fbpx

Lana Pudar

Lana Pudar (screenshot)

Nemamo nikakvog razloga da budemo ponosni na veliki uspjeh plivačice, treba da osjećamo duboki stid pred djevojčicom. Prošlo je četvrt vijeka nakon rata i ništa nismo učinili da osiguramo bolju budućnost njenoj generaciji. Naprotiv, napravili smo puni krug i vratili se u ratnu psihozu iz devedesetih godina.

Piše: Selvedin Avdić/Žurnal

Lana Pudar osvojila je evropsko zlato, iako još juniorka uspjela je pobijediti iskusne seniorske plivačice. Društvene mreže s razlogom gore, političari se utrkuju u čestitkama i praznim obećanjima. Najčešće se pominje kako smo svi ponosni na njezin uspjeh. 
Na šta smo ponosni? Šta smo učinili da pomognemo toj djevojčici?  

SAVRŠENA PRIČA

Komentatori su furiozan stil Lane Pudar nazvali “nevjerovatnim plivanjem”. Zaista, sve u priči Lane Pudar je nevjerovatno, to je savršena sportska storija, idealna za filmsku ekranizaciju i to po Disney šablonima. Radi se o djevojčici koja živi u siromašnoj zemlji, opustošenoj ratom i organizovanim pohodima pljačkaških bandi u miru. Njen lijepi grad je desetljećima nakon okončanja rata i dalje podijeljen po liniji fronta, pljačkaši su podigli vile i tržne centre a sport im služi za podgrijavanje nacionalnih sukoba. Petogodišnju Lanu roditelji su željeli voditi na more pa su je upisali u školu plivanja. Tamo su treneri odmah uočili da se radi o pravom talentu i djevojčicu odmah prebacili u klub. Trenirala je u malom bazenu u okviru gradske banje, jer njen grad nema olimpijski bazen. 

U jednom intervjuu je rekla:

Dodatni mi je motiv i izazov to što u našem gradu nemamo zatvoreni olimpijski bazen, da pravim što bolje rezultate. Time dokazujem da ništa nije nemoguće, te da uz pravilan rad i vjeru u sebe sve mogu postići, pa i nadoknaditi lošije infrastrukturalne uvjete u kojima radim.  

Tako je Lana, kako kaže njen otac Velibor, “iz kade otišla na olimpijadu”.   

JEDINI HENDIKEP

Svoj trijumfalni put djevojčica je sama prešla. Ozbiljno je mogla računati samo na podršku tate Velibora, mame Nade i starijeg brata Nemanje. Od malih nogu predodređena je za velike rezultate a njena trenerica kaže da se vrlo ozbiljno posvećuje svim treninzima. Dodaje da je Lana ostala dijete, kojem nedostaju roditelji i koje je  željno dječijih igara, najviše preskakanja gume i spuštanja niz tobogan. Za svoj uspjeh djevojčica je mnogo žrtvovala, savršena sportska priča je samo zbog nje savršena, sve osvojene medalje isključivo sama je zaslužila, svaka njena pobjeda samo je njena.  
Jedini hendikep koji ima Lana Pudar, a za koji nimalo nije odgovorna, jeste što je rođena u Bosni i Hercegovini. Kao što znamo, u BiH nema sistemske podrške sportu, nema sveobuhvatne strategije razvoja sporta, nema adekvatnog zakona o sportu na državnom nivou, uvjeti u kojima rade sportisti su katastrofalni, izdvajanja za sport su minimalna. O tome je Žurnal nedavno opširno pisao
Nakon olimpijskih medalja, vlasti su obećavale hitnu gradnju bazena i čak napravile nekakvu prezentaciju, ali sada se otkriva da ni projekt nije završen. Ista, stara priča… Dakle, država je učinila sve što je u njenoj moći da oteža Lani Pudar, ona ništa nema s njenim medaljama.

NA ŠTA SMO PONOSNI

Kada kažemo da smo ponosni na uspjeh Lane Pudar, to je kao kada kažemo da smo ponosni na naše prirodne ljepote, na kanjon Rakitnice, Prokoško jezero ili rijeku Unu. Ali, nikakve zasluge nemamo za te ljepote, nismo učestvovali u njihovom stvaranju. Naprotiv sve činimo da ih upropastimo, betoniramo riječne obale i sprovodimo kanalizaciju u gorska jezera. Bojim se da sada slijede pokušaji prljanja i ove ljepote. Ne sumnjam da će vrlo brzo uslijediti različita svojatanja Lane Pudar i pokušaji da se na neki način izvuku politički poeni iz njenog trijumfa. Volio bih da ne bude tako, ali hoće sigurno, beskrupulozan je to šljam, uvijek spreman da nasrne na ljepše, pametnije i bolje od sebe.   
Nemamo nikakvog razloga da budemo ponosni na veliki uspjeh plivačice, treba da osjećamo duboki stid pred djevojčicom. Prošlo je četvrt vijeka nakon rata i ništa nismo učinili da osiguramo bolju budućnost njenoj generaciji. Naprotiv, napravili smo puni krug i vratili se u ratnu psihozu iz devedesetih godina. “Smeće, potpuno smeće”, što bi rekao Christian Schmidt.

(zurnal.info)

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU