fbpx

mehko muhamed

U društveno-političkom okviru bh. društva pojavljuju se razni sociološki fenomeni. Jedan od takvih jeste i fenomen tzv. „meke države“, koji se najprostije može objasniti kao pokušaj pravljenja „korisnih idiota“, što je stvarni žurnalistički naziv za neophodne sugovornike koji imaju neophodnu stručnu kvalifikaciju i voljni su komentarisati uglavnom dnevno-političke događaje. Ti stručno nazvani „korisni idioti“ u narodu su poznati kao „analitičari“, a ovdje je posebno zanimljiv proces pronalaska „analitičara“ koji ne žive u BiH, a koji se gotovo svakodnevno bave dešavanjima u BiH.

„O šit, baznia agejn“
Ovakav vid patenta „meke države“ dijametralno je suprotan trendu koji je nastao u Americi 90-ih godina prošlog stoljeća, kada je grupa uglednih advokata prvi put uvela praksu „soft state“ koja je u stvarnosti značila suptilan uticaj lobiranjem, za ostvarenje neophodnih ciljeva ili unapređenje položaja ugroženih grupa. Za realizaciju tih potreba pažljivo su birane specifične osobe visokih dijalektičkih vještina, atraktivnog fizičkog izgleda i opšte elokvencije neophodne za pridobijanje donosilaca odluka, odnosno političke elite.
Nažalost, mi smo svjedoci da kod nas to nije slučaj. Nefiltrirana potražnja se ograničava na bilo kakvu „ponudu“ kadrova, koji su uglavnom naši dijasporci, koji su ili za vrijeme rata ili nakon rata napustili BiH, a usput su stekli određene stručne diplome, koje su ključni segment za prezentovanje široj javnosti u matici. I tako odjednom, kao grom iz vedra neba, na domaćim, uglavnom sarajevskim portalima, počinju nam se ukazivati naši sunarodnjaci iz dalekih ili pak našto bližih zemalja, koji nam u maniru vrsnih analitičara, predstavljaju našu svakodnevnicu i realnost, insistirajući na tome da postoji realna opasnost da bismo i tako bijednu realnost sutra mogli izgubiti. Ta iracionalna zabrinutost, ili ako hoćete strah, sasvim sam siguran, ciljano je projektovana iz sivih zona nacionalističkih političkih stranaka, ovdje mislim na stranke SDA i pogotovo stranku DF, kao jedna vrste kontrole masa i permanentnog grupisanja tora, koji preplašeno mora da ih slijedi i ne sumnja u svoje istaknute čobane. U toj akciji, razumije se, uključeni su i ljudi za koje se sa žalošću može kazati da pripadaju novinarskom esnafu, koji konstantno, ali konstantno, čine sve da održe taj začarani krug straha i ugroženosti, odnosno začarani krug žrtve. Kada je ta osnovna postavka završena, kao finalni proizvod dobijamo do jučer potpuno nepoznate osobe, koje nam preko noći postaju medijske zvijezde, koje samo što nam ne izlete iz kućnog wc-a ili iz paštete što bi opet bio narodni izraz. Jedna od tih novokomponovanih, odnosno projektiranih zvijezda našeg medijskog neba jeste i profesorica Amra El-Rayess, rođena Šabić. Ona je svu svoju energiju, a čini se i karijeru, bazirala na sopstvenoj ulozi žrtve, koja joj je prema relevantnim podacima, koji se mogu pronaći na internetu, temelj pozicioniranja u američkom društvu, kojem dotična pripada sada već više od dvije decenije. I tu nema ništa sporno, legitiman je to poduhvat, čak psihološko-patološki i opravdan. Legitimne su također i stečene diplome, iako bi se naš svijet i te kako znao „šprdati“ s informacijom da je „ugledna“ profesorica svoje reference stekla u „Dnevnom avazu“ ili da je diplomirala na temi zaštite LGBT populacije. Brzo bi ta titula ugleda nestala, kada bi popularni sarajevski mediji objavili upravo ove podatke, ali nažalost njihov fokus je na jednoj sasvim drugoj, znatno opasnijoj i pogubnijoj stvari za cjelokupno bh. društvo. Naime, profesorica El- Rayess je postala sredstvo lokalnih, isključivo sarajevskih medija, za ubjeđivanje lokalnog stanovništva da tamo negdje vani postoje ljudi koji se bore za „našu stvar“, pri tome, direktno omalovažavajući i degradirajući stvarne osobe, koje bi morale raditi taj posao, a koje se inače zovu ambasadori. Slika profesorice El-Rayess, koja se na jednoj od donatorskih večera susreće s američkim predstavnikom, upravo je pokazatelj te tendencije, gdje se on sigurno pitao na koji način može izbjeći tako napadne ljude, nakon što je prije toga imao iskustvo s našom još uvijek aktuelnom ministricom vanjskih poslova – Biserom Turković, koja ga je na sahrani britanske kraljice Elizabete bukvalno opsjedala, vjerovatno mu govoreći: „Ne daj Bosnu!“

Dodikovi lobisti s dobrim kućama i skupim automobilima
Naravno, pogubnost ovakvog djelovanja je i više nego zastrašujuća, no ona je potpuno relativizovana na svakodnevnoj bh. političkoj sceni, koja obiluje raznim aferama. Ipak, ta agenda nametanja jednostranog pogleda i jednostranog tumačenja interesa toliko je snažna, da ne kažem moćna, da i pored skretanja pažnje raznim aferama, ne gubi svoju značajnost. Riječ je, naravno, o priči ili zalaganju za jednonacionalnu državu, koja je u međuvremenu dobila i naziv, koji je izjednačen sa sinonimom „građanske države“, gdje se pod pojmom lažne multietničnosti nameće volja isključivo jedne etničke grupe – Bošnjaka. Iako je ovo, naravno, jedna sasvim druga tema, ovdje je važno istaći da se upravo u taj narativ uklapa i pomenuta profesorica, dok se recimo nikako nije mogao uklopiti Mirsad Hadžikadić, koji je i pored nevjerovatne upornosti i truda doživio apsolutni debakl na još uvijek zvanično neokončanim izborima, jer se zalagao za pogrešnu stvar. A takva vrsta zalaganja se ne prašta, čak i kada je suštinski opravdana ili poželjna. Uistinu je teško shvatiti taj mentalni sklop ili nagon, ako hoćete, ali meni je bilo zanimljivo saznanje, da dok sam recimo pio kafu s Lenom Demirović, da je fokus te žene, koja inače živi u Torontu, bio na tome, kako ona istražuje Srbe koji su naravno etiketirani unaprijed kao „četnici“, jer su porijeklom iz BiH i kako pored svega drugog zavidno priča, kako baš ti Srbi žive jako dobro u Torontu, imaju velike i skupe kuće i voze jako skupe automobile, koje im je obezbijedio niko drugi negoli Milorad Dodik, jer su oni glavni lobisti za Dodikovu stvar, dok za „našu“ stvar nema niko da potegne, osim izvjesnog profesora Emira Ramića, koji je osnovao institut, koji nikad nema para, jer Bakir ne da pare. Da li će Bakir dati pare, nakon što je gospođa Demirović vodala po Americi Bakirovog udjelioca ludih krava, inače trenutnog federalnog ministra za raseljena lica i izbjeglice – Edina Ramića, ostaje da se vidi. Ali osjećaj tuge i žalosti koji se nadvija nad tim cjelokupnim cirkusom je i više nego izražen. Na kraju krajeva, treba se uistinu napregnuti, da pored toliko mogućnosti i slobode izbora, što u Americi što u Kanadi, ti izabereš da se baviš Bosnom i Hercegovinom. Čovjeku ne ostaje ništa drugo nego da se čudi takvom izboru.

Impuls

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU