fbpx

Ivo Andric

Velikom snagom i vještinom slikao je Andrić žarke i živopisne likove. Uzbudljivo, fantastično ime „Prokleta avlija“ momentalno nas podsjeća na ono orijentalno i tajanstveno. Dok čitamo Andrićeve priče ulazimo u misteriozni svijet Istoka, svijet magičnog što nas vuče dublje da saznamo sve tajne i istine.

piše: Ilijana Božić

Kao da koračamo kroz tamu dok nas njegova riječ vodi do neslućenih ljepota s one strane ovog svijeta, gdje u mračnoj, prokletoj avliji fra Petar otkriva životne sreće i nesreće. Tamnica se traumatično usjekla u život mnogih Andrićevih junaka i u piščevu ranu mladost odakle dosežu njene mračne slike. Ona je tragično mjesto u kome se raskoš ljudskih želja svodi na jednu jedinu: da se što prije izađe na slobodu. A izlaz se često ne vidi. Na tijesnom avlijskom prostoru kao na pozornici poroka, bezakonja i zla pojava jednog nevinog čovjeka stradalnički je besmislena i potresna. Dok krivce stigne zalužena kazna, mnogi stradaju bez krivice pa se tako na najbolji način vidi koliko zla ima i koliko može da ga bude u ljudskim postupcima i namjerama onog trenutka kada ljudi izgube vjeru jedni u druge. U tom prokletom kazamatu sukobljavaju se dvije velike kulture i civilizacije, istočna i zapadna. Taj spoj ogleda se u mentalitetu junaka, kao i u načinu slikanja života i razmišljanja. Rešetke ćelije postaju simboličan i realan okvir fra Petrove priče o avliji. Čovjekov pogled na svijet probija se kroz rešetke, sva ljudska stanovišta dopiru do nas sa one strane rešetaka. U djelu kaže:

“Ako hoćeš da znaš kakva je neka država i njena uprava, i kakva im je budućnost, gledaj samo da saznaš koliko u toj zemlji ima čestitih i nevinih ljudi po zatvorima, a koliko je zlikovaca i prestupnika na slobodi. To će ti najbolje kazati”.

ivo andric2

Prilikom posjete Istanbulu 1953. godine Andrić nije bio siguran gdje bi ta avlija mogla biti. On eksplicitno izjavljuje da ona nije bila na prostoru Jedikula, smatra da se nalazila na području Tophane niže od Aja Sofije, a opisao ju je onako kako ju je on zamislio. Pored Istanbula pisac je tada posjetio Brusu, Izmir i Ankaru. Utiske, zapažanja, ljude i doživljaje utkao je u „Prokletu avliju“. O svom boravku u Turskoj kazivao je 21. aprila 1954. godine prilikom gostovanja na Radio Beogradu i to povodom Titovog putovanja u tu zemlju. Kazao je:

„To je jedna od onih zemalja u kojima se oštro i slikovito sučeljavaju prošlost i sadašnjost, ali to je zemlja u kojoj prošlost ne guši i ne potiskuje savremeni život i razvitak, a taj život opet ostavlja prošlosti njeno pravo i dostojno mesto. Zbog toga je za našeg čoveka, naročito za pisca, putovanje po Turskoj radost oku i hrana duhu...“.

Koliko je bio oduševljen orijentom i ljepotom jutra u Istanbulu vidimo iz riječi koje je napisao u „Prokletoj avliji“:

„A kakvo je svitanje u Stambolu! Kazati se ne može. To nit sam prije toga vidio nit ću ikad više viditi. (Bog zar tako htio i dao svaku ljepotu dušmaninu!) Nebo porumeni pa siđe na zemlju, ima ga za svakog, za bogata i za siromaha, za sultana i za roba i hapšenika“.

Da se zaista divio Istanbulu posvjedočio je i Zuko Džumhur koji je tvrdio da je Carigrad za Andrića bio jedan od najljepših gradova. Prilikom Andrićevog boravka tamo, njih dvojica su se susreli a taj susret je opisao Džumhur riječima:

„U Istanbulu smo tada proveli nekoliko nezaboravnih dana. Bilo je lepo vreme i Andrić mi je govorio, u tim šetnjama po starom Stambolu, da će umreti i da se neće moći opredeliti koji je najlepši grad na svetu - Lisabon ili Istanbul?“.

Za njihov susret vezana je jedna anegdota, naime Džumhur se slučajno tada našao u Istanbulu, sačekao je Andrića na željezničkoj stanici „Sirkedži“ i rekao mu po izlasku iz spavaćih kola:

„Sramota, u Istanbul dolazi najveći turski pisac svih vremena, a niko ga ne dočekuje osim mene“.

Brusa koju je posjetio prilikom obilaska Turske podsjećala ga je na Sarajevo. Kraći opis nalazimo u „Prokletoj avliji“:

„Džemova vojska, pod Kedik pašom, stigla je do Bruse, drevnog središta osmanske vlasti, lepog zelenog grada na padinama visoke planine, i zauzela je borbom“.

Smirna, primorski grad na obalama Egejskog mora, Andrića je podsjećala na Split:

„Stavite Smirnu pored Splita i ona se nimalo neće postideti...Jeste li videli kako Turci uveče vole da izađu na obalu Bosfora, Dardanela, u Čanakaleu, ili na izmirsku obalu. Izaći uveče i negde sesti, to je za Turčina kao otići u džamiju.“

U Prokletoj avliji Smirnu ovako opisuje Haim:

„Šta je Smirna? Kad pogledaš odozgo sa one zaravni ispod Kadife Kale, izgleda ti da nema kraja. I jeste prostrana. Mnogo kuća i mnogo naroda“.

Nastanak

U jednom tekstu Andriću, Branko Lazarević navodi da je pisanje „Proklete avlije“ započeto 1928. godine, za vrijeme Andrićevog službovanja u Madridu. Tragovi Džemovog i Ćamilovog prisustva sačuvani su na listovima s pečatima i nazivima madridskih hotela u zaglavlju. Andrić je o tome kazao:

“Prokletu avliju nosio sam u sebi punih sedamnaest godina. Nekidan smo Vera i ja   rekonstruisali vreme njenog nastanka i ispalo je baš nekako toliko. U dnevniku smo pronašli datume koje sam unosio u madridskim poslastičarnicama, rimskim hotelima i drugim konačištima po Evropi”.

Na praznim stranicama programa od dvadesetak strana pravio je bilješke. Na jednoj je pisalo:

„Tihi i učtivi u razgovoru oni su nemilosrdni prema stranima i preki prema ljudima“.

U Prokletoj avliji prisutni su i autobiografski elementi, jer je Andrić kao mladobosanac ležao u zatvorskoj ćeliji u Mariboru. Ova intmna priča govori nam o fratarskoj vijernosti, o tragičnoj sudbini jednog otomanskog princa, o ljudskoj prirodi suočenoj sa tamnovanjem i životom u skučenosti i zlosrećnim sudbinama. Priča nam Andrić o nevinosti čovjekovoj i o tome koliko je važno vlastima da li je neko kriv ili nije. Andrić je avliju posmatrao kao mjesto ograđeno od drugog svijeta, za nju su se vezivale njegove mladalačke uspomene iz Sarajeva i Višegrada. O njoj je govorio kao o prostoru u koji treba ulaziti sa velikom opreznošću. Kazao je:

„Tamnovanje mi je pomoglo u znatnoj meri da upoznam svet iza rešetaka, osuđenike, hapsanidžije i podmuklu pravdu. Tu sam se iz usta zatvorenika naslušao svega i svačega. Doživljaji iz mariborske kaznionice, u kojoj su neki zatvorenici znali da pričaju do zore - najviše, zna se, o ženama-iskoristio sam prilikom pisanja poglavlja „Proklete avlije“.

Iz mraka tog kazamata izvodi nas priča fra Petra, brljbljivog Haima, Ćamila iz Smirne i anonimnog mladića kojeg fra Petar na početku naziva Ahbab što u stvari znači prijatelj. Petrova otkrića djeluju misteriozno. Pored njih Andrić je izdvajao i Karađoza. Zanimljivo je da je fra Petar postojao. Govorilo se: „Sretan kao fra Petar“. Fratri o kojima je Andrić pisao uglavnom su bili sveštenici iz manastira Kreševa, Fojnice i Kraljevske Sutjeske. O fra Petru se govorilo da je volio bilješke i da je o tome savjetovao mlađe. O Ćamilu je Andrić kazao:

„Kad ne bi postojale takve ličnosti kao Ćamil, onda mi ne bismo znali koliku nesreću čovjeku mogu donijeti religija i politika..Da u čoveku postoji tragika samim postojanjem religije i politike...Tu je sve počelo...Kako to čovek da shvati, kada u literaturi ne bi postojao jedan Ćamil? Njemu je otac bio Turčin, majka Grkinja...I, eto odatle je počelo...A osim toga, njegovo bavljenje istorijom, takođe mu je donelo nesreću“.

ivo andric1

O Ćamil efendiji

„Opasni mogu biti ljudi koji zbog svoje ograničenosti neograničeno veruju u svoju pamet i pronicljivost i u tačnost svakog svog suda i zaključka"

Petnaestak zgrada povezanih visokim zidom unutar koga je ogromno, izduženo i strmo dvorište nepravilnog oblika stecište je raznih rasa i naroda. Okrutan prostor ispaštanja kome nema granica torturi koja potkopava temelje svakog bića. Poniremo u život avlije od samog Latifage, kreatora jednog novog poretka u njoj. Onog koga njegovi nesrećni podanici nazivaju Karađoz po ličnosti iz turskog pozorišta sjenki. On kao da u taj vilajet dolazi iz nekog mračnog zemaljskog i nezemaljskog carstva sjenki. Ubrzo nam se na sceni otkriva Ćamil tursko-grčki melez koji se identifikovao sa Džemom, nesrećnim sultanom iz 15. vijeka, tursko-srpskim melezom. U glavi Ćamilovoj prikazana je drevna priča o dva brata, tragična storija o životu, ludilu i samoubistvu Ćamilove majke, Grkinje koja se iz nedovoljno objašnjivih razloga udala za mnogo starijeg Turčina izazivajući prezir kod svojih sunarodnika. Vidimo da su fokusiranost na majku, njegov ljubavni poraz, drugovanje sa knjigama doveli do šizofrenog podvajanje njegove ličnosti.

Prepoznajemo sve one tužne ljudske sudbine u Ćamilu, sve njih koji nose nekakvo prokletstvo i prije svog postojanja, a za to ih je predodredila tužna sudbina njihovih predaka u ovom slučaju majke. Dječak odrasta uz oca koji podržava njegovo interesovanje za učenje. Međutim, on ubrzo doživljava ličnu tragediju koju je na prostoru Balkana doživjelo mnogo mladih. On shvata da ne može da se oženi sa djevojkom koju voli i to zbog svoje nacionalnosti, vjere i porodičnog porijekla tačnije svega onoga što čini identitet. Na primjeru zabranjene ljubavi on shvata kakve podjele vladaju među ljudima. Razumljivo je zašto je usamljenička i tragična pozicija sultana Džema toliko pogodila Ćamila. Razočaran, osujećen u sopstvenim željama i nadanjima, odbačen od društva on je u istorijskoj priči o nesrećnom sultanu pronašao dio sebe. Ćamil fra Petru objašnjava da ne može ozdraviti, jer nije ni bolestan, jer „od sebe nema lijeka“. Shvatamo da nebitan, marginalizovan mali čovjek pada jer je svojom pričom dotakao univerzalnu, opasnu istinu o ponovljivosti svega. Budući da pričom o Džem sultanu podsjeća vlast na bolnu tačku on postaje prijetnja i mora da bude uklonjen. Sva tragika Ćamilovog lika leži u tome što je pokušavao da nađe utjehu i svrhu u svom životu. On je samo želio da udovolji svojoj ranjenoj, umjetnički osjetljivoj duši. Bavljenje istorijom i umjetnošću biva kažnjeno od državnog poretka. Sve je učinjeno kako bi nam se prikazala njegova fantomska priroda. Detaljno je prikazana Ćamilova biografija sa traumatičnim trenucima koji dovode do šizofrenog podvajanja njegove ličnosti, do sutona njegove svijesti, do positovjećivanja sa bivšim sultaniom i sapatnikom. Vidimo kako šizofreničar konstruiše privatni univerzum koji mu pruža moć. Mir koji mu realni svijet uskraćuje. Posmatramo kako šizofrenija može biti rezultat prepuštenosti velikim snovima.

Andrić nam kroz ovo djelo prikazuje krivicu u društveno, individualno-psihološkom, ali i metafizičkom smislu. Obrazlaže problem identiteta i strah kao pokretač dvosmjernog karaktera ljudskog ponašanja, kao i to šta navodi čovjeka na napad i na odbranu. Ukazuje nam na iracionalnost društvenih institucija i državnog poretka. Avlija je pretvorena u raspravu o autentičnom i lažnom, o svjedočenju viđenog i svjedočenju putem naslućivanja, odnosno o realnom i nerealnom.

Autor: impulsportal.net

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU