fbpx

KULBOURDIeu

Pierre Bourdieu, ‘Nacrt za autoanalizu’ (s francuskoga prevela Milica Pajević, Karpos, Loznica 2019): 'Nacrt' je tekst koji bi trebao pročitati svatko s intelektualnim pretenzijama. Ove prvorazredne zabilješke nisu samo bogata karta intelektualnog polja, nego i lična kronika misaonog otpora.

Piše: Jerko Bakotina

 Zašto, i pre svega, za koga sam ovo pisao? Možda da obeshrabrim biografije i biografe, a da istovremeno iznesem (…) one informacije koje bih ja voleo da sam nalazio kada sam pokušavao da shvatim pisce ili umetnike iz prošlosti – piše u ‘Nacrtu za autoanalizu’ Pierre Bourdieu, autor tridesetak utjecajnih knjiga i jedan od najvećih sociologa svih vremena. Nastavlja kako je pisao s nadom da će čitatelji doživjeti isto što je njemu ponekad uspijevalo: ‘Osećaj da spoznajem neko delo i neki život (…) i da tako mogu da ga aktivno prisvojim, više u smislu simpraksije nego simpatije, u cilju daljeg stvaranja i delanja.’ Ceci n’est pas une autobiographie, stoji na početku knjižice od stotinjak stranica napisane 2001., u zadnjoj godini Bourdieuova života. Zaista, nije autobiografija, nego mapa francuskog intelektualnog života – pojedinaca, disciplina i ideja. ‘Razumeti znači razumeti pre svega polje s kojim i nasuprot kojem se neko formirao’: pedesete godine, kada Bourdieu studira filozofiju na prestižnoj École normale supérieure, doba je hegemonije Sartrea i egzistencijalizma. Iako je osjećao poštovanje prema ‘totalnom intelektualcu’, Bourdieu se ‘izgradio nasuprot svemu što je’ za njega ‘predstavljao sartrovski poduhvat’.
 
Među intelektualcima je tada moda prezirati društvene teorijske tradicije: sociologija je smatrana za ‘prostu naučničku delatnost’ na koju je arogantno gledao ‘svaki, pa i najminorniji pisac, filozof ili čak novinar’. Antagonizmi prema pomodarstvu Bourdieua su vodili marginaliziranim autorima kao što su filozofi znanosti Georges Canguilhem ili Gaston Bachelard, uz klasike sociologije poput Webera ili Maussa. Ključan moment za napuštanje ‘varljive grandioznosti filozofije’ u ime ‘bede sirotinjskih četvrti’ bio je Alžir: odlazi kao vojnik, ali ostaje godinama, provodeći terenska istraživanja, iz čega proizlazi prva knjiga ‘Sociologija Alžira’, na koju će se nasloniti važan ‘Nacrt za teoriju prakse’. S vremenom će postati, piše u šali, ‘lider oslobodilačkog pokreta društvenih nauka protiv imperijalizma filozofije’, ali i protiv ‘planetarne ortodoksije američke sociologije’. Bez njegovih koncepata habitusa, polja, kulturnog kapitala i simboličkog nasilja nezamislive su današnja sociologija, antropologija, kulturni studiji, pa i filozofija. Opisuje svoju različitost u odnosu na autore poput Derride ili Habermasa, odbojnost prema kultu de Sadea i pogledima na seks Klossowskog ili Bataillea, odnos s Aronom, Braudelom, Lévi-Straussom i nizom drugih. Bourdieuov je rad dosljedno išao protiv dominantnih struja, zvale se egzistencijalizam, strukturalizam ili postmodernizam. Najviše prostora posvećuje Foucaultu, čiji su intelektualni projekt i angažman donekle srodni njegovom. No Bourdieu nije ‘glumio intelektualca na francuski način’, što podrazumijeva prestižne ‘političke intervencije, peticije, manifeste ili izjave’, ali i prezir prema direktnom bavljenju društvom: ‘empirijska istraživanja prorocima proletarijata djeluju kao hereza’. Obično je istovremeno vodio niz istraživanja, od proučavanja celibata među seljacima do strukture književnog polja, organizirajući misaoni rad u grupama, nasuprot kultu stvaralačkog pojedinca. S vremenom će izgraditi čitav subverzivni ‘kozmos Bourdieu’: analiza umjetničkih praksi i samih intelektualnih sfera dirala je u svetost elite.
 
Zajedljivo kritizira filozofe: njihov se autizam ‘nigde ne vidi tako dobro kao u onim često patetičnim pokušajima povezivanja sa stvarnim svetom, naročito kroz političke angažmane (staljinizam, maoizam, itd.) čiji neodgovorni utopizam i nerealistična radikalnost potvrđuju da su oni još jedan paradoksalan način poricanja realnosti društvenog sveta’. Sam Bourdieu devedesetih je postao jedan od najangažiranijih francuskih intelektualaca, žestoko se protiveći neoliberalizmu i tiraniji tržišta. Međutim, u rasprave je ulazio oboružan znanstvenom strogošću, poznavanjem stvarnosti i poštenjem. ‘Inače ste klaun. Ako uključivanje u politiku znači da počinjete lupati besmislice, prestajete biti intelektualac’, kaže u dokumentarcu ‘La sociologie est un sport de combat’. Premda negira važnost Marxa za svoj rad i opredjeljenje – ‘Nisam bio komunista kada su to intelektualci većinom bili, i nisam se odavao antikomunizmu kojem su oni neretko podlegali kada to više nisu bili’ – čitav život bio je na strani klasno, rasno i rodno potlačenih. Na posljednjim stranicama ipak ‘autobiografski’ finom emocionalnošću opisuje odrastanje u siromaštvu u selu nedaleko od Béarna, strukturu osjećaja francuske provincije, suočavanje s klasnim rasizmom tijekom života u internatu.
 
‘Nacrt’ je tekst koji bi trebao pročitati svatko s intelektualnim pretenzijama. Ove prvorazredne zabilješke nisu samo bogata karta intelektualnog polja i tankoćutna analiza vlastite putanje, nego i lična kronika misaonog otpora.

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU