790x450bauman

Holokaust se ne može promatrati kao iracionalan izljev ostataka predmodernoga barbarstva – on je bio legitiman stanar u kući modernosti, koja ga je kreirala

Prijevod knjige jednog od najznačajnijih suvremenih sociologa Zygmunta Baumana prošle je godine, u prijevodu Srđana Dvornika, i objavi nakladnika TIM press, izašao u Hrvatskoj. On predstavlja ultimativan intelektualni događaj, nezaobilaznu kulturološku činjenicu. Obimna studija velikog poljsko-židovskog sociologa i filozofa Zygmunta Baumana, rođenog 1925. godine u Poznanju, preminulog početkom 2017. godine, koji je radio na sveučilištima u Varšavi, Tel Avivu i Leedsu, predstavlja ohlađenim i trezvenim znanstvenim jezikom, sredstvima i metodama, iznimno uspješno realizirano nastojanje da se činjenica holokausta shvati i sagleda – ne kao slika na zidu, odvojena od zida ramom, već kao prozor, kroz kojega, ukoliko se odlučimo gledati kroz njega, vide mnoge, inače nevidljive stvari – kako će na početku ovog pomnog razmatranja kazati autor.

Početna je teza ovoga istraživanja o odnosu modernoga doba i ideje i realizacije nacističkoga režima masovnoga istrebljenja populacije određene za to (populacije koju čini više od 20 milijuna ljudi ubijenih po Hitlerovoj zapovijedi, od čega na Židove otpada brojka od 6 milijuna tragično pogubljenih nevinih žrtava), da tragedija holokausta ne predstavlja iznimku, eksces ili prekid u normalnom tijeku povijesti. Naprotiv, ustvrditi će Bauman već na početku knjige, „holokaust je rođen i proveden u našem modernom racionalnom društvu, na visokom stadiju naše civilizacije i na vrhu ljudskog kulturnog dostignuća“. Iz razloga jer je tome tako, logično je ustvrditi da je holokaust problem ovoga društva, civilizacije i kulture, jer je kreiran i proveden alatima i instrumentarijem, sveprisutnom podrškom i poslušnosti vremena čiji smo i sami sudionici.

Ova zlokobna, ali na žalost istinita teza, nameće se kao neminovna nužnost individualnog promišljanja, na koje ovaj temeljito učinjeni rad poziva i kakvim se bavi, pa stoga cjelokupno djelo „Modernost i holokaust“ djeluje kao svojevrsno otrežnjenje za čitaoca. Zygmunt Bauman, vodeći se ovim temeljnim naznakama koje oblikuju cijelu knjigu, zapravo animira i poziva na aktivan pristup ne samo intelektualne, već sve misleće i djelatne ljudske zajednice, problemu, činjenici holokausta, koji, kako ističe, ne smije biti prepušten procesima koji će biti vezani isključivo uz židovsku zajednicu, niti gurani u usko specijalističke grane djelatnosti prepuštene znanstvenim institutima, fondacijama… Istovremeno zapaža da, kada se svekolika ljudska javnost pozove na promišljanje o tom najstrašnijem pitanju – „kako je bila moguća takva grozota, kako se to moglo dogoditi u srcu najciviliziranijeg dijela svijeta“, to pitanje javnost rijetko uznemiri i pozove na istinsko traganje za odgovorima.

Rasprava o krivnji, ističe Bauman, maskira se u analizu uzroka. Traga se za uzrocima te grozote, i nalazi ih se u Hitlerovoj opsesiji, u pokornosti njegovih pristaša, okrutnosti njegovih sljedbenika i moralnoj iskvarenosti koju su posijala njegova shvaćanja. Bauman u takvom objašnjenju vidi svojevrstan konformizam, jer ono sa sobom nosi takozvanu „udobnost samoodriješenja“, poziciju u kojoj se čovjek lišava pitanja vezanih uz osobnu moralnu i političku odgovornost. Ono što njega u ovoj studiji zanima, i što se tijekom razrade cijeloga problema pokazuje kao pitanje od značaja, koje se nameće nakon događanja holokausta, jest pitanje o tome kako mi danas živimo u našim modernim, suvremenim društvima, kakve su naše današnje interakcije, koliko su valjane naše institucije? To pitanje i ta poruka, koje bismo trebali izvući razmatrajući cjelokupno iskustvo holokausta su ušutkani, napominje Bauman, a upravo je iskustvo holokausta ono iskustvo koje sadrži bitne informacije o društvu čiji smo članovi.

Bauman kritizira sociološke znanosti, ukazujući na to da ortodoksna sociologija isporučuje poruku kako je holokaust greška, a ne proizvod modernosti, pozivajući se pri tome na neke značajne studije holokausta, na autore kao što su Helen Fein ili Necham Tec. No, jednako tako, greška bi bila, napominje, holokaust proglasiti „paradigmom“ moderne civilizacije, njenim „normalnim“ proizvodom ili „povijesnom tendencijom“. Holokaust je, precizno određuje - „mogućnost koju modernost sadrži“.

Ono čega se pri tome plašimo, jest činjenica da lice modernoga svijeta kojemu se divimo, i skriveno lice tog istog svijeta koje je razotkrio holokaust, ne samo da savršeno harmonizirano funkcioniraju na „istome tijelu“, već ne mogu postojati jedno bez drugoga.

Bauman navodi listu autora, koji su se unutar svojih studija na temu holokausta dotakli činjenica koje svjedoče o holokaustu kao o proizvodu modernoga doba, poput Henry Feingolda, koji govori o Auschwitzu kao „svjetskom proširenju modernog tvorničkog sustava“ u kojemu su sirovina bila ljudska bića, a konačan proizvod bila je smrt. Povjesničar Raul Hilberg zaključuje da je mašinerija uništenja bila organizirana zajednica njemačkoga društva u cjelini, u jednoj od svojih posebnih uloga. Teolog Richard L. Rubenstein kao konačnu poruku holokausta izvlači misao o tome kako holokaust svjedoči o napretku civilizacije, o mjestu dostignuća na kojemu su industrijski potencijal i tehnološko praktično znanje dosegnuli nove visine.

Holokaust je potvrda da je to što se dogodilo posve u domeni ljudskih mogućnosti, i da se je takvo što moglo, i jednako tako može, dogoditi bilo gdje. „Auschwitz proširuje univerzum svijesti ništa manje nego što to čini spuštanje na Mjesec“, zaključiti će Zygmunt Bauman, predlažući da se na iskustvo holokausta gleda kao na vrst sociološkoga laboratorija, kao na test skrivenih mogućnosti modernoga društva. „Ako nas lekcija o masovnom ubijanju može ičemu naučiti, uči nas tome da sprječavanje sličnih pojava barbarstva očito traži još više napora civiliziranja“, kazati će Bauman, napominjući kako je upravo racionalan svijet moderne civilizacije učinio zamislivim holokaust, koji predstavlja „tehnološko dostignuće industrijskog društva i organizacijsko dostignuće birokratskog društva.“

Birokratska pedanterija, skrb za precizne detalje birokratske regulacije i za pridržavanje zakona iskrsnuli su u neviđenoj usklađenosti i funkcioniranju, iako se taj ogromni birokratski aparat bavio masovnim ubijanjem divovskih razmjera. Odjel koji je u stožeru SS-a bio odgovoran za uništenje europskih Židova službeno je bio nazvan Odsjek za upravu i privredu, a i sama ideja istrebljenja u velikoj je mjeri bila rezultat birokratske kulture. „Niti u jednoj točki svojega mučnoga i dugotrajnoga procesa holokaust nije došao u sukob sa načelima racionalnosti – konačno rješenje nastalo je iz istinski racionalne brige za čišćenjem, a stvorila ga je birokracija, vjerna svojoj formi i svrsi.“ Drugim riječima, holokaust se ne može promatrati kao iracionalan izljev ostataka predmodernoga barbarstva – on je bio legitiman stanar u kući modernosti, koja ga je kreirala. Zygmunt Bauman tvrdi kako je birokratska kultura, koja nas navodi da društvo gledamo kao predmet uprave, kao prirodu koju treba „svladati“, „prepraviti“, kao vrt kojega treba urediti i silom držati u planiranom obliku (pri tome vrtlarski sustav dijeli vegetaciju na „kulturne biljke“, o kojima treba brinuti, i korov kojega treba istrijebiti), tvorila upravo onu atmosferu u kojoj se ideju holokausta moglo začeti, razvijati i dovesti do zaključka. On pokazuje kako su duh instrumentalne racionalnosti i njegov moderni, birokratski oblik institucionalizacije učinili rješenja u stilu holokausta „razumnima“.

Kako su se obični Nijemci preobrazili u Nijemce počinitelje masovnog zločina? Prema mišljenju mirotvorca i profesora socijalne etike Herberta C. Kelmana, moralne inhibicije naspram nasilnih zlodjela može se oslabiti stjecajem triju uvjeta – službenim odredbama koje dolaze iz zakonski ovlaštenih ustanova, akcijama koje su rutinizirane, tijekom kojih se postupa po pravilima, i gdje su uloge precizno raspodijeljene, dok su žrtve nasilja, ideološkim definicijama i indoktrinacijom, dehumanizirane. Ideal discipline, koji podrazumijeva totalnu identifikaciju s organizacijom, i podređenost pravilima, ljudske osobnosti oslobađaju moralne prosudbe – osobna se savjest, a time i sućut, kao prirodna reakcija na zlo i nasilje, poništava.

Pojam „moralnoga sljepila“ najbolje definira prirodnu sklonost čovjeka da se ne brine više nego što je nužno – a ta vrst gotovo refleksivnog stava ne shvaća se kao velika moralna sramota, stoga čovjekovo uzdržavanje od propitivanja cijeloga uzročnoga lanca ne dolazi pod naročit upit. Američki profesor filozofije John Lachs moment „posredovanog djelovanja“ – pojavu da čovjekovo djelovanje obavlja za njega netko drugi, posrednik koji stoji između njega i njegovog djelovanja, onemogućujući mu da ga izravno doživi, izdvaja kao jednu od najutjecajnijih značajki modernoga doba. Rezultat posredovanog djelovanja jest taj da izvršene postupke na koncu nitko ne smatra svojima, a takav se učinak postiže kada se same žrtve učini psihološki nevidljivima, ubijanjem „na daljinu“, daleko od očiju.

Proces civiliziranja, zaključit će Bauman, tako je, uz ostalo, proces kojim se upotrebu i primjenu nasilja oslobađa moralnog proračuna i kojim se priželjkivane ciljeve racionalnosti emancipira od upletanja etičkih normi ili moralnih inhibicija. Tendencija da se upotrebu nasilja podredi racionalnom proračunu zapravo je konstitutivna značajka moderne civilizacije, kojoj je glavna preokupacija „ušutkavanje morala“.

Bauman razmatra i povijesnu rasprostranjenost antisemitskih stavova, pomno i studiozno objašnjava interesantan, trajno paradoksalan odnos i spone između židovstva i kršćanstva. Ustvrđuje kako je „konceptualni Židov predstavljao sliku prekoračenja granica i bilo kakvog ponašanja koje ne predstavlja bezuvjetnu odanost i nedvosmislen odabir“. Autor stavlja pozornost na zapletenost Židova u klasne borbe, gdje su dva suprotstavljena klasna antagonizma za Židove smatrala da stoje „na suprotnoj strani barikade“, i stupnjevito pokazuje povijesni i socijalni put zrenja i formiranja modernoga antisemitizma. No, najvažnija dimenzija endemske židovske neukalupljenosti koja je utjecala na oblik modernog antisemitizma bila je činjenica da su Židovi bili, kako je isticala Hannah Arendt, „nenacionalni element u svijetu rastućih ili postojećih nacija“. Zbog teritorijalne raspršenosti i sveprisutnosti, Židovi su bili internacionalna nacija, nenacionalna nacija, unutar svake nacije bili su „unutarnji neprijatelji“.

Kroz daljnja razmatranja autor dolazi i do pojma rasizma, čiju filozofsku bit tumači riječima: „Čovjek jest, prije nego što djeluje; ništa od onoga što on čini ne može promijeniti ono što on jest.“ Rasizam je nezamisliv bez napretka moderne znanosti, moderne tehnologije i modernih oblika državne vlasti, i kao takav, ustvrditi će autor, rasizam je strogo moderan proizvod. On dolazi na svoje samo u kontekstu projekta savršenog društva i namjere da ga se provede planskim i dosljednim naporom, a u slučaju holokausta projekt je bio tisućgodišnji Reich – kraljevstvo oslobođenog Njemačkog Duha. Baumanova studija pokazuje koliku su potporu rasizmu, time i holokaustu, dali pioniri znanosti.

Nestanak Židova bio je sredstvo uspostavljanja svijeta savršenstva – moderan antisemitizam nastupao je iscjeljiteljski, govoreći o Židovima kao o „bacilima i gamadi“ opravdavao je nužnost čišćenja u cilju rasne, nacionalne i socijalne higijene. Veza između judeofobije i europske moderne bila je povijesna, i, ujedno, povijesno jedinstvena. Bit pitanja unutar kojega razmišljamo o značenju zapadne civilizacije nakon Auschwitza jest ta da počinitelji holokausta nisu bili „ludi“ – bili su to obrazovani ljudi svojega vremena. Sumoran zaključak kojega iz toga izvodi povjesničar i politički znanstvenik Raul Hilberg, a koji i Zygmunt Bauman vidi kao važan, jest taj da je naša evolucija nadmašila naše razumijevanje, da više ne možemo pretpostavljati da potpuno shvaćamo djelovanje svojih socijalnih institucija, birokratskih struktura ili tehnologije.

Ovi zaključci znače da niti stručnjaci koji su radili na izučavanju problema holokausta i na pokušaju da se on razjasni i shvati, ne mogu objasniti što se, i zbog čega, dogodilo. – Da, kazat će Bauman, – „događa se da ponekad ne možemo razumjeti određene događaje u prošlosti, ali to nas ne uzrujava – tješi nas da su oni ipak predmet akademskoga interesa.“ – „No, jesu li,“- upitati će potom, i dodati kako je „događanje holokausta neshvatljivom učinilo upravo našu, zapadnu civilizaciju, i to u vrijeme njene kulturne ekspanzije.“

Holokaust, čak i ukoliko uzmemo da je, kao „središnji povijesni događaj“, slično Francuskoj revoluciji, otkriću Amerike, ili izumu kotača, promijenio tijek daljnje povijesti, zapravo je promijenio vrlo malo, ukoliko jest išta, u tijeku daljnje povijesti naše kolektivne svijesti i samorazumijevanja. Upravo iz činjenice što sada znamo da živimo u jednakom tipu društva koje je omogućilo holokaust, i koje nije sadržavalo ništa što je moglo spriječiti da se on dogodi, nužno je da danas proučavamo njegove pouke. Jedan od načina je svakako i konzultiranje ovog važnog sociološkog djela.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel

prometej.ba

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

fShare
6

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU