fbpx

7corsokak

Po zlu čuveni izraelski general Ariel Sharon svojevremeno je odreagovao na glasove o sitnom komešanju u New Yorku povodom neke arogantne odluke Kneseta ciničnom izjavom: "Šta hoće, pa mi smo u Americi jači od njih". Mnogi su tada znali da je tako ali su bili zblanuti. Ipak, Sharon je i nakon ovoga dolazio u Washington, u Kongres, Senat i gdje mu se prohtjelo dočekivan srdačnije nego i neki od izraelskih predsjednika. Slušali su ga oduševljeno.

Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba

Ne dugo nakon ovoga, neko je s velikim razlogom napisao: Ukrali su prvo Palestinu Palestincima, potom SAD Amerikancima a onda i Evropsku uniju Evropljanima. Kasnije i Jerusalem vjernicima svijeta, a poslušne arapske naftne sultane i emire kupili za sebe.  

Nekoliko poteza današnjeg domaćina Bijele kuće ipak nadilazi po svom političkom jadu puno toga na šta se svijet kukavički privikao i u vezi sa Izraelom i sa sobom povodom njih. Kaže minulog četvrtka egzaltirani američki predsjednik da je "nakon 52 godine došlo vrijeme da Sjedinjene Države u potpunosti priznaju izraelski suverenitet nad Golanskom visoravni". Dakle, sirijskom teritorijom koju je Izrael okupirao u Šestodnevnom bliskoistočnom ratu 1967. a svijet sa UN-om tu okupaciju nije priznao, kao što nije priznao ni četrnaest godina kasnije, 1981., izraelsko pretvaranje okupacije u aneksiju.

Trampovu odluku, pogurao je Netanyahu uz pomoć američkih  kongresmena i senatora Mike Gallaghera, Ted Cruza i Tom Cottona. Njihov "Bibi" ide na nove izraelske izbore 9. aprila i valja ga pogurati jer ne stoji najbolje, pa je sve upakovano u sudbinsku opasnost po Izrael, naravno od Irana: "Visoravan ima stratešku i sigurnosnu važnost za državu Izrael i regionalnu stabilnost". Predsjednik je opijen osjećanjem da kao "najveći" ulazi u istoriju američkih lidera nečim što nije uspio niko prije njega iz Bijele kuće. A zapravo je na jadan način za ovisnost o Izraelu i vlastitu megalomaniju "Trampio" status vlastite države kojim se ona decenijama  busala u prsa.

Potvrda ovoga, usput, mogla bi biti i mala epizoda iz Texasa. U tamošnjem tv programu    "TruNews", pomalo kao namrgođeni ali i uvažavani konzervativac, voditelj Rick Wiles pitao je goste u studiju: "Ima li u Americi neko i nešto što se ne može kritikovati, čemu se ne možete suprodstaviti javno, o čemu ne možete slobodno govoriti...I provocirao ih Wiles primjerima svjetske notorne nedemokratičnosti u istoriji pominjući kako se u nacističkoj Njemačkoj nije smjela kritikovati nacistička partija, u Sovjetskom Savezu komunistička, u Kini isto, u Sjevernoj Koreji danas Kim Jong-un, na Kubi Kastro itd...E, pita onda on, koga i šta ovdje, u Americi, ne možete i ne smijete kritikovati? Nakon kratkog muka, jedan od gostiju će kazati – Izrael, izraelski lobi...Drugi će dodati kako to važi za sve, i demokrate i republikance...Treći će dodati kako to važi za sve uzraste, za sve medije...A Rick Wiles će na to: Dakle, prvo, jesmo li onda doista demokratska zemlja sa punom slobodom govora, polemike, kritika i neslaganja kao što tvrdimo da jesmo. Nismo. Drugo, jesmo li slobodna zemlja u kojoj odlučujemo sami tragom svojih interesa, bez ičijeg pritiska i tuđih interesa. Nismo, jer konkretno, evo, protiv izraelskog lobija ovdje ne možemo i ne smijemo ništa !

Naravno da se složena priča o slobodama i demokraciji ne može svesti na samo jedan tv studio. Ali riječ nije o tome, već o realnosti koja je mučna. Šta se to danas još ne može od drugog uzeti ako si sila. Ili svojom a evo i tuđom voljom mimo svih civilizacijskih standarda i pricipa drugome dati, mada je tuđe, samo ako jedan moćni predsjednik Tvitterom saopšti da to hoće i može. Tako i sa planetarno zajedničkim Jeruzalemom, Golanom ili cijelom Sirijom, opsesijom da se može i sa Iranom, sutra Venecuelom. Sve uz otvoreno šprdanje odlukama UN-a, činjenicama sloboda, suvereniteta i nezavisnosti. Da se i ne govori o sankcijama, zabranama u trgovini, korištenju energije, nepriznavanju međunarodnih sporazuma itd. Zapravo, o srednjovjekovnom siledžijstvu uz samoproglašavanje najslobodnijim i najdemokratskijim po šnitu koji mora važiti za sve druge. A onda uz poniznu spremnost da se bude mali pred silom interesa lobija  izvorno mitoloških a zapravo imperijalnih apetita.

Nije ovaj prodavač narcisoidno nezajažljivih apetita na čelu zemlje koja jeste bila sa puno razloga do nedavno uvažavana, jedini u ovoj priči o svjetskoj političkoj dekadenciji. Tu su danas i svi oni  tzv."Prijatelji Sirije" koji su kao hijene navijali od početka tamošnje interesno izrežirane drame da se satare "diktator" koji je stao na put njihovih bliskoistočnih geostrateških interesa energije i prostora. Ti "prijatelji naroda" svoje apetite  poturili su kao zov u pomoć slobodama, pravima, ljudima i državi  tamo. A evo sada odlučio kobajagi baja, a zapravo poslušnik naloga izraelskog lobija, kako je "došlo vrijeme" da se svi popišaju na Rezolucije UN-a o Golanu, isto kao i one rezultate glasanja u UN-u 2017. o Jeruzalemu. Ništa principi, pravda, svjetski zakoni, UN, više ne igra "prijateljima Sirije". Čisti politički reality shaw sa kurvanjem, pjevanjem pa zataškavanjem. Jer moraju svi tako, čast rijetkim izuzecima. Stigao  nalog iz sjene.

Ovdje  popravke nema, jer nema više velikih. Otjerali ih mnogobrojniji mali. Otac mi je, sjećam se, uvijek govorio – čuvaj se sine u životu malih ljudi, oni su najgori, ma kako se zvali, koje vjere bili i kakve titule nosili. I bio je u pravu. Mala su i sramna vremena jer su mali ljudi isplivali na vrh pa ta vremena dimenzioniraju prema sebi. Svugdje.

Ima jedna sjajna, kultna  knjiga o izraelskom lobiju, i obrazu, za koju sam davno prvi put čuo u Jeruzalemu, od velikih ljudi raznih imena i vjera. Naslov je u originalu "The Israel Lobby and U.S. Foreign policy". Autori su dvojica profesora univerziteta, iz Chicaga i sa Harvarda, obadvojica Jevreji iz Amerike – John J.Mearsheimer i Stephen M. Walt. Sve su objasnili do u tančine, iznutra, dokumentovano. Od prvog teksta što im ga je na tu temu naručio časopis The Atlantic Mountly, pa nisu htjeli i smjeli da ga objave, do konačnog izlaska knjige godinama kasnije, uz more sličnih iskustva poput Atlantica, ni za milimetar nisu odustali od istine.  Čitajući, čovjek nerijetko ostane zblanut, ma koliko mislio da o tome dosta zna. Ali, zato su profesori  poštivani i u svijetu i među ne malim brojem Izraelaca.

Golan je dio te priče, otiman danas radi dokazivanja sile i vode sa njega, a ne nabildavane opasnosti od Irana. Amerika sa ovakvom politikom neće još dugo biti percipirana u svijetu kao nekad. A da su im politički gabariti drugačiji, uz više samopoštovanja i realnosti spram sebe i svijeta, dokučili bi kako im je interes da se kao velika država moraju poput velikih profesora držati elementarnih, univerzalnih istina, vrijednosti i principa. Samo mali političari trampe te principe za privremeni i sitni ćar. Od ovakvog Trampa, ta trampa se mogla i očekivati. Eto zato, kao zemaljski mali ne može biti ni istorijski veliki. I neće dugo. Izraelski lobi koji ga vodi i sa tim računa.   

interview.ba 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU