7corsokak

Minulog ponedjeljka, 22. aprila, internacionalna radio – mreža Deutsche Welle emitovala je komentar povodom sto godina od osnivanja Komunističke partije Jugoslavije. Tada Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista), kasnije preimenovane u Komunistički partiju, odnosno Savez kominista Jugoslavije.

Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba

Tog datuma, prenoseći pomenuti komentar, prisjetila se na balkanskim prostorima beogradska "Politika". Možda je i još neko ali, tražio sam i nisam našao. U današnjim okolnostima i svemu onome što je nadvladalo, reklo bi se da to nije ni čudno. Naprotiv. Generalno uzevši, danas su pobjednici oni koji su u ponajdužem periodu kroz tih stotinu godina bili politički i na svaki drugi način poraženi pa im je od tog stoljeća muka. I sada je tako kako je. U "istoriji" percipiranoj na današnji način njih kao vazda poraženih nema i nikada ih nije bilo sem kada ove nove "pobjede" moraju da posluže potpunom zaboravu onih starih vremena. Otud i tišina ovim povodom.

Šta je bilo kad je bilo, ipak, nije glavni povod za ovu malu refleksiju. A i da jeste, odavno smo se navikli da niko nikome nikakvim argumentom neće ni za mrvu promijeniti percepcije kojima se iz ovih ili onih ubjeđenja čita istorija onako kako je ko hoće čitati. Uz nove male ljude na vlasti, današnje izabrane "lidere" koje smo znači zaslužili, eto nam i novih udžbenika i njihovih istina. Ko zna da se te "istine" ni u putu nisu srele sa činjenicama, njegova je privatna stvar. Isto je i sa vlastitim sjećanjima.

Kolumnista DW potrudio se da ispoštuje i jedno i drugo. Pa je u uvodu kojim se lociraju tema i povod za nju napisao: "Osnivanje Komunističke partije Jugoslavije bio je početak burne istorije organizacije koja je doživjela olimpijske visine borbe za pravdu, slobodu, jednakost, međunarodno razumijevanje i saradnju, ali i katastrofalno strmoglavljivanje u kaljugu rata, bratoubilaštva, nepravde, neslobode i ideološke isključivosti...

Tačno je i jedno i drugo. U odnosu na to, možda je dobro što se sredina na koju se ovo odnosi, eto pravi da ne zna i da nije bitno šta se to dešavalo cijeli jedan vijek. Jer današnji proizvođaći sjećanja na istoriju – kao da je riječ o tome, a ne o faktima – ili bi se držali prve polovice konstatacije a prešutjeli nastavak, ili obratno. A život uči da, uglavnom, jare i pare teško mogu zajedno. Naravno, mrziteljima i samog pomena "komunizma" od toga je zlo, kao i onima koji znaju u čemu je nekada grandiozna ideja završila, sa kime i zašto.

Kolumnista DW je ipak uporan. I sa ogromnim razlogom podsjeća na "neporecivu činjenicu da su jugoslovenski komunisti predstavljali jedinu snagu koja je porazila dva najveća zla dvadesetog vijeka: I Hitlera i Staljina..." Koje li frustracije današnjim "pobjednicima" nad ovakvom istorijskom činjenicom.

Potom DW ima pravo i obavezu i da kaže kako je "takozvana 'partijska država' (partitokratija) koju su patentirali jugoslovenski komunisti i danas bolest od koje boluju bezmalo sve nekadašnje republike." Pa zaključuje da je "burna istorija KPJ-SKJ možda najbolja potvrda teze da se u slučaju Jugoslavije kao zajednice srodnih naroda i slične prošlosti radilo o epohalnom projektu koji je, naročito u posljednjim godinama postojanja, povjeren pohlepnim, nezrelim, nesposobnim i vlastoljubivim elitama, ili, tačnije, uzurpiran od njih..."

Današnja realnost koja se može prepoznavati kako kome odgovara u svakom slovu pomenutog komentara – prihvatati ili osporavati – jeste uz sve ostalo i u činjenici da ova nova vlastodržačka naplavina nije smogla ni snage ni mudrosti da se bar prosto, suho faktografski, osvrne javno na minulo stoljeće, ono od Kongresa u Beogradu održanog od 20. do 23. aprila 1919. do danas. Ne svečasrki, već "radno". Eto čak ni oni koji, kobajagi, baštine neki izvorni gen te partije. Pa da se neko upita kakav je trag ostavilo to što je trajalo cijelo stoljeće, neupitno pretežno na dobrobit "običnog" čovjeka, uz sve što je bilo drugačije kasnije. I kakve se pouke danas mogu iz toga izvući. Sebe radi. Šta se od svega prepoznalo kako valja, a čime su se opet zaigrali vječiti zaljubljenici u crne "pandorine kutije". Kako je moguće pomisliti da se cijeli jedan vijek može gurnutu pod tepih, ili označiti grubo i bez nijansi, pretežno crvenih, a istorijski vrijednih pomena i analize. Kako je moguće da nikome nije palo na pamet da je istorija doista jeste "učiteljica života".

Ko zna, možda se nije imalo vremena od gerilskih bitaka za fotelje u podrumima te istorije, možda je takvima i učitelja i znanja navrh glave, jer to danas malo čemu služi. Uostalom, ako i zatreba, mali sve mogu kupiti pojeftino na novim velikim buvljim pijacama istorije.

Jadno je drušvo koje nije u stanju da se prisjeti vlastite duge prošlosti i suoči sa onim što ona obvjektivno jeste, ma kako je ko i iz kojih razloga interpretirao. Zato tim nesposobnjakovićima kukala majka i kada je budućnost u pitanju. Odnosno, bilo bi tako da ih ikakva druga budućnost, mimo njihove samo profiterske uopšte i interesuje. Velike ideje, poput onih sanjarskih začetih aprila 1919. smiješne su im.

A što se onog malog broja ljudi tiče kod kojih nije sve baš tako, ali bi još uvijek voljeli čuti nešto o minulom stoljeću – sretni su što evo imaju Deutsche Welle. Ako i nije baš sve onako kako je napisano, potrudili su se, iz vlastite perspektive, da ne lažu. I poruka je jasna: Ne zaboravite tih sto godina, ima puno razloga. Hvala im na tome, i lijepo normalnima ovdje.

Ostalima se svakako više pomoći ne može.

interview.ba 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU