fbpx

Dragan Vikic naslova

Foto: Avaz

Proces „tranzicijske pravde“ osvjedočen u procesuiranju ratnih zločina, današnjim danom, sa oslobađajućom presudom u predmetu Vikić i ostali, doživio je svoj konačni kraj. Očigledni politički dogovor, koji se provodi pod direktnom i svjesnom „kontrolom“ državnih tužioca specijalnog odjela za ratne zločine, dobio je svoje konačne okvire, koji pojam pravde i odgovornosti dovode na nivo potpunog besmisla.

Masovno samoubojstvo u Ledićima

Pravosudna reforma, kakvom su je zamišljali „stranci“ koji su i glavni finansijeri projekta koji se zove državno Tužilaštvo BiH, doživjela je svoj apsolutni fijasko. Institucija, koja je od silne „nezavisnosti“ postala nezavisna od sopstevnog profesionalizma, sada je samo puki instrument, u vrlo detaljno isplaniranom političkom dogovoru, gdje se upravo institucija tužilaštva, ali i Suda BiH, koristi kako bi se ratna prošlost, okarakterisana masovnim ratnim zločinima, „poravnala“ na način, da sve strane u sukobu budu zadovoljne, a ne da se dosegne pravda i istina o tim događajima. U toj očiglednoj političkoj agendi, glavnu riječ imaju i sami tužioci, koji svojim (ne)namjernim greškama, utiču na ishode procesa koji sami podižu. Posebno se to odnosi na izvjesnu tužiteljicu Vesnu Ilić, koja svojim (ne)namjernim grešakama, je uspjela do sada da uništi dva vrlo značajna sudska procesa, koja su se odnosila na pitanje ratnih zločina na teritoriji nekadašnjeg grada Sarajeva, ili kako bi se to danas kazalo regiji Sarajeva. Tako je dotična tužiteljica Ilić, prvo uspjela da uništi sudski proces, podižući neptopunu i nepreciznu optužnicu, u slučaju strašnog ratnog zločina nad civilnim stanovništvom u selu Ledići nadomak Sarajeva. Pomenuta tužiteljica, umjesto da je u optužnici za ovaj navedeni zločin, famoznu komandnu odgovornost, usmjerila prema tadašnjem stvarnom i odgovornom komadantu Trnovske brigade – Salki Hamziću, koji je omogućio dolazak pripadnika HOSS-a, koji su učestovali i počinili zločin, pomenuta tužiteljica (ne) namjerno, optužnicu usmjerava ka drugim licima, kao što su Edhem Godinjak, koji sa svojom komandnom pozicijom, nije imao nikakvu mogućnost da utiče na razvoj događaja na tom terenu, što se u postupujaćem sudskom procesu i dokazalo, gdje je Godinjaka Sud BiH, oslobodio svih optužbi, pri tome „naruživši“ dotičnu tužiteljicu, da nije bila u stanju da razumije osnovne stvari, koje su poznate i najobičnijim pravnim lajicima, koji su ikada pratili makar jedno suđenje u međunarodnom sudu u Haagu. Posebno je zanimljivo u ovom slučaju, da dotična tužiteljica, nije vršila istragu o direktnim počiniocima ovog strašnog zločina. Pišem to iz razloga, da u vrijeme trajanja sudskog procesa za zločine u selu Ledići, novinar i autor ovog teksta, je imao informaciju da jedan od direktnih izvršioca ovog strašnog zločina, posjeduje privatni ugostiteljski objekat, udaljen svega nekih 500m od radnog mjesta navedene tužiteljice. Ipak ta informacija danas više nije važna, jer ne podizanjem optužnice protiv sada već preminulog Salke Hamzića za masakr u selu Ledići, provobitno je izbjegnuta direktna odogovornost viših komandnih struktura armije RBiH, i to pogotovo komandnog kadra iz Sarajeva. A nakon toga, zauvijek je stavljena tačka na bilo kakvu novu optužnicu po pitanju ovog strašnog zločina. Time se ovaj strašni masakar, u kojem su stradala i maloljetna djeca stavlja u neriješene predmete, gdje će se sutra po principu opšteprihvaćene revizije historijskih događaja, moći reći da su se ti nesretni civili samostalno likvidirali.

Samoubistvo u velikom parku

Nakon „fantastično“ odrađenog posla u predmetu Godinjak i ostali, dotična (ne)stručna tužiteljica, pokrenula je sličnu nepotpunu i nepreciznu optužnicu, za strašni zločin nad zarobljenim rezervistima JNA, koji se desio u strogom centru Sarajeva. Prema podignutoj optužinici, prvobitni „pik“ tužiteljice je bio narodni „heroj“ Dragan Vikić. Koji kao tadašnji komadant specijalnog odreda policije, je bio neposredni svjedok tog strašnog zločina. I pored svega toga, dotična (ne)stručna tužiteljica Ilić, bez ikakve sumnje nije uspjela da dokaže vrlo jednostavnu stvar, a to je da je optuženi Vikić, svjesno odbio kao profesionalni policajac da djeluje po službenoj dužnosti, i da uhapsi izvršioce zločina, koji mu se desio bukvalno pod prozorom od radnog mjesta. Pored ovog antologijskog neuspjeha dotične tužiteljice, važno je napomenuti, da je dotična tužiteljica u ovoj optužnici, po mom dubokom ubjeđenju svjesno izostavila i ostale aktere značajne za rasvjetljavanje ovog zločina. Prvenstveno tu mislim na osobe koje su prvenstveno uhapsile dotične rezerviste, zatim ih fizički mučile i zlostavljale u stanici MUP-a u sarajevskoj općini Novi Grad. A zatim i osobe koje su bez službenog protokola, te zarobljenike transportovali iz tih zatvorskih prostorija, na lokaciju u kojoj se nalazio komandni centar, čuvenog tadašnjeg sarajevskog kriminalca – Jusufa Prazine, čiji su pripadnici bande prvobitno i uhapsili ove rezerviste. Iz svega navedenog nije teško zaključiti namjeru da se zarobljenici likvidiraju, ali i namjeru da se podizanjem ovakve nepotpune optužnice, skine i evidentna odgovornost sa tadašnjeg visokog političkog i policijskog zvaničnika – Jusufa Pušine, koji je cijelim tokom sudskog procesa, koje li zanimljivosti, svoju famoznu komandnu odgovornost uporno prebacivao na „heroja“ Vikića. No od danas ovo također više nije važno, jer sadašnjom prvostepenom presudom, koja se koje li monstrouzne slučajnosti događa na tačno 30 godina od ubistva zarobljenika, stavlja pravna tačka. I ovaj slučaj, kao i slučaj Ledići zauvijek odlazi u historiju neriješenih zločina, i ponovo po opštepoznatoj reviziji historije, nekada u budućnosti će se moći govoriti o tome, da su se ti nesretni rezervisti prvo samostalno likvidirali u Velikom parku, a onda tako likvidirani se samostalno prevezli na lokalitet Darive, gdje su samostalno se i zapalili da zatru sve tragove.

Politička agenda

Političkim dogovorom, pravde za žrtve nema. Prosto je nemoguće očekivati sada da recimo Sud BiH, zatraži izručenje najpoznatijeg „Alijnog ubice“ – Nedžada Herende, koji uživa u svom azilu u bespućima Holandije. Ipak da bi politički dogovor ustinu funkcionirao, mora se napraviti i tkz. „ravnoteža“. To u praksi znači, da nad zločinima nad Bošnjcima se dižu optužnice protiv visoko rangiranih vojno – bezbjednosnih ličnosti organa vojske i policije RS, koji uglavnom ili žive u Srbiji, ili pak završe u Srbiji, nakon što im se optužnica potvrdi na Sudu BiH. U oba slučaja naravno izbjegavajući svoju krivičnu odgovornost, čak se ležerno pojavljivajući i na tamošnjim televizijama sa nacionalnom frekvencijom. S druge strane, pored napomenutih predmeta Ledić i Veliki park, važno je napomenuti, i druge vrlo značajne predmete, kojima su odgovornosti ili isključeni ili se isključuju, visoko pozicionirani pripadnici vojnih i bezbjednosnih struktura ARBiH. Ovdje prije svega mislim na oslobađajuću presudu u slučaju Orić, zatim smijuriju u predmetu naziva državni koncentracioni logor Silos. Gdje je nakon 10 godina, ponovljenog suđenja, te smrti prvooptuženog Đelilovića, sud zahvaljujući nepotpunoj optužnici tužiteljice Zorice Đurđević, utvrdio da je cjelokupna komandna odgovornost za koncentracioni logor, koji je u nekim trenutcima imao i preko 300 zarobljenika, „spala“ na samo 5-6 ljudi, koji su valjda iz lične dosade i obijesti, odlučili da samostalno otvore logor u nekadašnjem silosu u Tarčinu.

Posebno je zanimljivo, a i važno naglasiti, da većinu slučajeva, u kojima su optuženici za ratne zločine Bošnjaci, vode tužioci srpske nacionalne pripadnosti. Ovo naravno uopšte nije slučajno, jer se time opravda presuda suda i skida sumnja sa procesa koji se vodi pred sudom. Iz tog ugla treba posmatrati i puku činjenicu, da na sve persude koje su uključivale oslobađanje bošnjačkih optuženika, u pravilu uvijek se saopštenjem oglasi stranka SDA, dok nikada ali bukvalno nikada, to ne čini niti jedan politički ili javni djelatnik, pa čak ni porodice stradalih nesretnika iz reda srpskog naroda.

Bilo kako bilo sutra je novi radni dan. Nosioci tužilačkih funkcija kao što su navedene Ilić i Đurđević, će uživati u blagodatima doživotne funkcije, sa svim privilegijama, bez obzira što zbog njihovog katastrofalnog rada bi odavno trebale biti izbačene sa tih pozicija. Samostalno udruženje nezavisnih filozofa koje sebe naziva Visko sudsko i tužilačko vijeće, će uživati u susretima sa svojim sponzorima, gdje će slike sa tih susreta i važnih priča o „tranzicijskoj pravdi“ ili pak vječnoj „reformi“ sudskog sistema kačiti na oficijalnu fejsbuk stranicu. Potpuno nesvjesni činjenice, da pred ulazom njihove institucije, već skoro 15 dana u šatoru kampuje otac, koji traži da se riješi ubistvo njegovog sina. Ostaje nada, da će ako ništa drugo, pomenutu gospodu iz spomenutog vijeća stići makar kosmička pravda. Do tada, i vuci siti i ovce na broju.

Impuls

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU