fbpx

7gojko

Rat je davno završen, svako ima svoju priču i svaka od njih nas međusobno sve više udaljava. Sve naše “krive Drine”, bilo da su nas razdvajale ili spajale, postale su još krivlje

Kako vrijeme prolazi, postaje sve očiglednije koliko je rat devedesetih bio besmislen, uništivši višedecenijsku prošlost čitavih generacija i osakativši njihovu budućnost. O tome najbolje govore ovi avgustovski dani, u kojima Bošnjaci obilaze svoja stratišta, Hrvati slave “veličanstvenu pobjedu” nad svojim sugrađanima srpske nacionalnosti, dok Srbi oplakuju svoj “bolan istorijski egzodus” iz zemlje u kojoj su živjeli stoljećima. I kao što među pobjednicima nema milosti prema nekoliko stotina hiljada protjeranih Srba, koji su zauvijek “nestali” u Oluji, jednako tako srpska politička, akademska i režimska medijska pamet vrluda sa pravim odgovorom na pitanje: Zašto se to desilo? Da će svako ostati na svojim pozicijama, i da će srpsko-hrvatski olujni rašomon biti dugovječan, u to se možete kladiti bez ikakvog rizika. Zanimljiva stvar se dogodila na velikom komemorativnom skupu Srba održanom u nedjelju kod manastira Krušedol na Fruškoj gori. Govoreći o njihovom stradanju u Oluji, patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej je rekao: “Ono što možemo, jeste da kao hrišćani oprostimo, ali onda kad potomci zločinaca pokažu izvinjenje i pokajanje”. Međutim, glavni govornik, predsjednik Aleksandar Vučić, dezavuisao je patrijarha rekavši: “Neće oni to nikada priznati!”. Tu bismo se mogli složiti sa Vučićem, uzgred ga podsjećajući na Srebrenicu, kao i na činjenicu da nije bilo mnogo Srba koji su plakali kad su, četiri godine prije Oluje, iz Krajine tjerali Hrvate i otimali njihove kuće i imanja.

Naš problem je u tome što je Bosna i Hercegovina od početka bila, jeste i biće dio ove priče, čiji je kraj teško predvidjeti. Njena neizvjesnost ima korijene u neostvarenim ciljevima vladara rata, Miloševića i Tuđmana – da srpsko-hrvatske račune jednom zauvijek izmire na račun susjedne države. Vučić se na Fruškoj gori više nego aluzivno predstavio kao ujedinitelj svih Srba, koliko god da ih je na prostoru bivše Jugoslavije ostalo, najavljujući da su u njemu dobili novog vožda. Ni on ni Dodik nijednom riječju nisu pomenuli Bosnu i Hercegovinu, već samo Republiku Srpsku – Dodik kao drugu srpsku državu na Balkanu, a Vučić kao “srpsku zemlju jedinstvenog srpskog naroda”. Ali, da se vratimo pitanju: Šta je izazvalo Oluju? Zašto je u Srebrenici počinjen genocid? Zašto su na širokom prostoru bivše države počinjeni toliki užasni zločini? Neko je pokrenuo krvavi točak istorije – bio je to režim Slobodana Miloševića. Početak konopca vuče za sobom i njegov kraj, kaže jedna arapska poslovica. Miloševićeva avantura, osim što je zakonomjerno proizvela veliku ljudsku tragediju, bila je unaprijed osuđena na propast. Ne radi se tu ni o kakvom “pogrešnom putu”, kako tu avanturu uporno naziva zvanična Srbija, već o jednoj zločinačkoj politici kojoj će nakon njenog kraha godinama suditi i presuđivati Haški tribunal. Prilikom posjete Beogradu 2001. godine francuski predsjednik Jacques Chirac je pozdravio oslobođenje srpskog naroda od Miloševićevog režima, ali je podvukao da se “zrelost jednog naroda cijeni po sposobnosti da svjesno sudi svojoj prošlosti”. To se, kao što znamo, u slučaju Srba nije desilo. “Nijemci su osjetili paniku koja ih je zahvatila poslije pobjede saveznika 1945. godine, kada su se pogledali u ogledalo i vidjeli naciju ubica” (Georg Dic, kolumnista Spiegela). Izrazito dominantna većina Srba ni danas ne želi stati pred takvo ogledalo, jer u njemu vidi sebe kako euforično veliča Miloševića i čitavu armiju ubica, ratnih zločinaca i drugog ološa.

Ovo nipošto ne znači da skidam kapu Tuđmanu i njegovim generalima zbog munjevite pobjede nad jednom nedoraslom i nemotiviranom seoskom vojskom, pobjede koja je ozvaničena kao “veličanstvena vojno-policijska operacija” i “dosanjani povijesni san slobode i neovisnosti”. Kad bih pisao o Tuđmanovoj izričitoj namjeri da ratom i samo ratom stvori neovisnu Hrvatsku, o hrvatskim logorima za Bošnjake i Srbe, o hrvatskom šovinizmu i povampirenom ustaštvu kao njegovom najradikalnijem izrazu, o odbijanju nacije da se suoči sa punom istinom o Jasenovcu, najbrutalnijoj varijanti holokausta, ne znam gdje bih se zaustavio. Bolje je da taj posao prepustim Viktoru Ivančiću ili Draganu Markovini. Ako mi je srpski nacionalizam odvratan, to ne znači da sam prema nekom drugom nacionalizmu tolerantan. Ako ovako pišem o Srbima, to je zato što etnički pripadam tom narodu u čije su ime počinjeni masovni zločini, od etničkog čišćenja do genocida u Srebrenici, i što je najveći dio tog naroda više od decenije podržavao jednog političkog zlikovca koji je, na kraju krajeva, upravo Srbima nanio najviše nesreće. Ili, kako je to u beogradskom Nedeljniku nedavno sročio njegov glavni urednik Veljko Lalić: “Srbi uvek nekoliko godina posle Gazimestana izgube svoju državu. Prvi put Srbiju, drugi put Jugoslaviju. Prvi put je knez Lazar udario na nadmoćnog neprijatelja i upisao nas u istoriju, drugi put je lažni vožd udario na slabije od sebe – nekoliko njih – i ispisao nas iz istorije. Prvi put se čekalo sedam godina, do bitke na Nikopolju, drugi put se sve raspalo za samo dve, uz još nekoliko godina mrcvarenja u krvi. Nema njega, a nema ni Gazimestana”.

U Hrvatskoj je službena verzija tzv. Domovinskog rata takoreći nedodirljiva. Ali, ko je stvarno najzaslužniji za uspjeh Oluje? Ante Tomić, književnik i novinar, koji prezire nacionaliste i kojeg oni takođe preziru, piše o tome u Jutarnjem listu od 3. avgusta: “Propast Srpske Krajine bila je sigurna, njezin je tragični usud bio otpočetka upisan u njezin DNK, još prije nego su kninski odmetnici prvo stablo oborili preko ceste… Povrh svega je državu, da je u nedostatku boljeg izraza tako nazovemo, vodio jedan notorni glupan, brkati milicioner kao iz viceva, koji je ustrajno, kao za inat odbacivao svaku priliku da stvar sretno završi. Ovo je posljednje bilo možda presudno. Zaključno s odbijanjem plana Z4, taj nevjerojatni tudum baš ništa dobro nije napravio. Da nisu imale krvave posljedice, njegove bi greške bile komične. Predsjednik Srpske Krajine činio se kao neki lik kojega igra Peter Sellers. On je bio naš najodaniji saveznik. Zaista, da su naši ljudi pošteni, Mile Martić bio bi odlikovan najmanje Redom kneza Domagoja s ogrlicom. Hrvati su pobijedili većim dijelom zahvaljujući činjenici da su Srbi bili temeljito uništeni od idiota…”.

I tako, svako ima svoju priču. I svaka od njih nas međusobno sve više udaljava. Sve naše “krive Drine” – istorijske, političke, religijske, mentalne – bilo da su nas razdvajale ili spajale, postale su još krivlje.

oslobodjenje.ba 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU