fbpx

Vaške u Bradi

Književnost je, u ono vrijeme kad smo naš izgubljeni tekst pisali, imala drukčije značenje nego danas. Poezija je bila zamjena za raj. Postojalo je određeno oduševljenje knjigom u javnosti, čega danas nema, ili skoro da više nema.

Piše: Semezdin Mehmedinović

U prvom danu ljeta 1988. godine, na Mejtašu, u kući Miljenka Jergovića, slušajući Sirene tulijo od Lačnog Franza s gramofona, dospjeli smo u neko ekstatično raspoloženje, pa smo se – kao dva muzičara uz jedan instrument – smjenjivali za mehaničkom mašinom i tipkali ono što nam je prvo na um padalo. Iz tog neobičnog eksperimenta nastala je duga pjesma u prozi.

Sutradan, nakon triježnjenja, učinilo nam se da pjesma i nije tako loša, i da bi imalo smisla objaviti je. U to vrijeme bio sam urednik u časopisu Lica, pa sam uvrstio pjesmu u sadržaj novog broja. Pjesma je zapremala dvije velike stranice u časopisu. Ali, štampanje tog broja neprestano je odgađano. Tih mjeseci, Lica su bila u nemilosti državnih vlasti koji su plaćali štampanje časopisa. Jedan je raniji broj zabranjen. Takvo je bilo vrijeme, u sjeni su čekali cenzori, konkretni ljudi koji su brinuli o tome što se objavljuje. Zbog čestog odlaganja njegovog objavljivanja, novi broj je u procesu mijenjao i sadržaj. Na kraju nije ni objavljen, svi su članovi Redakcije smijenjeni, a naša pjesma se izgubila. Još uvijek je to bilo vrijeme kad su tekstovi postojali u jednom primjerku, osim ako nisu pretipkani s indigom između stranica tankog pelira, tako da dobiju još jednu ili dvije kopije.

Nakon toga, nastupila su neka ozbiljna vremena, potom rat. Moj prijatelj iz mladosti i ja živjeli smo na velikoj udaljenosti jedan od drugog, na različitim kontinentima, ali smo ipak, s manjim ili većim intenzitetom, sljedećih četvrt stoljeća održavati neku vezu. Ponekad bismo se u našim telefonskim razgovorima sjetili one zajedničke pjesme i sunčanog prvog ljetnog dana u njegovoj kući. U početku, dok nas je sjećanje držalo, mogli smo ponoviti cijele rečenice iz davnog teksta. Ali su godine brzo prolazile i, barem što se mene tiče, pjesma je bila sasvim zaboravljena.

Književnost je, u ono vrijeme kad smo naš izgubljeni tekst pisali, imala drukčije značenje nego danas. Poezija je bila zamjena za raj. Postojalo je određeno oduševljenje knjigom u javnosti, čega danas nema, ili skoro da više nema. Godinama kasnije, dok sam čitao priče koje je napisao Roberto Bolaño, u kojima se veličaju njegova meksička književna prijateljstva, nalazio sam u tim opisima refleksije svoje mladosti. Ima on jedan kratki tekst u kojem kaže, ako bi birao svoj tim s kojim bi trebao opljačkati banku, onda bi ga sastavio od pjesnika, jer oni spadaju među najhrabrije. Kao i mi, i Bolaño dolazi iz macho društva u kojem je poezija spadala u manje muževan književni rod. I možda protiveći se tom uvjerenju, ono što smo u mladosti pisali bilo je buntovno. Tako je i naša zajednička pjesma predstavljala kritiku države i političkog sistema. Čak je i njen naslov, mislili smo tada, bio subverzivan: Vaške u bradi Karla Marxa.

I tako, trideset godina smo živjeli u uvjerenju da tog teksta više nema.

Ali, onda, u septembru 2019, preturajući po silnim papirima i dokumentima u sarajevskom stanu, našao sam našu izgubljenu pjesmu. To je dvolisnica s analognog montažnog stola u štampariji Oslobođenja, sa optički senzitivnim zelenkastim linijama koje služe da se u preciznoj geometrijskoj vertikali na nju može nalijepiti filmski papir s tekstom. Cijela je pjesma stala na dvije stranice, s tim što je ostavljen prostor i za dvije ilustracije koje na dvolisnici nedostaju.
Evo nekoliko početnih rečenica, tek da se dobije utisak o jeziku u kojem je tekst ispisan:

„Na sasvim bijelom zidu: leptir. Ako ga hoću ubiti, moram ga namamiti da poleti. Zidovi nužno moraju ostati bijeli. Zidovi moraju biti čisti. Dragi moji, recite mu da se vine. Neka leptir poleti. Ja ćutim. Ne ćutim, ionako, ništa. Sinoć je prošlo proljeće. Jutros stiglo ljeto. Sretno!“

Nakon ovog mekog uvoda, u žestokim testosteronskim eksplozijama, jer smo mi tada ipak bili u svojim dvadesetim godinama, u ostatku pjesme ubijali smo tog leptira naše mladosti.

Obradovao sam se pronađenoj pjesmi.

Ali kad sam je nakon svih godina ponovo pročitao, bilo mi je jasno da ona nije dobra koliko mi se u ono davno doba činilo, pa bih rekao da i nije štete što je ostala neobjavljena.

Međutim, učinak zaborava donio je i jedno zanimljivo otkriće. Čitajući taj tekst koji smo nas dvojica naizmjence tipkali, ponegdje bih na osnovu ličnog sadržaja uspijevao razdvojiti šta je napisao Miljenko, a šta sam napisao ja, ali u većini naših rečenica više nisam razlikovao ko ih je natipkao. Pjesma je pisana u jednom dahu, skoro iz jedne svijesti, i pouzdano iz jednog jezika.

Naši jezici u vremenu prolaze prirodne promjene. Postoji ona priča o blizancima koji se ne razlikuju, ali ako ih se razdvoji, ako neko vrijeme žive na različitim mjestima, u drugim geografskim i klimatskim uslovima, onda počinju da se mijenjaju, i fizički razlikuju.

Nakon mnogo godina, vratio sam se u svoj jezik, i sada sva ova razlikovanja gledam iz neposredne blizine.

Zaista je tako, svaki jezik prolazi prirodne metamorfoze. A cijeli taj proces podrazumijevaju zvuk, leksičke, semantičke i sintaksičke promjene. Znam da se moj jezik zbog prirode dugogodišnje odvojenosti od ovih prostora u kojima se on aktivno govori, manje mijenjao. Ima Miljenko jedan tekst napisan prije nešto malo više od godine, u kojem je upravo ovaj proces jezičke akulturacije opisao kao antropološku promjenu, u kojoj se osim zaustavljanja na jeziku iz prošlosti, izbjeglice u svojim novim svjetovima, mijenjaju i svoj govor tako što im se čeljust podešava na zahtjeve jezika sredine u kojoj žive (!)

Nekome taj moj jezik može zvučati kao anakronizam, što je sasvim u redu. Kao što i meni u ovom jeziku koji se neprestano mijenja, zna zasmetati prečesta upotreba nekih riječi nepametno odomaćenih, a zaista ih je mnogo, poput recimo ‘funeralno'. Iz nekog razloga ovu riječ vole naši kolumnisti, Miljenko tu nije izuzetak, a ona dolazi od engleske 'funeral' (koje je opet izvedeno iz latinskog ‘funus'), što će reći, sahrana, pogreb, dženaza. Da nabrojim samo nekoliko sinonima za ovu riječ, koja mi smeta naprosto zbog toga što mislim da naša jezička imaginacija, barem kad su smrt i grobljanski rituali u pitanju, nadilazi svaku drugojezičnu imaginaciju.

I da podvučem crtu ispod trideset godina koliko je prošlo od onog podneva u kojem smo skupa pisali pjesmu. Miljenko i ja živimo u dvije različite države koje su mlađe od našega prijateljstva. Jezik kojim se služimo je, reklo bi se, jedan isti. Iako, ima već neko vrijeme, kad naletim na nešto što je moj drug iz mladosti napisao, učini mi se da nas dvojica govorimo jezicima koji su jedan drugome već prilično strani.

Žurnal

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU