Društvo bez univerziteta je bivše društvo, otpad društvo. Bez „fabrike društva“ nema ni društva. Ne nastaju novi stručni kadrovi, nema tko nositi napredak, nema tko provesti reforme, nema tko osmisliti plan za uspjeh i nema ga tko provesti
Članci
‘Novosti’ u Beogradu, gdje u magazinima i nekadašnjim carinskim terminalima migranti borave u neljudskim uvjetima: Hranu, malu porciju hrane dobivamo samo za ručak. Želimo u neki centar, ali za nas nema mjesta u Krnjači, pa nas žele poslati na jug, u Preševo, no to je zatvoreno prihvatilište. Bojimo se, jako se bojimo da nas odatle ne deportiraju nazad u Makedoniju, govori Fazal
Položaj bivših jugoslavenskih republika u suvremenom kapitalizmu svodi se na postupno odustajanje od suverenosti nad vlastitom zemljom i proizvodnim snagama. Nakon restauracije kapitalističke ekonomije, sudbinu radničke klase kroje domaći i strani kapitalisti (tzv. poslodavci) koje političke elite slave kao predvodnike društvenog napretka. Kapital eksploataciju domicilnog radništva tako vrši uz punu suradnju domaćih političara koji im zakonski pripremaju teren i omogućavaju nesmetano izvlačenje profita.
Dolaskom u Španiju ove godine, aplikacija Jik Jak nam daje do znanja da planira da se dalje širi Evropom. Da li će u tome i uspeti?
Mnogo sam puta bio prisutan na okupljanjima ljudi koji su po tradicionalnim kriterijima visoko obrazovani, a koji su s nezanemarivim guštom izražavali nevjericu spram nenačitanosti znanstvenika. Jednom ili dvaput sam isprovociran upitao društvo koliko bi njih moglo opisati drugi zakon termodinamike? Odgovor je bio hladan; također i negativan. A pitao sam nešto što je otprilike znanstveni ekvivalent pitanju: jeste li čitali neko Shakespeareovo djelo?
Nacionalni sindikat pisaca službeno je osnovan 1983. i od tada se bori za prava pisaca svih profila – književnika, novinara, autora e-knjiga, akademskih radnika, scenarista, blogera, prevoditelja, itd. Sindikat se zalaže za plaće za freelance pisce, štiti pojedince od nepoštivanja ugovora i povrede autorskih prava, povećava vidljivost autora iz manjinskih skupina, zalaže se za povećanje ergonomskih standarda te nastoji da se izbjegnu ozljede vezane uz načine korištenja kompjutora, solidarizira se s ostalim prekarnim radnicima, itd.
Ja ne bih pustio da se pojavi ovaj članak. Prema mojemu mišljenju, njemački narod, a i biskupi i kler snose golemu krivicu zbog događanja u koncentracijskim logorima.
Kakva budućnost nas čeka? Kakav je to novi vrli svet u kome ćemo živeti? Da li smo spremni za tu budućnost?
Od majke i domaćice, preko borca za jednaka prava, do savremene žene, napravljen je veliki korak u evoluciji ženskih prava. U ne tako dalekoj prošlosti, žene u zapadnom društvu izborile su se protiv ograničenja koja se u današnje vreme smatraju besmislenim, a koja su tada osporavala pravo žena na jednakost u mnogim pitanjima.
Zanemareno, podcijenjeno, neshvaćeno – neke su uobičajene karakteristike srednjeg djeteta. Ipak, istraživanja pokazuju da su upravo navedene osobine plodno tlo za uspjeh. Stoga vam upravo predstavljamo jedno srednje dijete, osmogodišnju Lisu Simpson, koja se ne da zaj***vati.
Zato što je jedan vrlo pristupačan svetac. Obred u njegovu slavu ne iziskuje velike investicije, miris tamjana ili prisustvo sveštenih lica. Ikone sa njegovim likom se masovno proizvode i lako su dostupne. Nije bitno da li će slavlje pasti na jedan ili drugi Božić, jednu ili drugu Novu godinu. Nama koji ne pripadamo nijednom klubu, Deda Mraz dođe kao gotovo savršeno spritualno ispunjenje: oni koje volimo dobiće nešto na poklon.
U globalnom svijetu na djelu je rađanje svijesti o tome da zalaganje oko ljudskih prava, posebice prava žena, oko demokratizacije društva, prije svega nenasilnog razrješenja konflikata, te oko zaštite okoliša, u duhu održivog razvoja, čine neraskidivo povezane i neotuđive sastavnice borbe za bolji svijet. Buđenju te svijesti na jedinstven je način doprinijela Wangari Muta Maathai, prva afrička žena koje je 2004. godine dobila Nobelovu nagradu za mir, i to na temelju zalaganja za „održivi razvoj, mir i demokraciju“.
U rujnu 2013. godine, Ustavni sud Dominikanske republike lišio je građanskog statusa između 100.000 i 200.000 stanovnika haićanskog porijekla, što je izazvalo masovni izgon i stvorilo klimu rasnih napetosti. Stoga svakoga dana, osim nedjelje, Johnny putuje na posao iz grada Cap-Haïtien. Ustajanje u 5 sati, povratak doma nakon 18 sati, sve za minimalnu plaću: 240 gurdi (3,36 eura) dnevno. Priznaje da je teško, ali se ipak smatra sretnikom jer je stopa nezaposlenosti skoro 60 posto. Više od 9000 radnika (od kojih su skoro dvije trećine žene) radi do iznemoglosti u CIP-u, koji će uskoro proslaviti 4 godine postojanja.