fbpx

milkica crveni karton

Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“

Kamion sa cisternom punom benzina sudario se sa drugim kamionom, u centru grada. Uslijedila je stravična eksplozija u kojoj je izgorjelo najmanje stotinu ljudi. Broj nije konačan. Danima spasioci skupljaju ugljenisana tijela. Mnogi od ovih nesretnika poginuli su kad su pojurili da u kantice uspu gorivo, koje je curilo iz oštećene cisterne. U tragično siromašnoj zemlji nije mala stvar domoći se džabnog goriva! Dogodilo se to u Fritaunu, glavnom gradu Sijera Leonea. Pa, šta nas briga, to je daleko, nama se to ne može desiti! Jeste li sigurni, poštovani građani BiH, da je baš tako!

piše: Milkica Milojević

Nisu u Fritaunu stradali samo “lovci na gorivo”, nego i ljudi u vozilima zaglavljenim u gužvi nakon sudara. U tragično siromašnoj zemlji ljudi ne napuštaju svoje stare, teško stečene automobile, čak ni kad im je glava u pitanju.

Preživjeli su teško dolazili do ljekarske pomoći, jer je zdravstveni sistem u Sijera Leoneu ruiniran i opterećen epidemijom ebole i pandemijom korona virusa.

Vijest o tragediji na zapadu Afrike stara je već dva tri dana. Pase, dakle. Bilo pa prošlo. Idemo dalje. Niko se više ne bavi ugljenisanim tijelima u prijestolnici jedne nezavisne države. A i dok je bila aktuelna, ova je priča bila negdje na dnu novinskih stranica i TV dnevnika. Nije stigla na naslovnice ni u našem balkanskom medijskom mutljagu. Šta nas briga za nekim tamo Sijera Leoneom. Mi smo Evropa!

Da se ova nesreća desila u Londonu ili Parizu, ili bar u nekom bavarskom selu, zasigurno bi bilo drugačije.

Zasigurno bi bilo drugačije i da se ova nesreća desila u Sijera Leoneu, ali prije pedesetak godina, u doba nesvrstanosti, kada je postojala i medijska mreža nesvrstanih zemalja, kroz koju su priče iz najudaljenijih zemalja pristizale u Beograd i Sarajevo.

Ali, danas, u doba brzog interneta, vladaju drugačija pravila u globalizovanom svijetu medija. Pogibija sto ljudi, negdje u Africi, zaslužuje vijest od maksimum 100 riječi, koja će na portalima preživjeti najduže 100 sati. Jer, kamere su već odletjele na drugu lokaciju, recimo tamo gdje Kim Kardašjan cvrkuće o “situaciji u svijetu.”

Sijera Leone, država na obali Atlanskog okeana, udaljena je od naših krajeva oko 15.000 kilometara. Ali nam je po mnogo čemu bliža od, recimo, Mađarske.

Kako već rekosmo, Sijera Leone je tragično siromašna zemlja, zemlja u kojoj vlada korupcija i u kojoj je jaz između bogataša i sirotinje duboka provalija.

Sijera Leone, ili u prevodu, Planina Lavica, ponosita je zemlja, u kojoj žive zajednice različitih nacija i vjera.

Devedesetih je u Sijera Leoneu bjesnio građanski rat, koji je razorio zemlju i dodatno osiromašio stanovništvo.

Sijera Leone je bila članica Pokreta nesvrstanih i njeni stanovnici su obožavali Josipa Broza Tita, kao vođu potlačenih i obespravljenih.

Sijera Leone ima velika prirodna bogatstva, ali od toga koristi imaju jedino tajkuni i sa njima povezani političari na vlasti. Narod ima šansu samo da rmbači, za bijednu platu, po rudnicima i lukama.

Iz Sijera Leonea narod bježi, čim mu se za to ukaže prilika.

Formalno, Sijera Leone je demokratska država. U stvarnom životu ova zemlja je diktatura populista.

Prijestolnica ove zemlje, Fritaun, ili u prevodu Slobodni Grad, prvobitno je nastala kao glavna afrička luka za transport robova. Prvo naselje na području današnjeg grada osnovali su 1787. oslobođeni robovi, povratnici iz Engleske.

Dakle, siromaštvo, korupcija, nejednakost, burna istorija i tumorna perspektiva. Zvuči poznato?

I dok je glavni grad Sijera Leonea, u svojoj tragediji već zaboravljen od svijeta, prebrojavao mrtve, u glavnom gradu Republike Srpske, Laktašima, bilo je svečano. Saobraćaj je zaustavljen, ali ne zbog nesreće, nego zbog dolaska visokog gosta iz bratske Mađarske.

Vožd Srpske, Milorad Dodik, koga zovu i članom Predsjedništva BiH, ali to nije bitno, dočekao je firera Mađarske Viktora Orbana, kojeg zovu i predsjednikom mađarske Vlade, ali ni to nije bitno, jer dotični, očigledno, nije došao u zvaničnu posjetu, mada su neki mediji pokušavali da tako predstave njegovu turneju po laktaškim kafanama i destilerijama.

Dodik je Orbana odveo na ručak u restoran svog kuma, gdje mu je predstavio članove svoje delegacije: svog sina i zeta. Vrzmao se tuda i Radovan Višković, koga zovu i predsjednikom Vade RS, ali ni to nije bitno.

Nakon ručka, visoki gost se obreo u destileriji, gdje je probao “Đedovu rakiju”. Zna se čijeg je đeda ta ljuta rakija.

Opozicioni poslanik Nebojša Vukanović je na svom blogu napisao da je Dodik, vjerovatno, ovu posjetu upriličio kako bi “ugovorio izvoz porodične rakije u Mađarsku” i Orbanu “otkrio tajnu, kako se postaje najbogatiji predsjednik u najsiromašnijoj zemlji.”

Dobro, jest Vukan malo živopisan lik, ali zna da ubode “u sridu”!

E sad, poštovani publikume, vi koji nemate restorane, ni destilerije, vi koji ne možete ni kuma čestito ugostiti, ni đeda sahraniti, a da se ne uvalite u kredit, zapitajte se, onako pošteno, koja vam je vijest značajnija i srcu bliža: ona iz dalekog Fritauna ili ova iz obližnjih Laktaša?

Ako vam je nešto nejasno, evo nekoliko kratkih kviz pitanja.

Da li biste mogli lidera jedne evropske zemlje dočekati domaćinski i odvesti ga u kumov restoran i svoju porodičnu destileriju?

Da li bi se u našoj lijepoj zemlji, u kojoj bez problema bolesnicima daju kisik za švajs aparate, moglo desiti da cisterna sa gorivom eksplodira u centru grada?

Gorivo je, u našoj lijepoj zemlji, dobro to znate, sve skuplje, sa ozbiljnom ambicijom da dostigne cijenu od tri marke za litar. Da li biste, dakle, da se zateknete na mjestu nesreće, pojurili da uspete u kanticu gorivo iz oštećene cisterne?

Da li biste, da se zateknete na mjestu nesreće, pobjegli iz svog automobila, vrijednog, brat bratu, hiljadu evra, spasavajući živu glavu? Pa da sutra, s tom živom glavom nemate čime otići na posao, pardon na dva tri posla, na kojima zarađujete koru hljeba za svoju djecu.

Ako je odgovor na prvo i četvrto pitanje NE, a na drugo i treće DA, stvar je jasna.

Nije, dakle, Sijera Leone tako daleko, ne zavaravajte se, ćutljivi planinski lavovi i lavice!

Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH

Autor: Impuls

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU