fbpx

Strasekkultura

Sutra putujemo u Stolac. Pakujemo nužne stvari koje će nam trebati na jugu, slike, knjige, odjeću... Tako se otkriva ono što je očigledno: kad se poskidaju uramljene slike, ostanu ekseri u zidovima.

Piše: Semezdin Mehmedinović

Pred Frakturinom knjižarom srećem se s poznanicima.

Danas je svratio Nikola Strašek, reditelj koji je ovog vikenda snimio kratki film POKAZALA MI JE DRVO KOJE LIČI NA MAO CE TUNGA, po motivima iz mojih knjiga kratkih proza. Čitao sam sinoć sinopsis, i dobro je to. Nikola me nagovara da odemo u novi dio grada, tamo gdje je film sniman, kaže da je svjetlo identično onom od vikenda, a on bi samo da snimi moj cameo, hod po rubu dvorišta u kojem se sve već dogodilo.

Razgovaramo. Zadnji put Nikola i ja smo se sreli prije šest godina. Od tada se njegov život promijenio. I moj život se promijenio. Uspoređujemo naše promjene.

*

Novinarsko pitanje: Zašto su Vama važne osamdesete godine prošlog stoljeća?

Odgovor: Ja volim te davne godine, zato što su svi ljudi koji su meni važni tada još bili živi.

*

Ja sam valjda jedini koji je na Festival svjetske književnosti u Zagreb doputovao tako što je prethodno morao uraditi covid test. To je zbog toga što moj pasoš ne pripada državi članici Evropske Unije. U pitanju je politička odluka, to više nema nikakve veze s pandemijom i sa virusom.

Ako je suditi po tome kako ovi iz Evropske Unije misle, njima je i današnja Grčka daleka Azija.

A nekada, u ono Goetheovo vrijeme, Evropa je sebe vidjela kao sirotu azijsku provinciju.

*

U hotelskoj sobi. Spremam se za večerašnji nastup.

Čitam pjesmu objavljenu u političkom sedmičniku, i u njoj Dean Young tvrdi da se u susretu sa smrću ideja našega života kao pojedinačnog, unikatnog čuda raspada. Nijedna činjenica koja umnožava naše znanje više nije bitna. Znanje nije važno. Ništa. Kad sve prođe, bit će kao da te nije bilo. Materija koja će se svojom kosmičkom logikom razložiti i transformirati u Nešto, tebi će biti Ništa. Nakratko me je pjesma uznemirila…

Dean Young. Sreo sam ga, prije skoro dvadeset godina, pred zajedničko čitanje u Iowi, rekao je:

“Na čitanjima je samo naša košulja važna. To što mi govorimo oni zaborave brzo, iste večeri. Košulju zapamte.”

*

Nakon čitanja, nepoznat čovjek mi se obratio srdačno, rekao je: “Dugo se nismo vidjeli!”

Ali ja njega ne poznajem, nikada ga nisam vidio. Ako jesam, on se temeljito promijenio, ili sam ga u međuvremenu sasvim zaboravio.

*

Kroz rešetke na podrumskom prozoru, na ulicu izlaze zvuci klarineta, tužniji od vojničke trube.

*

Pred Frakturinom knjižarom sreo sam Olju Savićević-Ivančević. Važan mi je taj susret, jer sam upravo čitao knjigu Divlje i tvoje, pa sam pod dojmom njenih pjesama.

Samo toliko vremena smo u razgovoru proveli koliko je trebalo da razmijenimo osnovne informacije o selidbama, ja sam se preselio na jug Hercegovine, a ona iz Splita u Zagreb. Trenutno je, kaže, u stanu u kojem je zatekla ormare sa staklenim vratima iza kojih je na policama mnogo knjiga. Obradovala se knjigama. Problem je nastupio onda kad je otkrila da su ormari zaključani i da su joj sve te knjige nedostupne. Sad je u potrazi za ključevima.

*

Na aerodromu. Povratak kući. Postoje priče koje se naprosto nisu dale ispričati. Različiti su mogući razlozi za to. Recimo, meni se u avionu često događaju zanimljive stvari, ali poslije imam problem da ih pretvorim u tekst, to je zbog toga što me odbija plastični avionski enterijer. Zbog toga, nekada priču iz aviona premjestim na cestu, u autobus ili auto. Tek tada budem samome sebi uvjerljiv.

Avion slijeće, kroz prozor vidim zgradu u kojoj živim. Vidim malu slijepu Ulicu Davorina Popovića, tik uz aerodromsku pistu. Potom gledam u svoje šake, jutros sam bunovan u hotelu, u žurbi i nespretno odrezao nokte.

*

Sutra putujemo u Stolac. Pakujemo nužne stvari koje će nam trebati na jugu, slike, knjige, odjeću... Tako se otkriva ono što je očigledno: kad se poskidaju uramljene slike, ostanu ekseri u zidovima.

*

Preturajući po ladicama svog radnog stola, da nešto ne zaboravim ponijeti na put, našao sam ovo pismo iz ranih osamdesetih od Keme Bakaršića. On je vojsku služio u Bitoli, Makedonija, odakle je stiglo pismo neobičnog formata. To je velika koverta koju je sam napravio tako da u nju stanu dugi kartoni na koje je na mehaničkoj mašini otipkao prijevod Četiri kvarteta T.S.Eliota. Duga poema koja počinje tvrdnjom da su vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo, oba prisutna u vremenu budućem, i da je vrijeme buduće sadržano u vremenu prošlom.

Pokušavam zapamtiti ovaj trenutak.

Kome ja ovo pišem?

*

Prvo jutro u Stocu. U avliji pijemo kafu. Sjedim tik iza nje. Ona prstima pomjera slike na svome tabletu. Gledam u njen potiljak, u sijedi uvojak kose zbog kojeg sada osjećam neopisivu nježnost. Imala je promiskuitetnog oca. Mnogo puta se ženio. Njegov život je bio noćni život. On je svoje dane prespavao. Po svijetu su se rađala njegova djeca, a da ni on za njihovo postojanje nije znao. Bio je kockar. U proljeće 1981. godine ona me je pažljivo zaglédala. Neko vrijeme nije dozvoljavala da joj se približim. Strahovala je da bih mogao biti njen nepoznati brat.

*

Ispred kuće sam, u društvu Muamera Kodrića. On je stručnjak za iransku književnost, prevodilac s perzijskog. Živi u Stocu i upoznaje me ovih dana s lokalnim znamenitostima. Prešli smo mali kameni most preko Bregave, a na suprotnoj strani, u brdu je stara kuća.

“Tamo je sada Francuz Bueb, svakog ljeta je ovdje, ali ne izlazi iz avlije, valjda, zbog korone,” kaže Muamer. Iznenadio sam se. “Francise Bueb?” “Da, upravo on.”

Nekada, u ratu, 1993. godine u Sarajevo je doputovao Francis. U jednoj prizemnoj prostoriji na Titovoj, blizu Vječne vatre, otvorio je svoj kulturni centar kojem je dao ime Andre Malraux, prostoriju je ispunio knjigama. Izbor mjesta je bio neoprezan, od granata ga je štitio stakleni zid, to sam mu rekao čim smo se sreli tamo. Francis je bio nasmijani pustolov, urednik u izdavačkim kućama, šezdesetosmaš, revolucionar, u Sarajevo ga je dovela ljubav. U Parizu se zagledao u sestru moga poznanika. I tako to biva u svim velikim pričama.

U svakom slučaju, Bueb je bio pun planova. Uskoro je preselio prostorije s Titove u skroviti, prostrani stan nadomak kafića Sos.

Tamo su se počeli skupljati slavni stranci koji su na njegov nagovor dolazili u ratno Sarajevo. Među prvima je stigao Leos Carax, taj izvrsni filmski reditelj Ljubavnika s Pont-Neufa bio je oduševljen onim što je u gradu zatekao. Monsieur Carax mi je pokazao video snimak na kojem Iggy Pop potvrđuje svoj dolazak u Sarajevo. Zamislili smo tada koncert u tunelu na Ciglanama, to je valjda bilo jedino sigurno mjesto u gradu pod opsadom. Radovali smo se, iako smo znali da se koncert nikada neće dogoditi.

Sjećam se, recimo, Pascala Brucknera, autora Demokratske melankolije, u svilenoj košulji se pojavio u Sarajevu… I drugi su na Francisov nagovor dolazili da vide naše ruševine. A kada stranac u tvome prisustvu gleda tvoj grad, tada i ti grad vidiš očima tog stranca. I tako dobijaš jasniju sliku o sebi i o svome svijetu.

Ja sam na izmaku 1995. godine otišao iz Sarajeva na drugi kontinent i ostao tamo 24 godine.

Francis je radio neke važne stvari u Sarajevu, organizirao književne susrete na koje je pozivao najvažnije pisce našeg vremena, nastojao je grad pretvoriti u evropski kulturni centar.

I sada je u Stocu.

Oprostio sam se od Muamera, vratio se u kuću da na internetu potražim nove informacije o Francisu. I našao sam razgovor s Emirom Imamovićem (Dani, br. 222, 07. septembar 2001. godine), gdje Bueb kaže:

“Semezdin Mehmedinović je rat proveo ovdje, otišao je, ako se ne varam, po samom potpisivanju Daytona. To je njegovo pravo i to je tako. Možda bi on otišao i da nije bilo rata? (...) Zašto sam ja došao ovdje? Zbog rata, ali i zbog nekih čudnih razloga. U ljudskom životu ima toliko tajnovitih i čudnih stvari.”

I sada mislim o tim “čudnim i tajnovitim stvarima”. Nakon svih ovih godina, ja sam u Stocu, u kući s ove strane rijeke, kameni most je između a u brdu kuća u kojoj živi Francis Bueb. Rado bih ga sreo i popričao s njim, ali mi se ne žuri. U jednom od ovih dana, srest ćemo se u prolazu.

*

U ateljeu Igora Borozana, gledam ogromnog leptira na drvenom ramu prozora.

Žurnal

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU