fbpx

Revolucija ab

Da li je Revolucija zaista bila “katastrofa”? Zar nije bila istorijska nužnost na jednoj tački u razvitku ljudskog društva? Kada dosegne određeni stepen zrelosti, čovječanstvo prirodno traži odgovarajuću slobodu.

Piše: Gordana Leković

“Prema Setembrinijevom gledištu i izlaganju, dva načela borila su se o svet: sila i pravo, tiranija i sloboda, praznoverje i znanje, princip konzervativizma i princip pokreta u stalnom previranju, princip napretka. (…) Evropa je zemlja pobune, kritike i aktivnosti koja sve preobražava… Nema sumnje koja će od ove dve sile najzad pobediti - to će biti prosvećenost, razumu shodno usavršavanje. Jer na svom sjajnom putu čoveštvo je povlačilo za sobom sve nove narode, osvajalo sve više zemalja u samoj Evropi i već počelo da prodire u Aziju. Ali još mnogo treba do njegove potpune pobede, i svi dobronamerni, svi koji su već dobili svetlost, treba još da učine velike i plemenite napore, dok ne svane dan (...) i u onim zemljama našeg kontinenta koje uistinu nisu imale ni svoj Osamnaesti vek ni svoju 1789.”
U svom epohalnom djelu Čarobni brijeg (da li uopšte postoji nešto što je napisao a da nije epohalno) Tomas Man (Thomas Mann), govoreći iz ugla humaniste Setembrinija, razrađuje netipičnu ideju Jula, zbunjujuću za mladog Hansa Kastorpa vjerovatno koliko i za prosječnog čitaoca (premda sumnjam da postoji takav, tj. “prosječni” recipijent, koji nije tek pukim slučajem zavirio u ovaj tekst i odmah utekao… ili se pak usput čak malo zagubio u njegovim magičnim lavirintima vapijući za izlazom - nego je otvorio knjigu i s predanošću u njoj ostao do posljednje stranice). Živahni erudit, Italijan Lodoviko Setembrini, noseći u sebi svu vatrenost Juga, bogato humanističko nasljeđe svoje zemlje i uzavrelu buntovničku krv sopstvenog djeda koji je cijeloga života „nosio crninu za Italijom“ i samo jednom osjetio duboku, istinsku radost - u danima pariske Julske revolucije - usuđuje se, naime, proglasiti Hrista za prvog demokratu, njemačke izume baruta i štamparije za nešto najdragocjenije na putu otkrivanja „novog svijeta“ i demokratsko širenje ideja, odnosno širenje demokratskih ideja („što mu na kraju dođe isto“), a svu tu veliku ideju demokratičnosti, jednakosti, bratstva i slobode, Francuska revolucija uzdiže do zakona! Uzgred, naravno, kao što priliči, odaje počast i svojoj domovini, koja je nosila luču prosperiteta i slobode u onom neveselom razdoblju evropske istorije kada su sve ostale zemlje čamile u tami ropstva.
Ali da vidimo - šta bi ovdje moglo biti toliko zbunjujuće za Manovog glavnog junaka, sirotog mladog Kastorpa, jednako kao i za čitaoce. Setembrini dovodi u vezu ličnosti i pojmove koji su u njegovoj/njihovoj svijesti nespojivi. Lodoviko i Hans, Italijan i Njemac, čiji su djedovi, obojica, nosili crninu cijeloga života „ali iz različitih razloga“ - osvjetljavaju koncept „svjetske republike“, jedan sa velikim oduševljenjem, drugi sa mnogo sumnje i opreza. Djed Njemac, naime, nosio je crnu odjeću kao izraz svečanog ostajanja uz dugu tradiciju jednog starog i vrlog svijeta, koji je podrazumijevao religioznost, poštovanje i hijerarhiju. U svijesti našeg mladog junaka, Hrist je samo na toj strani, a religija i demokratija su nespojivi koncepti.

Ovdje već dotičemo jedno opšte pitanje koje se tiče istorije ideja. Zbog čega je gotovo svaka veća zamisao u priči o čovječanstvu bila ponuđena po sistemu “sve u paketu“, “uzmi ili ostavi”? Ako ste ljevičar - morate biti ateista. Ako ste desničar, onda ste, navodno, obavezno pobožni tradicionalista. Zatim se ode korak, pa dva, pa još mnogo koraka dalje, te se - premda istorija bilježi toliko svijetlih primjera ljevičara čista obraza i nevjerovatnog integriteta - navodno inkliniranje ka “skarednom” i „nemoralnom“ nalazi lijevo, tamo gdje i ideja slobode (sloboda kao „razuzdanost“ je vjerovatno neka prelazna asocijacija na putu ka tom “zaključku”) - dok su “tradicionalisti” pobožna lica, Bože mi oprosti, bezmalo pa sveci! (iako nas istorija uči da uglavnom postaju tradicionalisti u trenutku kada im to odgovara, odnosno kada im više ne odgovara da se bilo što mijenja). Ne isključujući, naravno, mogućnost da su u stvarnosti postojali i postoje i ovakvi i onakvi, nemoralni i visokomoralni, lijevi i oni desni, valja istaći da je generalizovanje stvari, kao i obično - nezahvalno, a da su pretpostavke o (ne)etičnom odnosu prema životu shodno lijevoj i desnoj orjentaciji - najčešće tendenciozni diletantski konstrukt.

Tamna strana medalje: Revolucija kao “propast”?
Nedavno je francuski pisac Žan Raspaj (Jean Raspail), autor poznatih djela poput Moi, Antoine de Tounens, roi de Patagonie, dao intervju za Monarchies et dynasties du monde (Monarhije i dinastije svijeta) u kojem izjavljuje da na Francusku buržoasku revoluciju gleda kao na “veliku propast” (“La révolution!? A mes yeux, elle a été un désastre.”/“Revolucija!? U mojim očima, ona je bila propast.”) Raspaj (inače star 93 godine) dalje tvrdi: “Le roi est l`incarnation de la nation, ce que n`arrive pas à faire un président de la république élu pour un court terme, à la court vision et aux intérêts égoïstes.” (“Kralj je otjelotvorenje nacije, što predsjednik republike, izabran na kratko vrijeme, na osnovu kratke vizije i sebičnih interesa - ne može biti.”) On podsjeća na “neophodnost postojanja svetosti”, na svetu vezu sa Bogom, religiju koja je ustoličavale kraljeve i učestvovala u izgradnji države Francuske, “a Francuska revolucija je razorila vezu između naroda i kralja”. Ako se ima u vidu način na koji su se predvodnici Revolucije obračunavali sa plemstvom, ovakav stav nije sasvim besmislen. Vjerovatno se svakom ljudskom biću obdarenom izvjesnom empatijom diže kosa na glavi pri pomisli na giljotinu. I opet ne mogu da se ne sjetim Crnjanskog, momenta kada u jednom eseju pominje Mariju Antoanetu koja penjući se prema giljotini nagazi svilenom cipelicom na ruku dželata i usput izgovori ono istorijsko “pardon”, dokazujući još jednom, na najsuptilniji i najironičniji od mogućih načina, sopstvenu superiornost i istinsko plemstvo. Takođe, ne mogu a da se ne sjetim Dostojevskog i njegovog Zosime, Ivanovog antipoda, koji odlučno odbija ideju revolucije, jer “revolucija izaziva krv, a krv traži krv, ne miruje nikad”. Radije u njegovoj viziji budućnosti stoji ideja Hrista, jer socijalistički koncept zajedništva nemoguće je ostvariti bez njega (“I vi mislite da to možete, bez Hrista?”), ali će čovječanstvo prije toga morati da prođe period “velike usamljenosti”.

Revolucija kao istorijska nužnost
No, da li je ona (Revolucija) zaista bila “katastrofa”? Zar nije bila istorijska nužnost na jednoj tački u razvitku ljudskog društva? Kada dosegne određeni stepen zrelosti, čovječanstvo prirodno traži odgovarajuću slobodu, ličnu odgovornost i dostojanstvo za svako ljudsko biće. Kao dijete koje je dovoljno odraslo, steklo određenu zrelost i samosvijest, i ne dozvoljava više da ga vodite za ruku. Dalje može samo.
Istina je da postoje „bolji“: plemenitiji, umniji, uzvišeniji. No, šta u današnje vrijeme znači - „bolji“? U Romanu o Londonu, napisanom prije više od pola vijeka, Crnjanski precizno odgovara na ovo pitanje. Koristeći englesku riječ „better“, njegov princ Rjepnin primjećuje da to više ne znači biti „bolji“ u srcu ili umu, nego - „u džepu“. (Da li je onda „džepna aristokratija“ nova budućnost čovječanstva, pošto - fakat! - nismo svi jednaki, niti možemo biti?) Ali vratimo se Julu. Tomas Man, ponovo:

„Ljudski rod je izašao iz mraka, straha i mržnje, ali on korača napred i penje se blistavim putem ka jednom definitivnom stanju simpatije, unutrašnje svetlosti, dobrote i sreće (...) Jednom samo, pričao je on, jednom samo u svom životu, i to na početku svog zrelog doba, njegov ded je bio od srca srećan, a to je bilo u vreme Julske revolucije u Parizu. Glasno i jasno je rekao da će jednom ljudi ta tri pariska dana staviti pored šest dana stvaranja sveta. Ovde je Hans Kastorp morao da lupi rukom u sto i da se zgrane do dna duše. Činilo mu se zbilja suviše da neko može tri dana godine 1830, u toku kojih su Parižani sebi dali novi ustav, da stavi pored onih šest u kojima je Gospod bog odvojio zemlju od vode i stvorio večne zvezde, kao i cveće, drveće, ptice, ribe i sve živo, - pa i kasnije, ostavši sam sa Joahimom, on je u razgovoru izrikom nalazio da je to preterano, štaviše prosto nepristojno.“ (Citirano prema: Tomas Man - Čarobni breg; prevod: Dr Miloš Đorđević i Nikola Polovina; Biblioteka Vijesti MILENIUM, 2004)

No, mladi Kastorp ipak sluša Setembrinija gušeći u sebi protest, pokušavajući da ono što mu se čini kao huljenje nazove smjelošću, a ono što mu izgleda neukusno posmatra kao „plemenit i velikodušan entuzijazam“. Slušao ga je, na kraju, jer je „prijatno praviti opite“, a on sam nema u tome udjela više nego kao kakav „gost na ljetovanju“, otvoren za sve utiske.

Pozvani smo da uvijek iznova preispitujemo naš odnos prema svemu, pa i prema našim i svjetskim julskim revolucijama. Sasvim sigurno, medalja uvijek ima i tamniju stranu. Ali ostaje činjenica da poslije dvije francuske revolucije čovječanstvo gigantskim koracima počinje grabiti naprijed, ostvarujući nevjerovatnom brzinom ogromne uspjehe i dostignuća na svim poljima, kao nikada prije u poznatoj nam istoriji.

Ako danas svjetlost te luče polako gasne, valja se zapitati zašto je tako. Za ljudski rod važi isto što i za bilo koji kolektiv ili pojedinca. Teško možemo zadržati nešto što (više) ne zaslužujemo.

Jul kao stvaranje novog svijeta, to je bila ideja Druge francuske revolucije. Trois Glorieuses. Na platnu ih je maestralno ovjekovječio umjetnik kraljevskog dara i imena - Ežen Delakroa (Ferdinand Victor Eugène Delacroix). Kako njemu ne povjerovati!

Iz Avinjonskog dnevnika
Iz mog starog teksta (Avinjon - festivalski dnevnik), objavljenog u nastavcima 2016:

“Fête nationale: Trinaestog jula (samo tog dana) ručak nije organizovan u restoranu nego u bašti hotela. Profesorka, Mišelova supruga, objasnila je da se enterijer uređuje za predstojeći praznik. Pomenula sam onda da je “danas“ (“aujourd’hui“) praznik Crne Gore. (Bio je to tada Dan ustanka i referirao na otpor protiv fašizma i Drugi svjetski rat.) Okretna, žustra i duhovita, istog trenutka se obratila okupljenim gostima i, dovoljno glasno da je svi mogu čuti, izgovorila ove riječi: “Aujourd’hui, c’est comme ça,... parce que aujourd’hui... - est la fête nationale de Montenegro!“ Pri čemu je ime naše zemlje bilo posebno akcentovano, uz intonaciju kakvom se uobičajeno saopštava ime kakvog pobjednika.
(“Danas je ovako.... zato što je danas... nacionalni praznik - Crne Gore!“) Bila je to, naravno, šala, ali nama prijatna i vrlo simpatična. Pamtim pretprazničko veče, statuu Madone, plato na trgu kuda sam sa drugaricama prolazila, mladića koji je iznenada stao i kleknuo ispred mene, ispružio ruku kao kakav vitez i pružio mi list sa odštampanim programom proslave, uz svečan uzvik: “Mademoiselle! Vive la France!“ Iznenađenje je bilo munjevito, ali smišljeno i odmjereno sa puno tipično francuske delikatnosti i dobrog ukusa, i sa tako dobro procijenjenim odstojanjem - da morate stati, ali ne i ustuknuti. Mladić u bijeloj togi vrlo brzo se izgubio iz našeg vidnog polja, kao kakav Petar Pan bez proljetnjeg kolora. List je ostao u mojim rukama. (***)

Na vlasti u Francuskoj bili su socijalisti na čelu sa Miteranom... Naši prijatelji iz organizacije, francuski profesori, bili su takođe socijalisti. (Bar jedna većina - u svakom slučaju.) Pričali su nam o tome da je njihov cilj socijalističko uređenje do kojeg će doći “evolucijom, a ne revolucijom“ (kako se to desilo kod nas)... Da, zbilja, mi smo dolazili iz socijalističke Jugoslavije, rođene iz krvi borbe i revolucije, iz jednog velikog sna. I bili smo na to ponosni. Misao o evolutivnoj promjeni društvenog uređenja činila se dobra, ali nama, naviknutim na ideju borbe za ideal (koji ne pita za cijenu) - nedovoljno uvjerljiva i nekako prozaična. Skoro pa dosadna. (Može biti da niko od nas više ne razmišlja tako.)

Vijesti.me

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU