fbpx

7gojko

Prema jednoj utješnoj teoriji, onog trenutka kad dotaknemo samo dno, stvari će krenuti nabolje. Kao da na tom fiktivnom dnu leže golemi izvori nafte. Međutim, nema tamo nikakve nafte

S jedim sa mojim redakcijskim drugom Rasimom u jednom kafiću u centru Sarajeva. Pijemo pivo i razgovaramo o situaciji u zemlji. Tmuran dan, niz velika prozorska stakla slijeva se jesenja kiša. “Kad bih znao da će ovakvo stanje u Bosni potrajati još pet ili deset godina, ubio bih se”, kaže Rasim. “Onda se ubij odmah”, rekoh mu. Bile su to uvodne rečenice u tekstu koji sam napisao za splitski Feral. Kao i uvijek, pozvao sam redakciju da provjerim da li je moj tekst stigao. Javio se Predrag Lucić. Bio je kratak: “Ovo je najbolji početak nekog novinskog teksta koji sam ikad pročitao”. Bilo je to prije dvadesetak godina. Slavne splitske novine, koje su živjele za svoje čitaoce i od svojih čitalaca, prestale su izlaziti krajem juna 2008. godine. Posljednji broj je izašao sa krupnim naslovom “Put pod noge” na prvoj i “Hrvatska ide dalje, Feral ispao” na zadnjoj strani. “Ugašeno je jedino medijsko svjetlo u ovom dijelu Evrope”, izjavio je tim povodom književnik Mirko Kovač. U strahu od Tuđmanovog HDZ-a, nijedna hrvatska firma nije se usuđivala oglašavati u Feralu, pa je gašenje lista bilo neizbježno. Predrag Lucić, veliki Predrag, umro je u januaru ove godine. Moj drug Rasim, koji je kiptio od ironije na svačiji račun, bio je jedan od najlucidnijih novinara koje sam poznavao, ali je odavno napustio ovu profesiju. Viđamo se tu i tamo, nastavljajući razgovor započet prije dvije decenije, razočarani, rezignirani i dezorijentirani, jer je naš poraz potpun i neporeciv. Zastave nacionalizma i šovinizma, zastave podjela i mržnje, vijore se uzduž i poprijeko BiH.

Sa današnje tačke gledišta, vrijeme kad su Rasima obuzimale sumorne misli izgleda mnogo bolje od ovog današnjeg. Šezdeset hiljada vojnika NATO-a pružalo je sigurnost. Donacije su stizale sa raznih strana, taksisti, kurve i ugostitelji trljali su ruke. Ali, nekoliko godina kasnije ispostaviće se da je sve to bila bengalska vatra. NATO je rapidno smanjivao svoje prisustvo u BiH, donacije su pokradene, a anonimnim prijetnjama smrću spriječeni su svi institucionalni pokušaji da se utvrdi u čijim su džepovima završile. Etnonacionalističke vlasti nastavile su radove na sveobuhvatnoj podjeli zemlje i naroda, jer svi ti poslovi nisu mogli biti završeni u nezavršenom ratu. Umjesto industrijskih preduzeća sa desetinama hiljada zaposlenih, nikli su mnogobrojni minareti i crkveni tornjevi, manje kao znak stvarne revitalizacije religije, a više kao simbol vjerske i etničke podjele, kao svojevrsna granica koja dijeli “naše” i “njihovo”. Nova vladajuća ideologija učinila je da etnički i religijski identitet postanu jedno te isto. To je naročito došlo do izražaja u bošnjačkom etničkom korpusu u kojem veliki broj ljudi, naročito ruralnog svijeta, religijsku a ne nacionalnu pripadnost doživljava kao svoj temeljni identitet. Sve u svemu, izvršena je temeljita “nacionalizacija sakralnog” i “sakralizacija nacionalnog”, što je u suprotnosti sa praksom u razvijenim demokratskim društvima. Otuda i obostrano pogubna sprega politike i religije u BiH, kojoj pripadaju velike zasluge za vladavinu nazadnjaštva i primitivizma.

Nacionalističke vlasti su uspjele da oko sebe stvore sve samu pustoš. Glasovi razuma nisu u proteklih dvadeset i više godina imali nikakvog uticaja ni na upravljačke strukture, ni na njihove biračke vojske, pa je svakodnevno lamentiranje nad stanjem u koje je zemlja dospjela izgubilo svaki smisao i postalo samo sebi svrha. Danas su naše ekonomske, političke, socijalne, kulturne i druge prilike takve da više liče na beznađe, nego što nude bilo kakvu nadu. Zar podatak da se BiH našla u društvu tri ili četiri najsiromašnije zemlje u svijetu ne zvuči nevjerovatno? Polovina stanovništva je umorna od svega, frustrirana i politički obezglavljena, a ona druga polovina egzistira dovijajući se na razne načine. Na vrhu njene socijalne piramide su tajkuni, profiteri ratne i postratne tranzicije i, dakako, političari. Na stotine očajnika, među kojima i veliki broj bivših boraca, izvršilo je samoubistvo. A najgore od svega je to što od ove zemlje dižu ruke mlade generacije, kao i ljudi koji su godinama pokušavali da tok događaja usmjere u boljem pravcu. Vlasti ne haju ni za jedne, ni za druge. Kao da žele reći: Neka idu, sretan im put bez povratka! Oni koji stvarnost vole da opisuju crnohumornim dosjetkama, tvrde da još nismo dotakli samo dno. Prema toj utješnoj teoriji, onog trenutka kad dotaknemo samo dno, stvari će krenuti nabolje. Kao da na tom fiktivnom dnu leže golemi izvori nafte. Međutim, nema tamo nikakve nafte, pa je krajnje vrijeme da se uključe svi alarmi i počne ozbiljno raditi. Nažalost, korifejima jedne, druge i treće etnonacionalističke politike, koje predvodi Milorad Dodik, ništa slično ne pada na pamet. Oni su razmjenom svoje nacional-šovinističke retorike uspjeli izazvati epidemiju iracionalnog straha koja im i u aktuelnoj predizbornoj kampanji služi kao početak i kraj priče.

Nakon što je Jasmila Žbanić napustila Sarajevo i sada živi u Berlinu, prevršilo je i Danisu Tanoviću. Frustriraju ga mnoge stvari. “Mi živimo u užasu”, kaže u razgovoru za Dnevni avaz. Opću nebrigu prema kulturi Tanović ilustruje i ovim primjerom: “Neki dan sam bio u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH i vidio sam da naš nobelovac Ivo Andrić ima otprilike šest kvadratnih metara. Mene taj odnos užasava i nervira, ali to se ne mijenja”. Tanović ne bira suradnike ni po babu, ni po stričevima, nego bira one koji znaju raditi svoj posao. “Kada bih suradnike birao na način na koji biramo vlast, film bi pogledalo otprilike 11 ljudi i to oni koji su radili na ostvarenju.” Vlasnik Oscara i dva berlinska Srebrena medvjeda danas kaže: “Umoran sam i nemam više snage da radim film u BiH.” Dok je još imao nekih iluzija da se stvari mogu mijenjati, Tanović je 2008. utemeljio Našu stranku (NS) i kao njen prvi predsjednik ušao u politiku. Međutim, stranka nije uspjela privući značajniji broj birača. Možda zato što je multietnička, što okuplja obrazovane mlade i mlađe ljude i što u njoj nema lopova i korumpiranih tipova.

Svi pamtimo scenu kad je ovaj filmski stvaralac, prilikom ceremonije dodjele Oscara, visoko podižući pozlaćenu statuu, rekao: “Ovo je za Bosnu!” Ali, šta vrijedi što ljudi poput Tanovića čine sve što mogu za Bosnu, kad Bosna ništa ne čini za sebe.

oslobodjenje.ba

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU