odlučno polazi za beskompromisnim traženjem sebe, svog vlastitog izraza, koji će trajno ostati glavnim obilježjem njegovog stvaranja.

Dalje ne znam.

Moraću popiti još jednu čašu rujnoga provansalskog vina. Pa još jednu…

Opet, pouzdano znam: dok su se impresionisti služili bojom kao nosiocem razigranih šara i titravom igrom svjetla, a predmet gledali kao svoj dojam i svoje slikarsko viđenje, Sezan odlučno želi ostvariti na platnu život objekta i stabilnost figure. On ide za sintezom oblika i tonova u svemu viđenom.

Dolazi konačno do spoznaje: “Sve je u prirodi oblikovano prema geometrijskim likovima kugle, čunja i valjka”. Na toj spoznaji gradi svoje slike služeći se nijansama njezinih tonaliteta. “Nema linija, nema oblina, postoje samo kontrasti boja. A kad je boja data u svom bogatstvu, tada oblik dobiva svoju punoću.”

Skoro čitav život ovaj velikan proveo je u povučenosti u Eksu u Provansi, tražeći, govoraše “da slika Pusenove slike po prirodi”.

Sezan je dokazao i pokazao kako se u svakom motivu i najjednostavnijim rekvizitima – u mrtvoj prirodi na nekoliko jabuka u zdjeli, ili na stolnjaku – mogu zahvatiti i riješiti temeljni problemi slikarskog izraza.

Da dođe do ostvarenja koja će zadovoljjiti njegov kritični stav, poneki motiv je uporno obrađivao nekoliko puta, a na nekim slikama, zapisano je u knjigama, radio i po nekoliko godina.

Prema istupanju u javnosti i njezinom sudu bio je ravnodušan.

U Salon je bio primljen samo jadanput portretom osam stotina osamdeset druge godine.

Znam: mnogo ponižavanja, ravnodušnosti, nerazumijevanja, odbacivanja, pa slave, priznanja, hvala i veličanja.

Pamtim: jednom sam davno bio na sarajevskoj Baščaršiji. Bila je rana jesen i čaršija je bila puna svakojakog voća i povrća. Dugo sam obilazio tezge, zagledao i probao voće, a onda krenuo prema hotelu “Evropi”. Malo niže hotela slučajno sam se okrenuo i u izlogu jedne stare sarajevske knjižare ugledao reprodukciju jedne Sezanove mrtve prirode. Na Sezanovoj slici bile su jabuke na izgužvanom stolnjaku. Stao sam kao oparen. To su bile najjabukastije jabuke od svih jabukastih jabuka među jabukama koje sam toga dana rane, bogate i berićetne jeseni sarajevske vidio na Baščaršiji.

To su jabuke!

Sezanove jabuke, a ne jabuke Husine, Ristine, ili Antine.

Garson, još jednu čašu rujnoga vina provansalskog, vina slikara i davnih junaka…

Dalje – ne znam!

Zuko Džumhur, Hodoljublja

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

Some Call Us Balkans

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU