fbpx

6ivok

Nepoznato je u povijesti NATO-a da je neki narod postao članicom toga saveza. U NATO-u su države i o tome odlučuju državne institucije. Ni u BiH ne može biti drukčije

Na dolazak Matthewa Palmera, posebnog izaslanika državnog sekretara SAD-a za zapadni Balkan, u Sarajevo, prvi je javno reagirao Dragan Čović, lider HDZ-a BiH. On je požurio obavijestiti gospodina Palmera, uz dobrodošlicu, da su „dužnosnici HNS-a i HDZ-a BiH predvodnici integracija BiH u EU i NATO“. Također, on je izrazio nadu, „novim iskustvom kroz politički dogovor konstitutivnih naroda što prije postići kompromis kako bi postali dio velike obitelji EU i NATO“.

Ovo nije prvi put da Dragan Čović ističe pred funkcionerima međunarodne zajednice „hrvatsko predvodništvo“ na putu BiH ka euroatlantskim integracijama. Naravno, sve pod njegovim liderstvom, njegovom osobnom zaslugom kojom se stiču autoritet i podrška u svijetu i potvrđuje hrvatska legitimnost. (Tek toliko da se ne bi slučajno pojavio neki konkurent). On je sličnu izjavu dao početkom ove godine, tvrdeći kako je „hrvatski narod opredijeljen i privržen NATO-u“, te da je on sa svojim suradnicima najviše doprinio da se dobije poziv iz NATO-a za aktivizaciju MAP-a.

Pravi smisao retorike

Čovićeva retorika otkriva pravi smisao njegovih nastojanja na euroatlantskom putu BiH. On o tome govori kao da je taj put uvijek na početku, na prvom koraku, ali i za njega treba izgraditi pretpostavke. On svojim izjavama taj dugotrajni proces faktički stalno vraća na početak. Njegova osnovna politička strategija je tapkanje u mjestu, uz snažno iskazivanje želje za napretkom i njegovom vodećom ulogom u tome. I ovaj put požurio se iskazati Palmeru. To je, također, izraz oholosti i podcjenjivanja američke politike prema BiH. On se ponaša kao da SAD nema svoju ambasadu u Sarajevu, kao da nema službe koje prate rad državnih i političkih institucija BiH, koje analiziraju sve političke poteze naših stranaka i njihovih lidera. On se ponaša kao da je SAD neka banana država, bez tradicije i sjećanja, bez političkog kontinuiteta, kojoj se može proturati jedna politika na stolu, a druga ispod stola. Zaboravlja da je SAD najangažiranija svjetska država u BiH još od rata, da je tvorac dva mirovna sporazuma o BiH i da to smatra svojim najvećim diplomatskim kapitalom. Zaboravlja također da je upravo njihova administracija likvidirala „Herceg-Bosnu“, koju on na razne načine želi obnoviti, proglašavajući je najboljim hrvatskim rješenjem u BiH.

Prvo, put BiH u NATO otvoren je još davne 2010. godine i nije na početku. Sve relevantne institucije BiH su ga prihvatile i obavezale se realizirati ga kroz godišnje nacionalne programe (NAP). Donesen je zakon koji na to obavezuje Ministarstvo obrane BiH. Postavlja se pitanje što su ti „predvodnici“ integracije BiH u NATO, na čelu s Čovićem, radili do sada. Sve ovo proteklo vrijeme bili su na vlasti u BiH, Čović je bio član Predsjedništva države, a bivša i aktuelna ministrica obrane je iz HDZ-a. Po postojećem zakonu, njeno ministarstvo treba izraditi godišnji nacionalni program i poslati ga NATO-u. Čović se nije ni potrudio kod svoje ministrice da to uradi, nego je prihvatio Dodikovu politiku vraćanja na početak svih procesa. On najzad upozorava gospodina Palmera da je sa svojom političkom bulumentom iz HNS-a (nevladine organizacije), kao „predvodnik“, „opredijeljen i privržen“ NATO-u, ali da je to stvar dogovora (kompromisa) „konstitutivnih naroda“. Prije deset godina taj „kompromis“ je postignut, ali ne među narodima, nego u institucijama države. MAP su prihvatili Predsjedništvo BiH, Ministarsko vijeće, Parlament BiH i obavezali se zakonom provoditi ga. O kakvom to novom „političkom dogovoru konstitutivnih naroda“ govori Čović? On je mogao kao ključni čovjek vlasti zadnjih godina, zajedno s Dodikom, ispuniti sve uvjete koje je NATO postavio Bosni i Hercegovini za aktivizaciju MAP-a. Ova stalna Čovićeva politika ispod stola nije više skrivena. Sam ju je razotkrio više puta izjavama kako je „hrvatski narod opredijeljen i privržen NATO-u“, što bi trebalo upozoriti da drugi nisu, a da se ne upre prstom.

Šta Čović prodaje Palmeru?

Ovo „hrvatsko opredjeljenje“ za NATO treba samo na siguran način dovesti do realizacije. Najsigurniji način je hrvatska samostalnost u BiH koja se postiže trećim entitetom. Samo tako će biti jasno tko je za NATO a tko nije. Što je najgore, taj treći entitet je imitacija „Herceg-Bosne“ koju je likvidirala američka administracija Vašingtonskim sporazumom, a Međunarodni sud u Hagu osudio kao Udruženi zločinački poduhvat. I to sada želi Čović prodati Palmeru u dobrodošlici? Mogao je komotno, ne pitajući nikoga, držeći se ranijih odluka i zakona, narediti svojoj ministrici da pošalje godišnji nacionalni program za NATO. Međutim, to bi dovelo do političkog razilaženja s Dodikom i do pucanja saveza koji postoji još iz vremena Mate Bobana i Radovana Karadžića i koji se održava u kontinuitetu. Radi tog političkog partnerstva Čović ponavlja iste floskule kao i ruski amasador u BiH da se sa NAP-om ne smije ucjenjivati formiranje vlasti u BiH. Po tome, tek kada se formira Vijeće ministara BiH, moguće je otvoriti pitanje NAP-a. Zna se unaprijed, Ministarsko vijeće, s Dodikovim premijerom, neće otvoriti taj proces. BiH će i dalje tapkati na mjestu, čekajući Čovićev dogovor „konstitutivnih naroda“.

Drugo što je vidljivo u Čovićevim izjavama (na stolu) je pozivanje na volju naroda. Nepoznato je u povijesti NATO-a da je neki narod postao članicom toga saveza. U NATO-u su države i o tome odlučuju državne institucije. Države postaju članice NATO-a, a njihova odluka mora imati podršku njihovih građana i naroda, koja se na kraju potvrđuje referendumom. S obzirom na to da je „hrvatski narod opredijeljen i privržen NATO-u“, Čović se ne bi trebao bojati referenduma. Međutim, on ne želi dovesti taj proces do te tačke odlučivanja, on odlučivanje o tome stalno drži unutar „dogovora konstitutivnih naroda“, odnosno na nivou pregovora koje on u ime naroda vodi. A da bi se taj dogovor postigao, on ima svoje zahtjeve koji su potpuno izvan procesa približavanja BiH NATO-u. I tako se tapka u mjestu.

To nije kraj, postoji i treće. „Privrženost“ NATO-u uključuje i privrženost evropskim društvenim vrijednostima i državnim standardima. Niti jedna tranzicijska zemlja nije ušla u EU dok nije ušla u NATO. Želi se društvo zajedničkih vrijednosti za sve članice EU, i zajednički standardi u izgradnji države. Ono za što se zalaže Čović u suprotnosti je sa vrijednostima evropskih društava i standardima na kojima funkcioniraju evropske države. Ta društva su građanska, sa izrazitim osjećajem za ljudska prava i ravnopravnost. Države su demokratske, sa zakonodavstvom koje štiti najviše društvene vrijednosti. Niti jedna evropska država ne podržava društvene podjele i segregacije. Tim državama je potpuno nepoznato dijeljenje njihovih građana, bez obzira kojem narodu pripadaju, na etničkim ili vjerskim principima. Ako postoji institucionalna podjela među društvenim zajednicama, svi njihovi pripadnici su građani svoje zemlje sa istim pravima. Čović se otvoreno zalaže za uvođenje etničkog principa u izborni zakon, za nacionalnu homogenizaciju građana i nacionalizaciju teritorija u BiH. Kada bi se u EU uveli takvi standardi, ona bi se raspala i raspale bi se mnoge njene članice. Ono što on radi ispod stola zapravo otkriva što znači njegovo zalaganje za euroatlantski put BiH. Iz te donje pozicije treba tumačiti njegove izjave i postupke. Našoj javnosti to je već poznato.

Sigurno je to poznato i predstavnicima američke administracije u BiH, jer su ovdje u kontinuitetu. Dvostruke politike više ne idu i ne mogu se prodati ni kada je u pitanju neka dobrodošlica.

analiziraj.ba 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU