fbpx

Ev02vV VIAE3FVo

 Foto: Impuls portal

Još dok je slučaj sa nepokrivenim mjenicama i katastrofalnim poslovanjem u preduzeću „Agrokomerc“ bio aktuelan, u javnost je izašla nova afera u kojoj su glavni akteri bili bosanskohercegovački politički moćnici. Ovoga puta radilo se o dobivanju parcela i izgradnji luksuznih vila u hercegovačkom mjestu Neum, koje se nalazi na obali Jadranskog mora. Skandal sa neumskim vikendicama ogolio je bh. komunističko rukovodstvo, pokazujući svu licemjernost i iskorištavanje društvenih pozicija za vlastite interese, dok je u isto vrijeme štampa bila prepuna njihovih izjava o brizi za radničku klasu i zabrinutosti za lošu ekonomsku situaciju u cijeloj Jugoslaviji.

Još dok je slučaj sa nepokrivenim mjenicama i katastrofalnim poslovanjem u preduzeću „Agrokomerc“ bio aktuelan, u javnost je izašla nova afera u kojoj su glavni akteri bili bosanskohercegovački politički moćnici. Ovoga puta radilo se o dobivanju parcela i izgradnji luksuznih vila u hercegovačkom mjestu Neum, koje se nalazi na obali Jadranskog mora. Skandal sa neumskim vikendicama ogolio je bh. komunističko rukovodstvo, pokazujući svu licemjernost i iskorištavanje društvenih pozicija za vlastite interese, dok je u isto vrijeme štampa bila prepuna njihovih izjava o brizi za radničku klasu i zabrinutosti za lošu ekonomsku situaciju u cijeloj Jugoslaviji.

U današnje vrijeme, u kojem su političke elite nekadašnjih jugoslovenskih republika upetljane u različite kriminalne afere i koruptivne radnje, na ovu aferu se gleda blagonaklono, uz opravdanje da je minorna ukoliko se uporedi sa onim koje su se desile poslije raspada SFRJ.

Ne slažem se s tom konstatacijom, jer je iz svih dostupnih dokumenata jasno da su komunistički rukovodioci nastupali sa pozicije moći, a da se cijeli slučaj godinama zataškavao i da su iskoristili maksimum svojih političkih moći za koruptivne radnje, što navodi na zaključak da bi učinili i puno veći kriminal da su bili u mogućnosti.

Zapravo, priča o Neumu ne datira od 1988. godine, kada su mediji počeli objavljivati priče o bahatom ponašanju bh. funkcionera koji su u ovom mjestu izgradili vile.

O bogaćenju funkcionera koji su u javnom životu mantrali floskule o stvaranju besklasnog društva, a u privatnom uživali u svojim privilegijama, prvi je upozorio sindikalista iz Zenice Ante Šimić, na Šestom kongresu Saveza sindikata Bosne i Hercegovine 1982. godine.

Slučaj Ante Šimića1

Ante Šimić je bio radnik Željezare Zenica i radne organizacije Premiz. Šesti kongres Saveza sindikata Bosne i Hercegovine održan je 8. oktobra 1982. godine, a Šimić je bio delegat zeničkih metalurga, koji se obratio na Kongresu kazavši da su radnici u nepovoljnom egzistencijalnom položaju, ali da u tome nisu usamljeni, jer osim radnika tu su i penzioneri, studenti i učenici. Šimić je ukazao na ozbiljan socijalni jaz, jer dok su na jednoj strani ljudi koji jedva preživljavaju, na drugoj strani su bogataši koji prave skupocjene vikendice, kuće i vile.

U svom izlaganju je naveo i da se veliki broj radnika koji su ljetovali u Neumu žalio kako se rukovodioci do vikendica dovoze helikopterima, ali da Neum nije jedini slučaj u kojem funkcioneri žive na visokoj nozi, jer je slična situacija i na bosanskoj planini Vlašić. Prema njegovim tvrdnjama, dio morske obale ograđuje se kao lično vlasništvo, što je daleko od proklamovanih teza o samoupravnom socijalističkom društvu.

Oduševljenje prisutnih na Kongresu zbog hrabrosti ovog radnika, koji je eksplicitno ukazao na sve veće društveno raslojavanje, bilo je ogromno. Prisutni su aplaudirali i podržavali Šimića, a složili su se sa njim i podržali ga i kada je na kraju govora tražio da se stečena imovina oduzme na zakonit način i nacionalizuje, odnosno upotrijebi u opšte društvene svrhe. Euforija je bila kratkog daha,  trajala je svega dvadesetak dana – do održavanja proširene sjednice predsjedništva zeničkog sindikata, na kojoj se raspravljalo o Šimićevom kongresnom govoru. Šimić je ispao kriv jer je pričao ono za šta su političari procijenili da se ne smije pričati, a licemjernost je išla do te mjere da je član Predsjedništva CK SKBiH Anto Zrnić pravdao vožnju političara helikopterima, jer to, prema njegovom sudu, rade članovi Predsjedništva kojima se može desiti da ih hitno pozovu na sastanak u Beograd dok su oni u vikendicama na moru, a da među radnicima ima demagoga koji pričaju prazne priče.

Iako je bilo radnika koji su stali na Šimićevu stanu, on je jednostavno morao biti kriv jer se drznuo progovoriti o čudnom načinu dobivanja kredita, zemljišta, a naposljetku i izgradnji luksuznih građevina na tom zemljištu. Šimićev kolega radnik Eniz Ibrahimagić bezuspješno je pokušavao odbraniti svog kolegu. U svom obraćanju, Ibrahimagić je rekao: „Htjeli ili ne, radnici pričaju o svemu ovome. U našoj sredini se priča da najviši funkcioneri prave vikendice uz dobijanje velikih kredita, pravi se asfalt do njih iz društvenih sredstava, uslovno je kažnjen funkcioner koji je zgazio čovjeka. O ovome su raspravljali delegati Kongresa i to su oni prihvatili. Pa, nisu delegati valjda, maloljetnici. Kad su se vratili sa Kongresa, svi smo rekli ‘Bravo Anto, tako se treba diskutovati!’ Da vidim ko nije tako govorio! Dakle, obzirom da su delegati usvojili Antinu diskusiju, što onda mi kao Predsjedništvo treba da radimo?“

Poslije njega su se javljali funkcioneri, nastojeći da ga demantuju, dobacujući da on nije dobro pročitao materijal, pa priča pogrešno, aludirajući da su se sastali da bi Šimića proglasili krivim.  Javio se i predsjednik VSS BiH Kemal Karačić, kazavši da je Šimić iznio nekoliko neprihvatljivih stavova i kad se neko služi takvim riječima, onda nije teško dobiti podršku.

Zahtjev za nacionalizacijom imovine političara i strah od gubljenja privilegija bio je motiv ove sjednice, što se da zaključiti iz izlaganja visokopozicioniranih funkcionera.  „Ne možemo izaći sa zakonom o nacionalizaciji, jer smo nju imali 1945. godine, kada smo oduzeli imovinu od neprijatelja. Je li Anto znao šta je to nacionalizacija — on je dugogodišnji društveno-politički radnik i morao je znati, a ako ne zna, onda se ta riječ ne uzima“, rekao je Karačić, braneći političare koji se vozaju helikopterom, jer „to su ljudi da nema sata kada oni ne trebaju“.

Ante Šimić je kažnjen 24. novembra 1982. godine. Kazna je bila opomena, što se može smatrati blažom kaznom. Jasno je da mu nije mogla biti izrečena stroža kazna, jer sve što je rekao bilo je lako dokazivo, ali je ipak morao biti kriv. Opomena je izrečena na sastanku OOSK Aglomeracije I i II. Šimić je tada rekao da je član Saveza komunista 24 godine, da je uvijek radio za dobrobit društva i da njegov govor na Kongresu nije bio atak na rukovodioce, a da je ovo prva greška koju je napravio.

Dakle, Anti Šimiću je nakon svih sastančenja i prebacivanja krivice i odgovornosti sa funkcionera očito bilo jasno da drugovi funkcioneri neće odustati od njegove krivice. Zamolio ih je da se izjasne, jer se o njemu i njegovoj porodici svašta priča, da je boravio u ludnici i u bolnici.2

I tu je slučaj Šimić završen, da bi se ponovo aktuelizovao pet godina kasnije, kada je bosanskohercegovačko komunističko rukovodstvo bilo već u dubokoj krizi.

Dogodilo se to na sjednici Predsjedništva SUBNOR-a, na kojoj se raspravljalo o slučaju „Agrokomerc“. Zenički delegat Milan Praštalo spomenuo je Šimićev kongresni govor, istaknuvši da je po povratku u Zenicu ovaj čovjek završio na neuropsihijatriji. Tražili su neku manu bilo koga iz njegove porodice, da bi ga na taj način diskreditovali. Navodno se pričalo i da se u Trstu nalazi sa nekim rođakom koji je tamo emigrirao. Šimiću su nudili mjesto direktora u nekom od manjih preduzeća, što je on odbio i nakon što mu je istekao mandat na funkciji u sindikatu, vratio se u fabriku. Govorilo se da mu je zdravlje narušeno i da je čak pokušao izvršiti samoubistvo.3

Kako je neumska afera dospjela u javnost?

Afera Neum je, kako je istakao Anđelić (2003:99), predstavljala primjer kako je elita koristila svoju moć za vlastito bogaćenje, za razliku od „Agrokomerca“, koji je predstavljao slučaj lošeg upravljanja.

U slučaju „Agrokomerca“, politička elita na čelu sa braćom Pozderac bila je zaslužna za uspon i zaštitu Fikreta Abdića, koji je u svojoj lokalnoj sredini imao status božanstva.

Obje afere otvorile su novo poglavlje u bosanskohercegovačkim medijima. I obje afere su iskoristili nacionalisti sa različitih strana da bi se pokazala nesposobnost bh. komunističkog rukovodstva koje je ogrezlo u kriminalu u obje afere, ali na različite načine, čime se ubrzao proces dezintegracije bh. društva.

Iako je vrlo lako uočljiva promjena u načinu funkcionisanja tadašnjih medija, treba napomenuti i da su na samom početku afere „Agrokomerc“, urednici pojedinih medija još uvijek bili suzdržani. To bi se moglo pravdati ustaljenom medijskom politikom koja je prevladavala u ovoj republici, u kojoj je urednik ponekad imao i neformalnu ulogu cenzora. Nije bilo lako izaći iz te pozicije. Kada je Neum došao na dnevni red, već je uveliko popustila partijska kontrola i u javnost su konačno izašle dugo čuvane tajne.

Sa ove distance, teško je utvrditi koji je medij prvi pokrenuo priču o Neumu, jer ogroman  dio arhivske građe nedostupan, ali na osnovu sadržaja iz magazina „Naši dani“ i na osnovu istraživačkog intervjua koji sam obavila 2014. godine sa nekadašnjim urednikom Televizije Sarajevo Mufidom Memijom, riječ je o sarajevskom tabloidu „AS“. Prema informaciji iz „Naših dana“, o aferi s vikendicama prvi je pisao sarajevski novinar Džavid Husić.

Ipak, i u „Našim danima“ je početkom 1988. godine isticano da se neki mediji teško oslobađaju kontrole. Primjera radi, u emisiji TV Sarajevo Dokumentarni mozaik, koja je emitovana 14. februara, nije objavljen prilog iz Neuma, iako su četiri člana televizijske ekipe provela sedam dana u ovom mjestu. Međutim, to su bili posljednji trzaji nekadašnjeg novinarstva u kojem se čekalo da sadržaj odobre drugovi političari.

Novinar „Naših dana“ navodi da je o aferi sa funkcionerskim vilama u Neumu pisalo još u augustu 1985. godine u sarajevskim novinama „AS“ i kako su još tada nabrojana imena funkcionera koji su imali kuće u ovom mjestu, zbog čega je glavni urednik ovog lista imao problema.4

Afere u Bosni i Hercegovini uznemirile su javnost, pokazavši da su stvari znatno drugačije od onoga što se do tada serviralo u dnevnoj i sedmičnoj štampi, koja je bila pretrpana razgovorima sa političarima i prenošenjem diskusija koje su vrvile frazetinama.

U Neumu, koji je u međuvremenu postao nova opština u SRBiH, izgrađeno je više od 200 vila. Španović (1989:72) govori o 288, dok Anđelić (2005:99) piše o više od 200 vila koje je tadašnja elita posjedovala. I te vile nisu pripadale Neumljanima.

U aprilu 1988. godine na zboru radnika mostarskog OOOUR-a „Visokogradnja“ raspravljalo se o gubicima kolektiva. Tesar Mahmut Čampara kazao je da je radio na hotelu „Sunce“ u Neumu i da se materijal „Visokogradnje“ odvlačio po neumskim vikendicama, odnosno da je na gradilište dovoženo dva puta više materijala nego što je iskorišteno. Predložio je da se utvrdi gdje je nestao silni materijal, što je prema njegovim riječima bilo vrlo lako provjeriti – dovoljno je samo uzeti telefonski imenik Neuma.5

Na Televiziji Sarajevo je 1988. emitovana dokumentarna emisija Neum, u kojoj je jedan od radnika svjedočio da je sa kolegama radio u Neumu na vikendicama funkcionera i da radnici nisu bili zadovoljni njihovim ponašanjem. Kao najveći problem, radnik je istaknuo neplaćanje radova i nedostatak ikakve garancije da će radovi biti plaćeni. „Petnaest dana radili smo u Neumu na jednoj vikendici i došlo je do nesporazuma između nas i vlasnika te vikendice. Kaže (da) neće željezo u vikendici, ovu bravariju koju smo mi montirali. Bili smo prinuđeni da izvadimo to željezo, 15 dana smo dole džaba radili. Vratili smo se u Sarajevo, ponovo donijeli profile aluminijske, postavili, uradili kvalitetno. Kad sam dao građevinsku knjigu da se potpišu radovi, on je rekao, ja ću to sa direktorom srediti, vaša to nije briga. Tada je račun iznosio negdje oko 250 miliona, 1983. u martu mjesecu. Vikendice su, kako bih vam ja to opisao, to je nešto kao iz bajke.“

Radnik je svjedočio da su u vikendicama urađena polukružna stepeništa, postavljene pločice iz Italije, specijalni prozori sa staklima koje ne može probiti metak iz pištolja, namještajem izrađenim po mjeri, da je postavljan mermer sa strane.6

„Naši dani“ su bili naročito aktivni u kritikovanju aktera ove afere, nazvavši ih crvenom buržoazijom i lopovima. „Ovih dana stigle su i prve zvanične potvrde o lopovluku. U sarajevskim bankama ‘snima se stanje i provjeravaju načini dobijanja famoznih dugoročnih kredita, korištenja sredstava ‘zelenog plana’ i sredstava za razvoj turizma.’“. Novinar ironično zaključuje da su funkcioneri bacali prašinu u oči i tako iscrpljeni se vraćali u svoje strogo čuvane rezervate. „Ta ‘okupirana područja’ milicija je već napustila, a krajnje je vrijeme da ih i poglavice zauvijek napuste i prepuste onima kojima i pripadaju. Nacionalizovati opljačkano. Uzeti već jednom, od crvene buržoazije i dati radničkoj klasi.“7

Takvi zahtjevi doimali su se pomalo komičnim 1988. godine, revolucija je odavno prošla, a komunistički kadrovi su bili predaleko od staza revolucije o kojima su tako gorljivo govorili.

Srbijanski mediji su aferu Neum iskoristili kao još jedan dokaz da je bosanskohercegovački politički vrh korumpiran i nesposoban, čime se od ove republike još jednom napravio slučaj.

U beogradskom dnevnom listu „Politika“8 objavljen je tekst u kojem je navedeno da „mućke sa kreditima nisu otkrivene ni danas ni juče, nego poodavno.“ „U nekim ekspoziturama banaka kreditne službe su ukinute, prethodno su i likvidirani računi, odnosno knjižice. Ipak, glavni tefteri su sačuvani. O svemu, naime, mora da postoji trag u bankama koje su davale kredite.“

Navedeno je da priča o Neumu ima osnovne zajedničke crte sa aferom „Agrokomerc“, jer su iza svega stajali moćni pojedinci. To je proizvelo dodjeljivanje kredita, čak i na osnovu tuđih dozvola, dakle krivotvorenih dokumenata. U tekstu se navodi da su se krivotvorili dokumenti, što je podrazumijevalo nabavljanje lažne dozvole za izgradnju, u slučaju da se nije mogla dobiti legalna.

Posebno je naglašen slučaj saveznog i republičkog funkcionera Tode Kurtovića, u slučaju ekspoziture „Jugobanke“, koji je podigao više od dvadeset kredita. Tadašnji predsjednik Poslovnog odbora „Jugobanke – Osnovne banke“ u Sarajevu bio je Josip Lovrenović, doskorašnji predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine SR BiH. Pojedinci su i ovom prilikom iskazali svemoć, istaknuo je „Politikin“ novinar Muharem Durić, a iako su postojala upozorenja, ništa nije urađeno da se zloupotrebe suzbiju. Novinar u svom tekstu sugeriše čitateljima, kako je bh. rukovodstvo korumpirano i svemoćno, te isticanjem Lovrenovića u slučaju Tode Kurtovića ukazuje na uvezanost funkcionera koji su jedni drugima pomagali u nezakonitim radnjama.

Novinar je ipak pretjerao u optužbama, jer Kurtović nije uzeo dvadeset kredita, već „skromnih“ sedam.

Muharem Durić, koji je izvještavao o ovom slučaju, poznat je i po „otkrivanju“ proslave u stanu Isidore Bjelice, koja je kasnije nazvana „fašistički rođendan“.

Slična situacija bila je i u drugim republikama, funkcioneri su pravili svoje vikendice i vile širom Jugoslavije, a plaćanje mjenicama bez pokrića bilo je prisutno širom zemlje. Bosna i Hercegovina nije bila jedina republika čije je rukovodstvo ogrezlo u kriminalu, ali se o rukovodstvu BiH jedino pisalo. Upravo to je ostavilo prostor svima onima koji tvrde da su bh. afere predimenzionirane i iskorištene da bi se multinacionalna BiH predstavila kao najslabija karika u jugoslovenskom lancu.

Ko su bili akteri afere s vikendicama?

U aferu su bili uključeni gotovo svi visokopozicionirani funkcioneri SRBiH: Milanko Renovica, Mato Andrić, Nikola Stojanović, Hrvoje Ištuk, Munir Mesihović, Dobrota i Nada Lošić, Rajka i Planinka Mikulić, Ante Budimir, Duško Zgonjanin, Avdo Čampara, Uglješa Uzelac, Abaz Deronja, Kažimir Jeličić, Vlado Dodig, Todo Kurtović, Jovan Ubiparip i brojni drugi. S obzirom na to da je od objavljivanja afere prošlo gotovo tri i po desetljeća, ukratko ću podsjetiti koje su funkcije obavljali neki od političara koji su bili akteri afere, prosto kao dokaz da se nije radilo o nekakvim drugorazrednim ili lokalnim dužnosnicima.

Milanko Renovica bio je predsjednik Izvršnog vijeća SR BiH, predsjednik Predsjedništva SR BiH i predsjednik Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije i član CK SKJ.

Hrvoje Ištuk je u dva mandata bio na dužnosti sekretara Predsjedništva Centralnog komiteta SKBiH  i član Olimpijskog komiteta za organizaciju Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine. Također, bio je i direktor Radio-televizije Sarajevo.

Nikola Stojanović bio je sekretar Izvršnog komiteta CK SKBiH, potom predsjednik CK SKBiH, član CK SKJ i član Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine. Od 1982. do 1986. bio je član Predsjedništva CK SKJ, a od 1986. do 1989. bio je član Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine.

Munir Mesihović je obavljao dužnost sekretara CK SKBiH  i predsjednika Predsjedništva SR BiH u periodu od 1985. do 1987. godine.

Mato Andrić je obavljao dužnost predsjednika CK SKBiH do 1986. i predsjednika Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine.

Todo Kurtović je također obavljao niz funkcija, bio je član CK SKBiH i CK SKJ, član Predsjedništva Savezne konferencije SKJ i predsjednik Savezne konferencije SSRNJ.

Kurtović je bio autor i nekoliko knjiga u kojima se bavio socijalističkim samoupravljanjem i njegovim funkcionisanjem.

Dakle, jasno je da se radilo o najbitnijim političkim dužnosnicima u tadašnjoj BiH.

Da priča oko dobivanja zemljišta nije u skladu sa zakonom, svima je ubrzo postalo jasno. Na sjednici Društveno-političkog vijeća republičke skupštine, koja je održana 24. 10.1988. godine, raspravljalo se o situaciji u Neumu, ali čitava rasprava doimala se beskorisnom, jer je očito cilj bio ne uvrijediti nekog od partijskih funkcionera. Predsjednik SO Čapljina Nikola Kuzman poslao je dopis u kojem je naveo da su zaprimili 270 zahtjeva, od kojih je povoljno riješeno 116 i da niko od organa ili pojedinaca u opštini Čapljina nije uzurpirao pravo oko dodjeljivanja zemljišta i da su zemljišta dodijeljena po zakonu, što nije bila istina. Prema uvidima u spise, što je učinio novinar „Naših dana“, to je utvrdila Republička uprava za imovinsko-pravne poslove, navodom da su nadležni organi opština Čapljina i Neum povrijedili ustavne i zakonske norme o jednakopravnosti građana u pravnom sistemu. Međutim, niko od funkcionera iz opštine Čapljina nije odgovarao zbog toga – naprotiv! Za svoju odanost republičkim funkcionerima nagrađeni su napredovanjem i jačim funkcijama.

„Naši dani“ su utvrdili da su neki od funkcionera dobili placeve a da ih čak nisu ni tražili, pri čemu su svaku šansu izgubili brojni radnici, nositelji Partizanskih spomenica i ljudi koji nisu bili na funkcijama, iako su neki od njih zahtjeve podnijeli još 1971. godine, a koji uopšte nisu razmatrani.

Utvrdile su se i brojne druge nepravilnosti. Primjera radi, Nikola Stojanović je plac dobio 18. 4.1977, a zahtjev je predao u oktobru 1977, Ante Budimir je saglasnost dobio u aprilu 1977. godine, a zahtjev je podnio u septembru iste godine, odnosno pet mjeseci kasnije, itd.9

Proces dobivanja kredita u sarajevskim bankama počeo je još 1979. godine, a trajao je do 1986. Osobe koje su dobivale kredite već su imale luksuzne stanove, iako su se prema zakonu ovakvi krediti mogli dobiti isključivo za osnovni stambeni prostor, a ne za vikendice. U međuvremenu je trajala akcija „Imaš kuću, vrati stan“, koja je nakon otkrivanja ovog skandala postala komična.10

Ukupno je dodijeljeno 557 kredita preko tri sarajevske banke – „Privredne“, „Jugobanke“ i „Ljubljanske banke“. Nekima je odobreno da kreditnim sredstvima raspolažu i prije nego su im odobrena, a Todo Kurtović je u „Jugobanci“ podigao sedam kredita.11

Milanko Renovica, jedan od vodećih političara, prozivan je i zbog ogromne porodične kuće u rodnom Sokocu, vile u Neumu za koju se pisalo da je jedna od najljepših u tom mjestu, petoiposobnog stana u Sarajevu, ali i zbog toga što je obojici sinova obezbijedio stanove. Renovica je prešao u četverosoban stan u jednoj od najljepših sarajevskih stambenih zgrada, a razliku kvadrata uplatilo je Predsjedništvo SR BIH preduzeću „Hidroelektrane na Drini“ kao učešće za stan njegovom sinu Goranu.12

Da političari nisu bili suviše zabrinuti zbog novonastale situacije, pokazuje i intervju Hrvoja Ištuka, koji je na pitanje novinara o neumskoj aferi nonšalantno odgovorio da su u to doba desetine Jugoslovena dizale kredite i pravili porodične kuće, te da moli novinare da utvrde da li je njegova kuća u Neumu vila, vikendica ili porodična kuća.13

O situaciji u Neumu, mještanin Tomo Mišković je svjedočio da su lokalni moćnici još 1977. godine započeli bagerisanje polja Blaca, čime su uništili izvor vode koji je napajao Neum, da su prodavali svoju i tuđu zemlju, uništili cijelo polje Blaca i obogatili se, a sve se moglo iskoristiti za zapošljavanje nekoliko stotina ljudi, itd.

Mišković je naveo da je imao neprijatnosti  kao i svi oni koji su im se suprotstavljali, da su šikanirani i maltretirani na različite načine, da su njega htjeli ostaviti bez posla namještajući mu prljave igre, i da je puno ljudi trpjelo isto što i on. U međuvremenu, u cijelom Neumu imaju svega dva hotela, jer su svi političari napravili svoje kuće i odmarališta potpuno propadaju. Ljudi su morali odvoziti materijal na gradilište, smještati radnike koji rade u vilama, žene koje su zaposlene u hotelima morale su ići da služe supruge političara, a materijal od hotela „Sunce“ uziman je i nošen za izgradnju vikendica.14

Kako je riješen slučaj Neum?

Uvidjevši da im je ipak oslabila nekadašnja moć i da javnost ne prestaje da se interesuje i za ovaj slučaj, ali i aferu u „Agrokomercu“, partijski funkcioneri se ipak nisu predavali bez borbe, iako u njoj nisu mogli imati značajnijeg uspjeha. Komunističko rukovodstvo je još jednom pokušalo „zavesti red“ u medijima, pa su se u toku suđenja akterima afere „Agrokomerc“ (koje je osim neumskih vila bilo vodeća medijska tema)  u rad medija pokušali umiješati član Predsjedništva SR BiH i član CK SKJ Nikola Stojanović i ministar republičkog SUP-a i član SK BiH Duško Zgonjanin.15 Njih dvojica su na sjednici CK SKBiH krajem 1988. godine uputili kritike „Oslobođenju“ za nacionalizam, odnosno da se u toku suđenja akterima afere „Agrokomerc“ izvještavalo sa nacionalističkim prizvukom. Zgonjanin je rekao da se u toku prvih dana suđenja mogla osjetiti nacionalistička intonacija i da su se prozivali određeni kadrovi, pri čemu se pokušavalo ukazati da je riječ o zavjeri.

Zgonjanin je tvrdio da optuženi ima pravo da proziva koga hoće, ali je u „Oslobođenju“ vršena selekcija čije će se ime objaviti, a čije neće. Takvim činom i takvom koncepcijom pisanja, prema Zgonjaninovim tvrdnjama, namjeravano je da se stekne utisak da je afera isplanirana od srpskih nacionalista i da je dobila takav prizvuk. „Praviti na određen način nekakve vještačke grupe, svrstavati u tabor nacionalista ove ili one, to ničemu ne doprinosi.“ Glavni urednik „Oslobođenja“ Ivica Mišić kategorički je odbio prozivke da su vršene selekcije oko objavljivanja imena.

Novinarima i uredništvu „Oslobođenja“ nije se bilo teško odbraniti od ovakvih proizvoljnih optužbi koje nisu imale nikakvog utemeljenja. Bilo je jednostavno usporediti izvještaje novinara ovog lista sa izvještajima drugih listova. Novinari koji su izvještavali o ovom slučaju, Emir Habul, Nagorka Idrizović, Midhat Kaliman i Boro Marić dali su pismene izjave u kojima su naveli da su bili potpuno samostalni u izvještavanju i da nije bilo nikakvih uredničkih intervencija. Mišić je izjavio da se u ovom slučaju „igralo otvorenih karata“. Međutim, novinari „Oslobođenja“ željeli su da se stvari dovedu do kraja, pa je sa sastanka komunista „Oslobođenja“ poslat zahtjev u CK SKBiH da se utvrdi odgovornost za klevetu i javno iznesenu neistinu koju su izrekli Stojanović i Zgonjanin, čemu se usprotivio član Predsjedništva CK SKBiH i predsjednik GK SK Nenad Guzina, ustvrdivši da „ljudi imaju pravo da kažu“ i „da nam ne treba još više nesporazuma“, da se ne smije prebrojavati po nacionalnoj osnovi i da se ne treba gaziti mutna voda nacionalizma, jer se u njoj može udaviti. Zlatko Dizdarević, urednik Nedjelje, podlista koji je izlazio u „Oslobođenju“, replicirao je Guzini kazavši da se slaže da su posljedice nacionalnog prebrojavanja katastrofalne, ali je naveo i da su te teze došle sa vrha, a ne odozdo. Jedan od učesnika na sastanku ocijenio je potez Zgonjanina i Stojanovića kao beznadno odbranaštvo. Izjave za „Naše dane“ dali su i novinari Emir Habul i Nagorka Idrizović, što je potvrđivalo pravilo novinarstva da je uvijek potrebno čuti i drugu stranu. Takav odnos novinara predstavljao je novinu u socijalističkoj Bosni i Hercegovini. Oboje novinara su izjavili da su urađene analize njihovih izvještaja koji su upoređeni sa „Politikom“, „Borbom“ i „Večernjim novostima“. Habul je naglasio da su zbog težine optužbi čak izvršili i analizu objavljenih imena po nacionalnom ključu, što je ispod svakog civilizacijskog nivoa. Idrizovićka je navela da je vrlo indikativno zašto je optužba stigla sa toliko mjeseci zakašnjenja i, ako su Zgonjanin i Stojanović tako mislili, zašto su čekali da to nakon toliko vremena kažu, i to baš na sjednici na kojoj je tema bila Neum i nezakonitosti koje su vezane za taj slučaj.

Oštru kritiku poteza dvojice funkcionera uputili su i „Naši dani“, jasno dajući do znanja i javnosti i rukovodstvu da je završeno sa opaskama i kritikama o radu medija, koje su dolazile od funkcionera i da su novinari solidarno spremni da brane svoju profesiju. U „Našim danima“ je o istupu Zgonjanina i Stojanovića pisalo: „Prekinuto je dugogodišnje gazdovanje i iživljavanje samozvanih političkih autoriteta nad štampom, urednicima i novinarima. Teror je trajao decenijama. Novine su uređivane direktno iz političkih kabineta ili preko različitih vrsta ‘šefova kabineta’. Urednici su izvršavali naređenja i nisu se smjeli žaliti. Smjenjivani su zbog riječi izgovorene u kafani, zbog neke ‘nepoćudne misli’. Sve je podešavano prema ukusima i političkoj konjunkturi vrhovnih bosova.“ Novinar „Naših dana“ prisjetio se i da je Nikola Stojanović svojevremeno ukinuo satiričnu rubriku iz „Oslobođenja“, jer mu se nije svidio aforizam: „Ćorcima sa političkih govornica može se čuvati položaj“. Žarko Kolenda je urednicima donosio posebne fotografije koje su se morale objavljivati uz njegove govore, a u redakcijama urednika glavni inventar bili su telefoni sa slušalicama, ali bez mikrofona. Navođenjem ovakvih primjera, novinar je jasno stavljao do znanja javnosti koliko je bio ograničen rad u medijskim redakcijama. To vrijeme je prošlo i novinari su počeli raditi svoj posao. „A onda je puklo. Ono o čemu se u kafanskim razgovorima šaputalo odjednom je postalo maleno i sitno u odnosu na stvarno stanje stvari. Reflektori su naglo obasjali dotad nedostupne predjele djelovanja partijsko-državno-privredne vlastele koja je zaslijepljena bezgraničnom moći za svoga bjanko mandata počinila mnogobrojna nedjela. Vrijeme nedodirljivih je prošlo, vrijeme mraka, vrijeme blatnjavih terena, vrijeme magle, vrijeme strogo kontrolisanih novina je za nama. Nije samo riječ o AKO-skandalu i ‘neumašima’. Ali, to su svakako najkarakterističniji primjeri i simboli, temelji jednog propalog društvenog koncepta.“16

Presuda

Slučaj Neum završen je početkom 1989. godine. Na Televiziji Sarajevo emitovan je prilog sa sjednice CK SKBiH, u kojem su funkcioneri koji su se ogriješili o politiku Saveza komunista isključeni i  razriješeni dužnosti.

Formirana je radna grupa, koja je trebalo utvrditi njihovu odgovornost u ovom slučaju, tako da su na 21. sjednici CK SKJ, u februaru 1989. godine, tajnim glasanjem članovi CK SKJ razriješili dužnosti Nikolu Stojanovića, Hrvoja Ištuka, Matu Andrića i Milanka Renovicu. Prethodno su pojedinci isključeni iz Saveza komunista, kao npr. Todo Kurtović, a Ištuk i Stojanović su također prethodno podnijeli ostavke na članstvo u Savezu komunista Jugoslavije, da bi ih nedugo nakon toga stavili van snage dok se ne utvrdi njihova idejno-politička odgovornost.

Da je SKBiH izgubio ugled, pokazala je i „rehabilitacija“ Tode Kurtovića u maju 1989. godine, kojeg su vratili u svoje redove i preinačili mu kaznu u partijsku opomenu.17

Sa aferom Neumom, sa političke scene je nestala čitava garnitura tadašnjih rukovodilaca. Savez komunista je izgubio svoj kredibilitet, jer su svi bili uključeni ili u aferu „Agrokomerc“ ili „Neum“, a neki su bili umiješani i u obje afere. Ljudi su bili razočarani i osjećali su se prevarenim. To su svakako iskoristile nacionalne stranke koje su ubrzo stupile na scenu, nudeći građanima instant rješenja i lažna obećanja, obećavajući im da će od sada sve biti drugačije, da bi na prvim demokratskim izborima u Bosni i Hercegovini odnijele apsolutnu pobjedu.

Izvori:

  • Anđelić, N. 2005. Bosna i Hercegovina- između Tita i rata. Beograd: Samizdat B92
  • Španović, S. 1989. Kvadratura jugoslavenskog kruga. Zagreb: Centar za informacije i publicitet
  • Naši dani,  Godine koje su pojeli skakavci, Naši dani, 22. 1.1988., 18-20
  • Naši dani, U Neumu je sve OK. 19. 2. 1988., str. 9
  • Naši dani; Sinovi i očevi i pokoji očevidac, 13. 5.1988., str. 18
  • Naši dani, Nacionalizirati opljačkano, 02. 9. 1988., str. 6-7
  • Naši dani, U socijalizmu je sve moguće, 28. 10.1988., str. 18-19
  • Naši dani, Šta kaže Ištuk, 09. 12.1988., str. 28-29
  • Naši dani, Uzmi sve što ti Neum pruža, 09. 12.1988., str.18-19
  • Naši dani, Zašto Zgonjanin i Stojanović izmišljaju nacionalizam, 09. 12. 1988. str. 14-15
  • Naši dani, Partija pomilovala Kurtovića, 12. 5.1989., str. 3-4
  • Politika, Moćnici uzimali pare i zataškavali falsifikate, 31. 10. 1988., str. 7
  • Emisija Neum, TV Sarajevo, 1988. godine, dostupna u Arhivu nekadašnje TVSA
  1. O Anti Šimiću sam  pisala u zborniku Socijalna demokratija u BiH: Historijski pregled i razmatranja za budućnost čiji izdavač je Friedrich Ebert Stiftung BiH, dostupno na: http://library.fes.de/pdf-files/bueros/sarajevo/16515.pdf i u članku objavljenom povodom protesta u BiH 2014. godine, dostupno na: https://www.diskriminacija.ba/pri%C4%8D-o-anti-%C5%A1imi%C4%87u.
  2. Radmilo Milanović, „Godine koje su pojeli skakavci“, Naši dani, 22. 1.1988, 18–20.
  3. Isto.
  4. U Neumu je sve OK, Naši dani, 19. 2. 1988, 9.
  5. Španović (1989:72).
  6. Emisija Neum, TV Sarajevo, 1988. godine, dostupna u Arhivu nekadašnje TVSA.
  7. „Nacionalizirati opljačkano“, Naši dani, 02. 9. 1988, 6–7.
  8. „Moćnici uzimali pare i zataškavali falsifikate“, Politika, 31. 10. 1988, 7.
  9. „U socijalizmu je sve moguće“, Naši dani, 28. 10.1988, 18–19
  10. „Nacionalizovati opljačkano“, Naši dani, 02. 9.1988, 6–7.
  11. Španović, 1989:75.
  12. „Sinovi i očevi i pokoji očevidac“, Naši dani, 13. 5.1988, 18.
  13. „Šta kaže Ištuk“, Naši dani, 09. 12.1988, 28–29.
  14. „Uzmi sve što ti Neum pruža“, Naši dani, 09. 12.1988, 18–19.
  15. „Zašto Zgonjanin i Stojanović izmišljaju nacionalizam“, Naši dani, 09. 12. 1988, 14–15.
  16. „Zašto Zgonjanin i Stojanović izmišljaju nacionalizam?“, Naši dani, 09. 12. 1988, 14.
  17. „Partija pomilovala Kurtovića“, Naši dani, 3–4.

 

Autor: Belma Buljubašić, Novi Plamen

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU