fbpx

Omarska radiosarajevo.ba

Foro: Radiosarajevo.ba

Simo Drljača je za vrijeme rata bio član Kriznog štaba i načelnik prijedorske policije. Shodno svojim funkcijama, morao je znati gotovo sve što se u tom periodu događalo u ovom gradu.

piše: Edvin Kanka Ćudić

Omarska. Naziv je mjestašca koje da nije bilo Jugoslavenskih ratova danas vjerovatno ne bi značilo ništa. Bilo bi to naselje na području Bosanske Krajine, koje biste tek zapazili kad biste tim putem prolazili od Banje Luke prema Prijedoru. No, sukobi nastali raspadom bivše države pretvorili su ga u jedno od najpoznatijih sela u Bosni i Hercegovini. Tokom 1992. godine, Omarska je bila dio organiziranog sistema deportacije i zatvaranja nesrpskog stanovništva. Na istoj teritoriji, uz ovo mučilište, djelovalo je više logora. Najpoznatiji su Keraterm u Prijedoru i Trnopolje pokraj Kozarca. Svi su bili usko povezani i sa logorom Manjača na području Banje Luke.

Omarska, Keraterm i Trnopolje su nakon Bosanskog rata postali simboli grada Prijedora. Nalazili su se u zoni odgovornosti Sime Drljače[1]. Poginuo je 10. jula 1997. godine. Dok je bio na pecanju, pripadnici britanskog kontingenta SFOR-a pokušali su ga uhapsiti. Haški tribunal je već bio protiv njega podigao optužnicu. Drljača je pružio otpor. Pucao je na vojnike. Kad je vatra uzvraćena, ubijen je u mjestu Gradina pokraj Prijedora. Tokom rata dobio je i odlikovanje od ratnog zločinca Radovana Karadžića. Supruga mu je tvrdila da se time ponosio. U mjestu Sokolac postoji ulica nazvana njegovim imenom. Svojevremeno je ministrica uprave i lokalne samouprave Republike Srpske Lejla Rešić tvrdila da ne postoje saznanja da je pomenuti bio ratni zločinac, te da je isti zaslužni građanin Republike Srpske.

Simo Drljača je za vrijeme rata bio član Kriznog štaba i načelnik prijedorske policije. Shodno svojim funkcijama, morao je znati gotovo sve što se u tom periodu događalo u ovom gradu.

Kroz logor Omarsku je od kraja maja do sredine avgusta 1992. godine prošlo nekoliko hiljada civila. Uglavnom Bošnjaka, poneki bosanski Hrvat. Tu je boravilo i 35 žena, te 28 maloljetnika. Neke žene su bile izložene silovanjima. Pet ih nije živo napustilo ovaj kazamat. Simo je to znao. To su i njegove zasluge.

Zatočenici su držani u krajnje teškim uvjetima. U prenatrpanim i zagušljivim prostorijama. Spavali su na podu. Često na jednoj strani. Nije bilo dovoljno prostora da bi ležali na leđima. Nije im pružana nikakva medicinska pomoć. Izlagani su različitim mučenjima: fizičkoj torturi, psihičkom maltretiranju, silovanjima i raznim vidovima seksualnog zlostavljanja, te ubistvima. Jedna od metoda bilo je izgladnjivanje. Hranjeni su jednom dnevno u logorskoj kantini. Za tri minute morali su pretrčati, pojesti obrok i izaći vani. Svaki odlazak da se nešto pojede, bio je rizičan. Uvijek je to bilo povezano sa nemilosrdnim premlaćivanjima. Takve oblike mučenja oko 800 civila nije preživjelo.

Osim u samom mučilištu, logoraši Omarske su ubijani i nad jamom Hrastova Glavica pokraj Sanskog Mosta. Također, nad jamom Lisac u Bosanskoj Krupi i na Korićanskim stijenama iznad Travnika. Za zločine i mučenja u prijedorskim logorima, svijet je saznao dva mjeseca nakon njihovog osnivanja. Od stranih novinara. Raspuštanje je počelo je 6. avgusta 1992. godine. Prebacivanjem preživjelih u logore Manjača i Trnopolje.

Haški tribunal u presudi Miroslavu Kvočki navodi da su fotografije iz prijedorskih logora smrti bile jedan od razloga za osnivanje međunarodnog suda u Hagu.

„Drugim riječima, ne postoji niti jedno jedino mjesto u krugu logora Omarska na kojem bi se zatočenik mogao osjećati bezbjedno ili se jednostavno nadati da ga niko neće udariti niti podvrgnuti nekom obliku nasilja“, izrekao je sudija Almiro Rodriges pri objavljivanju presude u predmetu Kvočka.

I tri decenije nakon rata, Omarska nije napustila svoje logoraše. Preživjele prati u svakom stopu. I dalje osjećaju duševne i fizičke posljedice zlostavljanja kojima su na tom mjestu bili izloženi. Zato i jeste problem kada nakon toliko vremena lokalne i entitetske vlasti osporavaju ratne zločine na ovom području.

Najbolji primjer takvog poricanja ovih dana jeste Fikret Alić. Nije bio zatočen u Omarskoj. Preživjeli je logoraš Keraterma i Trnopolja. Slika izmučenog Kozarčanina iz ljeta 1992. godine jedna je od najupečatljivih fotografija prošlog stoljeća. Simbol rata protiv Bosne i Hercegovine. Sada on vlastodršcima mora dokazati da je bio logoraš. Za tamošnje Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite, pomenuti ne posjeduje „odlučujući dokaz“ da bi dobio status žrtve ratne torture. Zato Simo Drljača posjeduje sve kvalifikacije da bude zaslužni građanin Republike Srpske. Zadužio ih je drugačijom etničkom slikom Prijedora.

Da je Fikret pretrpio mučenja, o tome svjedoči njegova fotografija sa naslovnice američkog lista Time[2]. Tamošnju vlast to ne interesuje. Ne zato što ne znaju istinu, nego zbog toga što se Fikret Alić nalazio u mučilištima koja su formirali stvaraoci Republike Srpske. Eto dokaza zašto Fikret Alić nije, a Simo Drljača jeste jedan od njenih najvećih heroja.

[1] https://www.icty.org/x/cases/stakic/ind/bcs/kov-ii970313b.htm

[2] Biografija | Fikret Alić (fikretalic.com)

dwp-balkan.org

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU