fbpx

isidora dankan sergej 30421

Prema jednoj verziji priče, upoznali su se na zabavi kod jednog slikara, gdje je on očarao slavnu plesačicu svirajući harmoniku i pjevajući, a prema drugoj u nekom pozorištu, gdje je ona plesala na temu Internacionale, na šta je očarani pjesnik iskočio nepozvan na binu

Prije desetak godina, nakon što sam saznao da je jedan moj stariji prijatelj razvalio vjeridbu svoje kćerke, otišao sam da ga pitam zašto je to uradio. Odgovor koji mi je dao, pored sve ozbiljnosti situacije, upamtio sam kao smiješan: "Vatra bude i prođe, ako nema pravog temelja, ostane pepeo i dim." Pošto mi je dobar prijatelj, imao sam slobodu da mu kažem kako taj običaj, da siromašni supružnici jedno drugom oči vade, neće od njih postati na svijetu, te da toliki ljudi tako žive, pa dođu tim putem i do zlatnog pira, a imao sam još prigodnih mudrolija u rukavu, ali ih nisam smio istresti jer sam vidio čelo mog prijatelja kako se oblači, čineći da mu sijevaju oči.

Kasnije, kao svjedok mnogobrojnih početaka velikih ljubavi, kako se nakon kratkog vremena pretvaraju u dramatične raskide, uvjerio sam se da je rečenica mog prijatelja smiješna ne samo zbog stila kojim je izrečena, nego još i više zbog gole istine koja se krije u tom atraktivnom sklopu. Mnoge, da ne kažem sve velike strasti nalik su na paljevinu sijena - bukne ono brzo i veličanstveno, ali se isto tako brzo i gasi, ostavljajući iza sebe jadan pepeo, kog i najmanji povjetarac lako raznese. Do juče strasni ljubavnici pretvaraju se u sirote ljubavne pogorelce, nerijetko završavajući kao ljudi koji propagiraju ideju da je ljubav puka izmišljotina.

Takva jedna velika, ali kratka ljubavna strast buknula je i dvadesetih godina prošlog stoljeća, između dame koja se danas smatra roditeljicom modernog plesa, te pjesnika koji je samog sebe ispravno opjevao sa stihovima:

O, probudi me rano sutra, mati,

Osvijetli naš sobičak uski;

Govore da ću ja postati

Uskoro slavni pjesnik ruski.

Njezino ime, za one koji nisu već prepoznali, je Isidora Dankan, a njegovo Sergej Aleksandrovič Jesenjin.

Prema jednoj verziji priče, upoznali su se na zabavi kod jednog slikara, gdje je Jesenjin očarao slavnu plesačicu svirajući harmoniku i pjevajući, a prema drugoj u nekom pozorištu, gdje je Dankan plesala na temu Internacionale, na šta je očarani pjesnik iskočio nepozvan na binu i izveo razuzdani, neki kažu i bestidni ples s kojim je osvojio plesačicu. Ono u čemu se obje priče slažu jeste da je Dankan, ugledavši plavokosog ruskog ljepotana, koji je i pored male visine slovio za velikog srcolomca, rekla najprije: "Anđeo!", a zatim ga poljubila i dometnula: "Đavo!" Premda data na prvu, ispostavilo se da je ta ocjena sasvim tačna, jer anđeoski pjesnik Jesenjin nipošto nije bio čovjek bezvraga - pijanstva, tuče, pjesništvo i samoubistvo (ili ubistvo, svejedno), teško se u tome ostvariti bez prihvatanja prijateljske ruke đavola.

Kako to obično biva kod velikih ljubavnih požara, na početku je sve bilo divno i bajno. Pjesnik, kom je uvijek malo slobode, pronalazi u Dankanovoj, koja se nije svjetski proslavila jer je bila stidljiva i čedna, oličenje idealne žene, lakonogu brezu stvorenu ne samo za njega, već i za mnoge druge - to ovako možda zvuči škakljivo, ali iz perspektive jednog pjesnika, koji se svagda zanosi idejom da poklopi cijeli svijet, atraktivna plesačica, što ne samo da se ne boji nastupati u stvarima prozirnim, nego čini to još i rado, zgodna je pomoć za ostvarenje vlastitog cilja, te kao takva vrijedna ljubavi. Sa druge strane, slobodarka Dankan, koja dobro zna šta su muškarci, i da ih nema puno takvih kao Jesenjin, vidi u njemu mogućnost da se i ona, konačno, po tom pitanju skrasi. Zgražavanje javnosti, koja ne nalazi uzoritosti u braku dvadesetsedmogodišnjeg pjesnika i osamnaest godina starije plesačice, mogla je samo učvrstiti ljubav ovo dvoje neobičnih ljudi, koji kao svi veliki umjetnici ne smatraju da je svijet u kom žive dobar, iz čega je logično da je dobro biti od tog svijeta oklevetan i prezren.

Da, ispočetka je sve bilo bajno i krasno, jer Dankan i Jesenjin nastupaju zajedno, pa zamislite vi to - on najbolji pjesnik, ona najbolja plesačica, zajedno izvode tačku; ma koliko kasnije kritikovala, publika ne može da ne gleda te stvari, baš kao što ne može priznati ni da ih voli. Voli to svako, ali potajno, a Bogu hvala da je tako, jer kad bi javno, onda Sodoma i Gomora ne bi pripadali Bibliji, već kakvoj historiji čiji je pisac poznat imenom i prezimenom.

Nedugo potom, za potrebe putovanja u inostranstvo, strasni ljubavnici krunišu svoju vezu brakom, združivši se u papirima pod prezimenom Jesenjin - Dankan. Putuju u Pariz, zatim i u Ameriku, gdje Jesenjin doživljava neprijatno iznenađenje: on, slavni pjesnik ruski, niko je i ništa na Zapadu, tek jedan od bezbrojnih pjesnika čijim književnim večerima ne može pomoći ni ples najslavnije igračice svijeta kako bi pobudile divljenje. Umjesto toga, svi ga doživljavaju kao privjesak Dankanove (kako se kaže konkubina u muškom rodu?), što za jednog Jesenjina, naviklog da dira ljude u srce, mora biti velika sramota.

Gledajući hladne, materijalizmu odane zapadnjake, kako požudno gledaju odvažnu plesačicu, a njega trpe kao neprijatnost neodvojivu od navedene prijatnosti, Jesenjin tone u depresiju, koja će ga uskoro natjerati da se iz anđela prometne u đavola. Njegovo povrijeđeno samoljublje, obilno natopljeno špirituoznim pićima, okreće se protiv voljene žene, koja se tada upoznaje sa mračnom stranom slavenske tradicije, u kojoj se vlastita žena tuče poput najmržeg neprijatelja. Bolno je i degutantno čitati svjedočanstva, pogotovo nama koji volimo Jesenjina, kako se isti ponizio do te mjere da šuta vlastitu suprugu po ulici, dok se sirotica pri tome trudi da mu poljubi cipele.

Iako feministkinja i emancipovana, Dankan neko vrijeme trpi Jesenjinove nasilničke ispade i na udarce odgovara izljevima ljubavi, sve dok je nije napao pred publikom, usred plesne tačke, kad mu poziva policiju i tako učini konačni kraj braku: vrativši se kući poslije tri dana, Jesenjin u Dankan ne vidi više lakonogu brezu i vatrenu muzu, već staricu ocvale ljepote s kojom nema šta da traži. Pakuje kofere i vraća se u Rusiju.

Njihova veza, od upoznavanja do rastanka, potrajala je svega godinu dana. Dvije godine poslije, 1925., Jesenjin izvršava samoubistvo vješanjem (neki tvrde i da je ubijen pa obješen, ali o tome više neki drugi put). Još dvije godine poslije, i Dankan strada od gušenja, s tim da je njena smrt kudikamo bizarnija - udavio je njen zaštitni znak, dugi svileni šal, čiji se kraj zapetljao u točkove otvorenog automobila u kom je jurila sa novim ljubavnikom.

Piše: Boris Lalić, Prometej.ba

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Da - 88.5%
Ne - 9.4%
Nije mi bitno - 1%

Ukupno glasova: 96
Glasanje u ovoj anketi je završeno
Da - 9.3%
Ne - 88.4%

Ukupno glasova: 43
Glasanje u ovoj anketi je završeno

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU