fbpx

ElenaLili

Ferante ispituje laži koje govorimo, drugima i nama samima. Ferante pripada malom broju pisaca koji hvataju zbrkanosti i kontradiktornosti prostora između djetinjstva i odrasle dobi, gdje jedan identitet nestaje, a drugi je još uvijek u naznakama.

Piše: Kler Torp

Na samom početku Lažljivog života odraslih, novog romana Elene Ferante, pripovjedačica nije sigurna da li je njeno iskustvo vrijedno pričanja.

Sebe opisuje kao „puki zamršeni čvor”, i dalje se dvoumeći da li je to „ispravna nit za priču ili je prosto riječ o zbrkanosti patnje bez iskupljenja”.
Priče koje su ispričane, koje nisu ispričane, koje neko može da ispriča, koje su nam važne - česta su tema Ferantinih djela, a novi roman dočekuje nestrpljiva prublika. U Engleskoj je objavljen 1. septembra, i to je njena prva knjiga u posljednjih pet godina, kao i prva nakon velikog uspjeha “Moje genijalne prijateljice” i Napuljske tetralogije, razbuktavši „groznicu Ferante” i učinivši da autorka - koja piše pod pseudonimom - postane jedna od najpoznatijih spisateljica na svijetu.

Kada je “Lažljivi život odraslih” objavljen u Italiji, krajem prošle godine, ljudi su čekali u redu od ponoći kako bi došli do svog primjerka, a širom zemlje su održavana „čitalačka bdenja”. U toku je snimanje adaptacije romana koju producira Netfliks. Engleski prevod, već odložen na nekoliko mjeseci zbog pandemije, Ferantini fanovi nisu mogli da dočekaju.

Zbog toga je početak njenog novog romana - pitanje šta čini primamljivom jednu priču - na mjestu. Sama Ferante je prkosila očekivanjima kad je riječ o tome koje priče pisac - naročito ako je u pitanju žena - može da ispriča, mijenjajući tako shvatanje onog što književnost može da obuhvati kako u rodnoj Italiji tako i u svijetu.

„Čitanje Ferante predstavlja sveobuhvatno intelektualno i emocionalno iskustvo,” kaže Šarlin Tio, autorka romana Ponti, koji su nakon izlaska 2018. mnogi poredili sa romanima Elene Ferante. „Veliki sam poštovalac i ne bih nikada pokušala da je imitiram, ali se u mnogome oslanjam na njen rad. Ona je posebna jer se, s jedne strane, njene knjige čitaju u dahu, dok su, s druge strane, ispunjene detaljima i literarnom ljepotom, dubinom i ritmom”.

Ferante je bilo poznato ime u njenoj rodnoj Italiji mnogo prije nego što je ona postala svjetski poznata spisateljica. Njen prvi roman “Mučna ljubav” izašao je 1992. godine. Sljedeći, “Dani napuštenosti”, izašao je deset godina kasnije. Tada je italijanski izdavač bio siguran da njeni romani mogu zainteresovati širu publiku, i pokušao je da pronađe američkog izdavača. Pošto niko nije bio zainteresovan, osnovali su 2005. sopstvenu izdavačku kuću Europa Editions, kako bi njena djela, kao i djela koja pripadaju međunarodnoj književnosti, objavili u Engleskoj i Americi.
Godine 2012 - kada je objavljen i u Italiji - izdavačka kuća Europa je objavila “Moju genijalnu prijateljicu”, prvi deo Napuljske tetralogije, u engleskom prevodu. Eva Feri je glavna urednica i u Europa Edišns (Europa Editions UK) i u Edicioni E/O (Edizioni E/O), Ferantinom italijanskom izdavaču. Feri je znala da je roman “Moja genijalna prijateljica” poseban nakon što ga je njen otac prvi put čitao i - što je za njega bilo neobično izdašno - nazvao „apsolutnim remek-djelom”.

Najprije zamišljena kao jedna knjiga, sve dok Ferante nije shvatila da je priču nemoguće obuhvatiti jednim tomom, napuljski romani prate dvije drugarice, Elenu i Lilu, počevši od djetinjstva u opasnom kraju Napulja i zatim tokom narednih šest decenija. U egzaltiranoj recenziji koju je 2013. objavio “Njujorker”, Džejms Vud je opisao Ferantine knjige kao „žestoke i nasilno lične”, omogućivši tako da šira publika čuje za nju.

Do 2015., kada je izašla posljednja knjiga u seriji, “Priča o izgubljenom djetetu”, groznica Ferante je istinski uzela maha. Primjerci su prosljeđivani prijateljima, dok su na društvenim mrežama ljudi opsesivno govorili o njenim romanima. Hilari Klinton je rekla: „Nisam mogla da prestanem da čitam i da razmišljam” o njima. Za neke je autorkina odluka da ostane anonimna djelu pridavala posebnu draž - uostalom, kada je jedan novinar tvrdio da je razotkrio njen identitet 2016, ljubitelji su grčevito branili njeno pravo na privatnost. U jednom pismu upućenom izdavaču u vrijeme potpisivanja prvog ugovora, Ferante je objasnila svoju odluku na sljedeći način: „Vjerujem da knjigama, pošto su napisane, nisu više potrebni autori. Ako imaju nešto da kažu, brzo će pronaći čitaoce; u suprotnom se to neće desiti”,

Njeni romani su ih zasigurno našli. Do danas, napuljski romani su prodati u više od 15 miliona primjeraka širom svijeta, prevedeni su na 45 jezika, a snimljena je i TV serija, veoma dobro ocijenjena (druga sezona je počela da se prikazuje u prvoj polovini ove godine). Čak je došlo i do bujanja industrije turizma Ferante u Napulju.

Jednako impresivno je to što je njen uticaj sve snažniji. „Riječ je o piscu koji govori istinu”, kaže Džonatan Frenzen u dokumentarcu iz 2019, “Groznica Ferante”, a Ferantina istina je neumitna u odnosu na druge. Svejedno da li piše o ženskom prijateljstvu, adolescenciji, seksu, majčinstvu, braku ili klasi, ona je zapanjujuće hrabra i kad je riječ o detalju i kad je riječ o iskrenosti s kojom pristupa temama.

„U njenim romanima nema kalkulacije. Smatram da tome dodatno doprinosi činjenica da ona štiti svoj identitet”, kaže Eva Feri za BBC Kulturu. Kao jedna od rijetkih osoba koja ima direktan kontakt sa autorkom, Feri nije samo njen izdavač, već takođe i zaštitnica (u vrijeme kad je kao tinejdžerka posjećivala zabave i sajmove knjiga sa roditeljima, ljudi bi joj nudili piće kako bi im zauzvrat ispričala bilo koji detalj iz autorkinog života). „Osjeća se slobodno i u bilo kom trenutku može direktno da se obrati”.

Osjećanja i misli
Često ćete Ferantinog obožavaoca čuti kako mu je autorka na neki način ušla u glavu - da u njenim riječima prepoznaje djelove sebe koje niko prije nje nije izrazio u knjizi. Megi Džilenhol, rediteljka adaptacije Ferantine treće knjige, “Priča o izgubljenoj djevojčici”, u kojoj glume Olivija Kolmen i Dakota Džonson, prisjeća se osjećanja koje je knjiga u njoj podstakla: „Nikada nisam čula da je neko prije toga govorio o tim stvarima. U jednom trenutku sam pomislila ‚Ova žena je tako sjebana’, a zatim: ‚Potpuno se poistovjećujem sa njom’”.

U tekstu koji je prošle godine objavio “Njujork tajms” Ferante je napisala da je važno da žene pričaju svoje priče. „Kao žene, gurnute smo na marginu, ka pokornosti, čak i kada je riječ o književnosti”, piše ona. „Ženska priča, ispričana umješno, širokih poteza i bez opravdavanja, jeste nešto što sada preuzima moć”.

Osim podsticajne odanosti obožavalaca, njena posvećenost pisanju kao činu kazivanja istine čini je veoma bliskom novoj generaciji pisaca.

„Svijet koji je prikazala u svom djelu neprestano me inspiriše da ne odustanem i da budem hrabrija, zapitana i određena kada je riječ o mojoj subjektivnoj poziciji kao singapurske spisateljice iz dijaspore”, kaže Teo za BBC Kulturu. Teo, koja se divi koliko „gotovo bolno, intimno djeluje” Ferantino djelo, vjeruje da je spisateljkin uspjeh takođe pokazao da postoji glad za književnošću koja ispituje „zamršene dvoznačnosti i samorefleksiju” u prijateljstvu, naročito među ženama.

„Definitivno se povećao broj naracija o ženskom prijateljstvu u prethodnih šest ili sedam godina. Predvodnik tog talasa je Ferante”, kaže ona.

U njenoj rodnoj Italiji, književni establišment nije uvijek gledao blagonaklono na Ferantin uspjeh, pošto komercijalna potvrda - naročito kad su u pitanju žene - često izaziva podozrenje. Ferantina zemljakinja, spisateljica Nađa Teranova - uskoro će izaći njen četvrti roman Zbogom, duhovi; biće to njeno prvo djelo prevedeno na engleski (kao i u slučaju Ferante, njen roman će prevesti En Goldsmit) - nije iznenađena: „Tokom prošlog veka, u Italiji je bilo mnogo sjajnih spisateljica, ali nisu ih priznali (kritičari) na isti način kao muške kolege, čak i kada su bile veoma popularne. Upravo suprotno, popularnost je bila podstrekač za prezir prema njima”, kaže ona. Priče o ženskom iskustvu su često bile skrajnute - Ferantina djela su pojedini italijanski kritičari odbacili nazvavši ih ‚sapunicama’, dok je o Napuljskoj tetralogiji napisano samo par mlakih recenzija.

„Ovo sjajno djelo je samo djelimično priznato, možda zbog toga što uvijek očekujemo da muškarci pišu velike romane”, kaže Teranova. Međutim, proteklih nekoliko godina došlo je do promjene. Procenat knjiga koje su pisale spisateljice na italijanskim listama bestselera udvostručio se do gotovo polovine od ukupnog broja u protekle dvije godine. Godine 2018. je žena - Helena Janeček - osvojila prestižnu nacionalnu nagradu “Strega” po prvi tokom 15 godina (Ferante je bila nominovana ali nikada nije bila laureat). Teranova kaže da je Ferante otvorila vrata za druge spisateljice u Italiji. „Postoje brojni različiti ženski glasovi u Italiji - nikada nam nije manjkalo hrabrosti, a sada dobijamo više pažnje”.

U novom romanu, “Lažljivi život odraslih”, Ferante se bavi poznatim temama - adolescencijom; odnosom majka-ćerka; seksualnošću; postojanim ali čudljivim prijateljstvom. Nasuprot razgranatoj napuljskoj sagi, njen fokus je uži, pratimo djevojku, Đovanu, u periodu od 12. do 16. godine, kada se suočava sa svijetom odraslih obilježenim obmanom. Na početku romana Đovana krišom sluša razgovor svojih roditelja tokom kog, kako vjeruje, njen otac za nju kaže da je ružna, poredeći je sa Vitorijom, sestrom sa kojom dugo nije bio u kontaktu. Ponovo, grad Napulj izrasta u lik romana.

I dok roman “Moja genijalna prijateljica” počinje prikazivanjem dvije djevojčice u siromašnom kraju koje sanjaju o bjekstvu, Đovana živi na vrhu - i bukvalno i metaforički - sa fakultetski obrazovanim roditeljima. Dok teži da otkrije istinu iza roditeljskih laži, ona se spušta „u dubine dubina Napulja”.

Ferante ispituje laži koje govorimo, drugima i nama samima. Đovana traga za istinom, ali i ona je zavedena snagom laži. Ferante pripada malom broju pisaca koji hvataju zbrkanosti i kontradiktornosti prostora između djetinjstva i odrasle dobi, gdje jedan identitet nestaje, a drugi je još uvijek u naznakama. Đovana traga za sobom, svojom pričom. Nalik ostalim Ferantinim djelima, to nije pravolinijska, pitka priča - ali jeste priča koja vapi da bude ispričana.

Vijesti.me

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Da - 5.5%
Ne - 81.7%
Možda - 11%

Ukupno glasova: 109
Glasanje u ovoj anketi je završeno

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU