fbpx

autokisasemzedin

Svoj moralni kod si gradio na jednostavnoj pretpostavci: sam si odgovoran za sve što ti se dogodi. Tako si lakše mogao izaći na kraj sa svojim ljutnjama, bio je to način kultiviranja vlastite agresivnosti. Ali u osnovi ta je pretpostavka netačna, zato što nam se život događa mimo naših odluka, i vrlo rijetko našom voljom.

Piše: Semezdin Mehmedinović

*

Sin mi je upravo telefonirao da kaže: “Nazvaću te kasnije.”

Ima divna Clarice Lispector jednu kratku zabilješku koja se zove Sloboda:

“Moja je veza s prijateljicom postala sasvim jednostavna i slobodna tako da joj često telefoniram, a kada ona podigne slušalicu kažem joj da nisam raspoložena za razgovor. I onda kažem doviđenja, spustim slušalicu i zaokupim se nečim drugim.” 

*

Iz noći u noć sam pratio izbore u Americi. Nervozan sam. 

Sjećam se, prije četiri godine, u izbornoj noći, bio sam jednako ovako nervozan. Radio sam tada na njemačkoj televiziji (ARD), a po studiju se motao neki student žurnalistike, koji je tih dana bio na praksi kod nas; imao je veliki dar oponašanja zvukova, zapamtio je sve reklame na tv, izgovarao ih je koju sekundu ranije, savršeno oponašajući glas spikera. Iritiralo me je njegovo znanje i činilo nervoznim tada, a, evo, nervira me i sada, četiri godine kasnije, dok se toga sjećam.

*

Sjedim u kafea nadomak Buybooka, u društvu Damira Uzunovića, razgovaramo o književnosti. Brzo smo zaboravili da je pandemija u toku, sveprisutna oko nas, i zadovoljni smo, krojimo književne planove za budućnost. A onda, u jednom trenutku, iza njegovog ramena ugledam potiljak neke djevojke, njenu riđu kosu skupljenu u dugu pletenicu. Pomislim, Silvija!

Prije koju godinu, u vašingtonskoj Galeriji portreta, na izložbi njenih crteža, vidio sam ispod staklene plohe stola izloženu dugu pletenicu kose Sylvije Plath. Kosa crvenkastog sjaja, još uvijek zdrava i živa, već više od sedamdeset godina, otkad je u njenoj ranoj mladosti odrezana makazama.

*

Vozim se bosanskom cestom, usput promiču uspravni borovi, u srcu sam svoga svijeta, kad zvoni telefon, javim se, a s druge strane Bojan Hadžihalilović, obradovan što čuje moj glas, pita: “Gdje si?” Na trenutak sam bio zatečen, nisam imao odgovor, pokušavajući da odredim svoju poziciju na mapi, pa sam rekao: “Nigdje.”

U svojoj priči Nigdje, švicarska spisateljica Fleur Jaeggy, koja piše na talijanskom, govori o Josifu Brodskom, i njegovoj navadi da u hladnome danu, kad zrak miriše na snijeg koji samo što nije pao, izađe iz svog stana u Brooklynu, oskudno odjeven, i zaputi se prema zalivu, u potrazi za “baltičkim kvalitetom zraka”, ide prema vodi onako kako je u svome gradu u takvom danu išao prema rijeci, Nevi… Kad geografija koja je obilježila naš život postane skup mentalnih mjesta – veli Fleur Jaeggy –  dospijevamo u stanje koje je njen prijatelj Brodski zvao нигде, nowhere, nigdje… 

Valjda je to princip, tek kad si nigdje, nadomak si svemu.

*

Svoj moralni kod si gradio na jednostavnoj pretpostavci: sam si odgovoran za sve što ti se dogodi. Tako si lakše mogao izaći na kraj sa svojim ljutnjama, bio je to način kultiviranja vlastite agresivnosti. Ali u osnovi ta je pretpostavka netačna, zato što nam se život događa mimo naših odluka, i vrlo rijetko našom voljom.

*

Djevojka s knjigom u ruci, traži da se potpišem, razočarano gleda u mene i kaže: “Pa kakav ste Vi pisac bez olovke?”

U nekim prilikama zatreba mi olovka, i ja je nemam, niti je iko u mome prisustvu ima. 

Postoji vrsta ljudi koji u onom džepu na prsima svojih košulja uvijek imaju zadjenutu olovku, kao što postoje i ljudi koji iz svoje kuće ne mogu izaći bez sata na ruci. Postoje i uništene bijele košulje na kojima se upravo na onom malom džepu pojavila mrlja od modre tinte.

*

Javio mi se Almir Imširević: 

“Večeras gledam neki stari YouTube snimak, ti u Americi, govoriš svoju poeziju. Ostao mi uključen onaj automatski prevodilac, onaj što po zvuku traži riječi, pa kad te moderator najavi, tvoje ime se pojavi kao CEMENT DUNE. Meni se svidjelo to ‘indijansko’ ime što ti ga internet dade. A, kad bolje razmislim, i logično je…”

Cement Dune! Lijepo ime.

*

Lift se zaustavlja na četvrtom spratu, ulazi mladić s bijelim tragom paste za zube na rubu usne, bez maske je. 

Nakon što je ugledao mene s maskom, spustio je glavu i kažiprstom desne ruke dodiruje narukvicu od modrog konca na svojoj lijevoj ruci. 

“Šta je to?” – pitam. 

“Narukvica,” kaže. “Ja sam jako sujevjeran, ovo me štiti od uroka,” kaže, kao da se pravda.

*

U posljednje vrijeme mnogo govorim u javnosti, umorio sam se od svojih riječi. S Adrijanom Vidić sam sinoć bio na Zoomu (jel se tako kaže u povodu naših novih komunikacijskih rituala – “sreli se na Zoomu”?) razgovarali smo, ali ovo je bilo drukčije. Na Adrijanin nagovor, pričao sam o svojoj posljednjoj knjizi, ali tako da sam pokazivao i opisivao neke važne objekte iz svog života, otkrivao priče koje iza njih stoje. Jedan događaj sam u prošlosti rado i u različitim povodima spominjao, jer mi je važan, ali sada sam imao priliku da i dokument koji iza njega stoji pokažem, tako da se vidi kako je u pitanju moj realni svijet, a ne izmaštana priča. Taj dokument je kazna za prekoračenje brzine. 

Kazna je stigla u pošti, jedan list papira na kojem me policija obavještava o satu, danu i mjestu prekoračenja brzine, a na papiru je i fotografija auta na cesti… Gledajući u taj papir shvatio sam da ne mogu prepoznati ulicu na kojoj je moj auto snimljen nekoliko sedmica ranije, ali me uznemirilo kad sam shvatio da se iz tog dana ne sjećam zapravo ni jednog trenutka. Kazna je bila jedina potvrda mog postojanja u tom danu. I onda, misleći o tome, shvatio sam da je većina naših dana takva – iz njih se ničega ne sjećamo. 

I to saznanje je sasvim promijenilo moj odnos prema svijetu.

Adrijana je obratila pažnju na datum kad se sve to dogodilo, 8. novembar 2001, i kaže: “Jučer je bilo tačno 19 godina!”

*

Skrećemo da platimo cestarinu, u repu autâ smo, napolju puše studeni vjetar, kao da će snijeg, i ne spuštam staklo prozora sve dok ne dođemo do kućice, a tamo je raščupan i sijed muškarac: “Dobar dan,” kaže mi, ali on mene ne vidi, već gleda kroz mene, ili tačnije, gleda negdje u sebe, očiju okrenutih prema nekoj nevolji koja mu svrdla u utrobi. Dajem mu karticu, on je drži u ruci i šuti neko vrijeme, pitam: “Koliko?” Prene se i sada s namještenim osmjehom kaže: “2,5 marke.” 

Tužan čovjek, u toj kućici nasred ceste; što bi u jednoj svojoj pjesmi Adisa Bašić rekla: “…lud od tuge/ kao da ga je napisao šekspir.”

Žurnal

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU