fbpx

Banjaluka02 Tanja Stupar Trifunovic pjesnikinja foto Sinisa Pasalic

Spuštaš se na mene kao umor. Težinom vlastitog očaja. U dahu kao molitvu izgovaraš:„Strah me je, znaš li gdje mi živimo, ne smijem ni da mislim.“ I ne mislimo. Lijepo nemišljenje je kao praznina prije stvaranja, još nije stigao strah da nešto jesi i svijest da to jesi možeš izgubiti.

(Odlomci)

 
***
 
 
Sanjala sam oca. Hodao je oko kuće. Onda je sjeo na stari kauč izbačen na trijemu, koji smo tu držali ljeti za odmor. Pogledao me je tužno. I ja njega. Oboje smo mislili o istom, ali nijedno to nije smjelo izgovoriti. Znali smo da je umro. Ali njegove oči su govorile moram tu biti jer ne znam nigdje drugo da odem. I legao je i ispružio noge i čeprkao male kraste kojima je bila osuta njegova koža u poodmakloj fazi bolesti. Bio je mršav i blijed. I pričao je nešto majci, meni, pravio je planove. Majka ga je gledala rastrojeno. Činio ju je nervoznom. Ni poslije smrti je ne ostavlja na miru. Njihove bolesti su ih još više udaljile. Njegova se ulila u tijelo, njena u duh. Izlazila je iz sobe i vraćala se u nju još smušenija. Nešto će već učiniti da sve ovo prestane. Nešto je mrmljala, povlačila je rub košulje i uvrtala ga oko prsta. Njene oči su s godinama postajale sve zažarenije i ljuće. Kao da su u nekoj trajnoj groznici. On ju je pomirljivo gledao. Nekad davno je i on bio ljut, ali sada je mrtav, pomiren sa stvarima i samo želi biti tu i voditi obični svakodnevni život konačno porobljen svojim navikama. Ne zna što nju toliko ljuti.
 
Iznenadno sam se budila iz ovakvih snova i plakala. Pretvarala bih se u dijete koje jeca i ponavlja tata, mama. U mojim snovima nikad nije bilo ničeg fantastičnog, nikakvih nadnaravnih bića, samo surovo realni odsječci života koji su se u beskraj ponavljali i proživljavali. Kao filmovi u nastavcima. Bio je vikend i Marija je bila tu. Zagrlila me je i pitala šta mi je. Govorila sam joj do jutra o mojim roditeljima. Kako su se stalno svađali, kako je otac dolazio i odlazio izmišljajući neke poslove. U drugim gradovima i zemljama. Ponekad su se i tukli, češće je to bilo bacanje stvari po kući. Ponekad su tukli mene. Bila sam ljuta i nesnosna. Tako su govorili. U toj sveopštoj histeriji vjerujem da jesam. S godinama on je postajao mirniji, a ona sve nemirnija, nesrećnija i ljuća. Valjda su se gorčina i umor nakupili u njoj. U početku su se voljeli. Strastveno i euforično. Onda je on počeo odlaziti. Pravdao se da tu nema posla. Da nam treba novac. Bila su teška vremena. I ona nikad za njega nisu prestala. Ona bi bila nesrećna kad je odlazio i radovala se povracima. Vremenom više nije mogla podnijeti ništa od toga. Jednako ju je nervirao i kad ide i kad je tu. Kasnije, kada bi odlazio, zapadala je u euforiju, razmještala bi stvari po kući i tjerala me da joj pomažem vući ormare, pomjerati police, stolove… To bi trajalo danima. Činila se čak i veselom na trenutke. Odlazila bi na pijacu i kupovala polovne stvari, farbala ih i ukrašavala. Kupovala bi platna u knjižari i crtala. Počinjala bi opet priču o tome kako je mogla biti slikarka da je on nije upropastio. I ja. Jer da nije ostala trudna sa mnom, sigurno bi završila Akademiju. Zaboravljala bi da nije prošla prijemni. Samo je zurila u mene kao u kakvu smetnju. Zvala je svoje društvo. Pili su i galamili. Govorila je kako je to jedan umjetnički svijet koji je za razliku od mog oca razumije. Onda bi joj bila muka i od njih. Zatvarala bi se u sobu i danima plakala. Poslije nekog vremena je valjda shvatila da joj treba pomoć pa se počela liječiti. Lijekove je nekad uzimala, nekad ne. Kada je bila srećna, družila bi se i pila, kada bi bila slomljena, opet bi odlazila doktoru po lijekove. I sa mnom je bilo slično kao i sa slikarstvom i lijekovima, uzimala me i odbacivala. Nekad me je trebala, bila sam smisao njenog života i razlog što uopšte još živi, a nekad sam bila smetnja i kočnica blistavoj budućnosti koja nikad nije stigla. Živjele smo na zanjihanoj klackalici. Letjela sam gore i padala dolje skupa s njom. Onda sam se udala i izdala je. Ja sam se snašla i bilo me je baš briga za nju. Pa, da, udala sam se za profesora, nisam bila budala kao ona da se udam za nekog poput mog oca. Mudrica sam. Dobro, malo joj je čudno kako mi ne smeta što je toliko stariji, njoj bi to smetalo. Ni ti tračevi da sam ga otela od žene. Pa sav grad priča. Ništa je od mene čudi. Bila sam ista kao otac, samo mislim na sebe i baš me briga za nju i za druge ljude. To se poklopilo sa trajnim povratkom oca koji je, kako je ona konstatovala, došao da umre njoj na grbači. Sad se sjetio da ima ženu kad je bolestan. On se više nije svađao. Sređivao je baštu i ogradu. Svaki put kad bi ih posjetila pričao je o toj bašti i o radovima oko kuće. To je bila tema sa beskrajnim ponavljanjem i vrlo malim izmjenama. Zatekla bih ih, kad bih dolazila, kako sjede na trijemu i piju kafu. U njenim očima bilo je sve više gustog i neprohodnog umora.Nisam ih često posjećivala. Meni još nije bilo ni trideset i sve što sam tada htjela je da budem što dalje od njih. Iako smo živjeli u istom gradu. Uvijek sam imala dobre razloge da odložim posjetu ili da se ona svede na svega pola sata dok popijemo kafu. On je umro tiho i neprimjetno, kao da je otišao da radi u bašti i zaboravio da se vrati. Majka se ponovo počela ponašati kao u ono vrijeme kad je išao na svoja putovanja; krivila ga je, potom likovala što ga nema i sređivala kuću, onda plakala i govorila koliko ga je voljela, a evo šta joj je uradio, otišao je, opet.
 
 
 
***
 
 
Spuštaš se na mene kao umor. Težinom vlastitog očaja. U dahu kao molitvu izgovaraš:„Strah me je, znaš li gdje mi živimo, ne smijem ni da mislim.“
I ne mislimo. Lijepo nemišljenje je kao praznina prije stvaranja, još nije stigao strah da nešto jesi i svijest da to jesi možeš izgubiti.
Ispred ljudi uglavnom trči njihov strah brži od nogu, ruku, riječi ili sjenke koju bacaju. Prvo ide strah pa sve drugo.
Hodam uz obalu gore-dolje kao poludjeli čuvar rose, trave i Memljivog i teškog mirisa vode i zemlje oko nje. Gdje mi živimo, govorim travi, vodi, drveću i nebu iznad. Oni ravnodušno ćute. Znači ljudi su problem. Živimo među ljudima. Zar to ne bi trebalo biti lijepo.
Zar nas nisu tako učili. Da je lijepo i toplo među najmilijima. Ali onda jedan šamar para vazduh i pozdravlja lice. Tijelo. Dlanom. Ova vrelina prži. Pečati ostaju svud po tijelu. Modri. Zeleni. Crveni. Prevaspitavanje kože.
Šetaš gola po sobi. Nagost te ne plaši. Samo ljudi.
„Ljudi su grabežljivci“, kažeš, „njihovi očnjaci kad-tad završe u nečijem mesu ma koliko zurili u zelenilo prirode i salatu na pijaci.“
Koži je ugodno, sunčaš se na parketu. Pored su novine, kafa i mačka od kolegice u čijem stanu se izležavamo.
Govoriš savjetodavnim glasom mudre starice: „I ti treba da nabaviš mačku, mnogo si nervozna. Mačke umiruju.“
I umiriš se da posvjedočiš tome.
Nasilje među prizorima. Oni lome jedan drugog prelako.
Prebrzo.
Izmještaju me iz jednog i uranjaju u drugi. I ja se odmah otvaram prema mogućnosti šta će ponuditi slijedeći. Čega ću se sjetiti. A sjećanje je kao polupano i pomahnitalo ogledalo reflektovalo odbljeske
kože, tvojih bedara, tvoga i moga ludila koja su činila nekakav bolan sklad. Hronologija dešavanja je uzmicala pred impulsima koji su se smjenjivali utrkujući se sa sviješću, praveći joj zamke i zamagljujući je svaki put novim tumačenjima. Svijet među našim dlanovima je bujao od nježnih latica koje evociraju početak proljeća i doba nevinosti ka neprohodnim prašumama u koje smo sve dublje zalazile.
Dublje. Mračnije. Unutra.
Sada već oštra mačeta iz tvojih očiju presijeca zamršene niti.
O, kako me samo sočno i žestoko mrziš. Prelaziš pogledom kao žiletom preko mojih slabosti. I pritiskaš oštricu uz kožu sve jače. Sve te igre ponesene sa sobom iz najranijeg djetinjstva, u paketiću za preživljavanje. Neko je mučio životinje, neko druge, neko sebe. Neko je kombinovao.
„Vidiš li šta se dešava u svijetu?“
Govoriš odlučno, svaka naredna rečenica je kao zvuk uzbune i mračnog proroštva.
„Prošlo je vrijeme psihologizacije. Na noge se obuvaju čizme i gaze se baruštine i baruštine smeća kojeg smo ostavili iza sebe. Savremeni čovjek će se ugušiti u vlastitom đubretu. Predstoji nam borba.“
Govorim ti kako borba nikad nije ni prestala i kako ljudi sukobe kao smeće izbacuju iz sebe.
„Rat je veliki talas koji odnese mušice. Druge veće životinje ovo zabavlja.“
Brišem sa stola popadale mušice. Gasim svjetlo i govorim ti da idemo. Iz privremenog prostora koji nije naš. Koji trenutno nastanjujemo tijelima i mirisima. Slaveći veličinu trenutka.
 
Mislim o tom kako su svi ti kratki predasi, kao i ono jato mušica što su maloprije letjele pa popadale po stolu, stvarima i nama, spaljeni trenuci. Malena tijela u grču rasuta po nehajnim podlogama za umiranje. A ipak, ima nešto ganutljivo u potrebi da se od sitnih mrtvih čestica napravi slika koja zatitra i oživi. Koja nas zavodi u sjećanju.
Koja živi mimo ukočenih tijela mušica, mimo ove sobe, mimo nas.
Mimo ove trenutne laži koja će, kada odleti od nas, postati neka sutrašnja istina neopterećena našim smiješnim zahtjevima, željama i grčenjima tijela.
 
 
Foto Siniša Pašalić (RAS)
 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU